U samo mjesec dana, prosječnoj je obitelji u lipnju, u odnosu na svibanj, trebalo 2,24 posto novca više. Kako se rast cijena ne stišava, a plaće uglavnom ne povećavaju, prosječna plaća u Hrvatskoj koja je u lipnju iznosila i 4.868 kuna sve viši gubi utrku s inflacijom.
"Vlada ne može zaustaviti ni rast cijena goriva, ni cijena hrane, ali može ublažiti stanje i pokušati zauzdati rast inflacije". Citiranu rečenicu, nezamislivu prije nešto više od pola godine, kada je u izbornoj kampanji obećavao nešto posve drugo, izgovorio je sredinom prošlog mjeseca hrvatski premijer Ivo Sanader, otvoreno priznavši nemoć pred svakodnevnim poskupljenjima koja su opasno počela nagrizati ionako skroman životni standard najvećeg dijela stanovništva.
I dok je početkom godine Vlada obećavala kako će svim silama braniti cijenu benzina od osam kuna po litri (oko 1,1 eura), benzin samo što nije dosegao deset kuna (oko 1,4 eura po litri). Kada bi u Hrvatskoj rasle samo cijene benzina to bi još bilo i podnošljivo, no ono što građane posebno zabrinjava je njihovo prelijevanje na ostale proizvode, prije svega prehrambene. Prosječni hrvatski građanin, prema podacima sindikata, za hranu troši mnogo više nego građani u većini zemalja Europske Unije.
Više od trećine mjesečnih primanja jedne prosječne obitelji - točnije 37,60 posto odlazi na prehranu. Svako poskupljenje hrane taj udio još više povećava. I prije nego što su zaredala poskupljenja hrane, prosječna obitelj u Hrvatskoj nije bila u mogućnosti od svojih mjesečnih primanja pokriti troškove, no u lipnju ove godine od svakih potrošenih sto kuna pokriće je imala tek za 78. Ostalih 22 kune namirivalo se zaduženjima ili minusom na tekućim računima, a u mnogim slučajevima i prodajom "obiteljskog srebra".
U samo mjesec dana, prosječnoj je obitelji u lipnju, u odnosu na svibanj, trebalo 2,24 posto novca više. Kako se rast cijena ne stišava, a plaće uglavnom ne povećavaju, prosječna plaća u Hrvatskoj koja je u lipnju iznosila i 4.868 kuna (676 eura) sve viši gubi utrku s inflacijom. A ona je, na godišnjoj razini, već prešla sedam posto.
Posljednji udar na standard građana bilo je poskupljenje električne energije od 20 posto, koje je Vlada odobrila od 1. srpnja. Kako je Hrvatska elektroprivreda još uvijek u vlasništvu države, Vlada do neke mjere može utjecati na kontrolu cijena struje, pa je zahtjev za gotovo dvostrukim povećanjem od odobrenog, uspjela ublažiti. Prije svega selektivnim poskupljenjem od kojeg su izuzeta kućanstva s potrošnjom do 2.000 kilovata godišnje. No, iako je Vlada tvrdila da je takvih u Hrvatskoj polovina, pokazalo se da je riječ o prijevari.
Vlada je naime koristila podatke Hrvatske elektroprivrede po kojoj polovica brojila za struju godišnje troši manje od 2.000 kilovata. Problem je u tome što se brojila nalaze i u garažama, gospodarskim objektima poput štala ili podruma, ili pak u kućama za odmor, gdje se doista ne troši više od 2.000 kilovata. No, kad su u pitanju obiteljske kuće i stanovi, vrlo je malo onih koji se uklapaju u tu potrošnju. Od jeseni najavljeno je i poskupljenje plina, željezničkog prijevoza i cestarina, što će izazvati nove lančane reakcije na cijene mnogih proizvoda.
Hrvati su posebno osjetljivi na poskupljenje kruha, budući da on i danas u mnogim, pogotovo siromašnijim obiteljima, predstavlja osnovni prehrambeni proizvod. Veće cijene umjetnog gnojiva i nafte, uzrokovale su veću cijenu pšenice, što za logičnu posljedicu ima poskupljenje kruha.
Sindikati su nedavno organizirali jednotjednu akciju bojkota velikih trgovačkih lanaca, apelirajući na građane da se tjedan dana suzdrže od svake kupovine, osim one koja je prijeko potrebna. Učinili su to nakon velikog vala poskupljenja ulja, brašna, šećera i drugih najvažnijih potrepština, pozivajući se na talijansko iskustvo - koje je nakon sličnog bojkota kupaca - uspjelo vratiti cijene tjestenine kad su ove bile naglo porasle. Iako sindikati tvrde da je akcija uspjela, u trgovačkim su lancima to negirali, a da su bili u pravu svjedoči i činjenica da nakon isteka bojkota ništa nije pojeftinilo.
Neke banke već su povisile kamatne stope na kredite, a u medijima se najavljuje da će od jeseni to učiniti sve banke i da će povišenje kamata iznositi oko jedan posto. Za prezaduženu naciju, kakva je hrvatska, bit će to dodatni udar. Svaki Hrvat bankama je dužna oko 3.500 eura, no najugroženiji će biti oni s dugoročnim stambenim kreditima. Da bi se u Zagrebu