Novi život Starog mosta

Smrt Starog mosta 1993 događaj je o kojem su naširoko pisali svjetski mediji. Usred rata, u toku najžešćih sukoba Armije BiH i HVO-a u Mostaru kameni polumjesec se 9.novembra od užasnih udara hrvatskog topništva srušio u Neretvu.

Kaže se da mostovi spajaju ljude. Obale. I mi u to želimo vjerovati. Često  su  mostovi samo saobračajanice , usputne stanice.  A  o toj nekoj romantičnoj i humanoj dimenziji mostova napisane su pjesme, priče, snimljeni filmovi. Most na rijeci Kwai, Golden Gate, Most u Avignonu, Brunklinski most - sve su to mostovi sa nekom svojom pričom.

Stari Most u Mostaru ima nekoliko priča. Iz razloga prostoga što taj isti  Most ima nekoliko života.

Znalo se o ovome mostu dosta toga i prije rata u Bosni i Hercegovini. Dolazili su turisti iz cijeloga Svijeta diviti se njegovoj ljepoti. Ljeti, kad je nivo rijeke Neretve najniži  kameni polumjesec, kako ga neki zovu, „poraste“ i skoro do 30 metara. Tako veliki most, a samo u jednome luku. Zbog toga su mu se čudili i divili.

Smrt Starog mosta 1993  događaj je o kojem su  naširoko pisali svjetski mediji. Usred  rata, u toku najžešćih sukoba Armije BiH i HVO-a u Mostaru kameni polumjesec se 9.novembra  od užasnih udara hrvatskog topništva srušio u Neretvu.

Pokušavali su ga srušiti mjesecima. Još u prvom sukobu, onome iz 1992 kada su Armija BiH i HVO bili saveznici u borbi protiv Srba u  Mostaru (koje je svedušno pomagala nekadašnja JNA) u gradu  Mostaru su minirani skoro svi veliki mostovi - Lučki, Carinski, Titov. Mine su bile postavljene i na Starom mostu, ali su ih inženjeri Armije uspjeli ukloniti. I tako je jedino Stari Most preživio taj prvi mostarski rat.

Most je, ipak, bio čvrst i izdržao sve nedaće do  tog kobnog  9. 11. 1993. Mi u Mostaru smo ga oduvijek smatrali  vječnim, neuništivim. A kako i ne bi – dok smo  gledali kako je sve oko nas prolazno, samo je on ostajao uvijek isti. Stajao je tu od 1566. godine. Pa zar to nije vječnost?

Most je to oko koga je nastao i razvijao se grad -  generacije mostaraca su rasli s mostom; divili se tom čudu arhitekture, snovima koje je Neimar Hajrudin pretvorio u javu.  Mostarci su obožavali svoj grad, a glavne svetinje su im bile Neretva rijeka i most nad njom.

Ali  dolazi neko novo vrijeme. Godine 1992. počinje onaj prvi mostarski rat. Muslimani (danas Bošnjaci) zajedno sa Hrvatima  vojno će  poraziti Srbe koji su  od aprila do juna te godine držali istočnu obalu Neretve. Srbi napuštaju grad, a istovremeno u Mostar pristižu Muslimani protjerani iz istočne Hercegovine (Gacko, Nevesinje...). Već tada dolazi do prve velike promjene u sastavu stanovništva grada Mostara. Ona još drastičnija dolazi nakon 9.maja 1993. odnosno početka sukoba između Hrvata i Muslimana. Na desetine hiljade mostarskih muslimana će tada zauvijek napustiti svoj grad i uputiti se prema  Skandinaviji, Americi, Kanadi, Australiji. U njihove stanove u dijelu grada kojega je pod kontrolom držao HVO (zapadni Mostar) uselile su se hrvatske izbjeglice iz srednje Bosne (Kakanj, Vitez), te iz Konjica. Istovremeno stolački muslimani  i mostarski muslimani koji nisu uspjeli otputovati, naći će se (ne svojom voljom) na istočnoj obali Neretve, onoj koju je držala Armija BiH.

Istočna strana, ili mostarski Rive gauche, kako su je neki zvali, bio je onaj dio zaboravljenog, napaćenog Mostara više od godinu dana. Živjelo se bez hrane, struje i vode pod stalnim žestokim granatiranjima.

Granate su nosile mržnju, a ta mržnja kao de je rasla iz dana u dan. Tokom maja  1993 , bio sam još uvijek na  desnoj obali (hrvatskoj) i nisam mogao vjerovati koliko se mržnje tamo nakupilo.  U gradu je sve više bilo ljudi  koji nisu poznavali Mostar. Ništa ih nije vezlo ni za taj grad ni za Stari Most. Za njih je to bila obična kamena građevina, ili čak  ni obična, nego „njihova“ - turska i nešto što treba srušiti.

Taj drugi, mostarski rat je bio posebno žestok. Bošnjačka (muslimanska) strana je bila nenaoružana dok je HVO-u stizalo oružje iz Hrvatske.  Istočni Mostar bombardovan je danonoćno.

Jedna od meta bio je i Stari most. Dolazile su granate sa nekoliko tačaka koje je HVO zauzeo po  mostarskim brdima.

Granatiran je grad sa  brda Hum (sa kote kojom danas dominira 33 metra visok križ) a za gađanje mosta je korištena tačka zvana Stotina.

Najjači udari na  most počinju osmog novembra. Nije bilo moguće približiti se mostu tokom dana. Most , valja pojasniti je, pješački. Preko mosta nije lako preći, nekima je to umjetnost. Kliza im se, zapinju, padaju. To su specijalne skale preko kojih automobili ne mogu preći. Kasnije će predstavnici HVO-a reći da su gađali most kako bi spriječili prevoz oružja i  municije preko njega. Nemoguća misija...

Sa jednim kolegom sa Radio Mostara sam bio na Mostu upravo tog 8. Novembra. Pokušali smo slikati veliku rupu koja je nastala od udara granata. Bojali smo se kiše i mogućnosti  da ta „Velika rana“ ne bude kobna, te da se Most u toku noći  ne sruši.

Granatiranja su nastavljena i ujutro 9.novembra. Negdje poslije 10 sati jedan kolega sav zadihan ulazi u redakciju Radija i govori –„ Nema Mosta od kule do kule. Srušili su ga“

Odmah trčim prema Mostu. Za manje od pet minuta sam tamo. Ne mogu  vjerovati. Sto puta smo znali upotrijebiti izreku „Srušio mi se sav moj Svijet“. U tom trenutku pomisliš kako se srušio sav tvoj grad, tvoje djetinjstvo, tvoja prošlost.

I tu počinje velika tišina, mada se sa zapadne strane grada  čuje pucnjava (Proslavljaju rušenje Mosta).

Mi koji smo bili tada u Istočnom Mostaru pamtit ćemo tu noć 9. Novembra 1993 kao najbolniju, najtežu. Bila je to noć užasa. Regna un  grande silenzio. Samo bi se s vremena na vrijeme  čuo po koji teški jecaj.

Nešto takvo nisam doživio nikada prije i nadam  se da neću doživjeti nikada više u životu. Ljudi su prolazili u nevjerici, gledali negdje neodređeno i samo ponavljali – „Nema više Mosta, nema više Mostara“.

Svi su se nekako uvjeravali da je to kraj svega... kraj jednog Grada.

Nakon rata počinje obnova Mosta. Bilo je puno zainteresiranih za rekonstrukciju, ali na kraju  je gradnja mosta pripala Turcima. Riječ je ipak o kreditu, a ne o donaciji.

Most je ponovo nad rijekom. Novi-stari. Napravljen je od potpuno novog kamena. Ono originalnoga izvučenog iz rijeke nije bilo dovoljno da bi se izvršila valjana rekonstrukcija.

Svjetski mediji pokušali su stvoriti priču o tome kako će novi Stari most ujediniti Mostar. Ipak  i lijeva i desna obala Mosta su u tzv istočnom (bošnjačkom ) dijelu grada. U zapadnom dijelu rastu nove generacije koje nikada nisu ni vidjele Most. Turisti i dalje iz cijelog Svijeta dolaze da mu se dive.

Sve je isto. Ili samo izgleda...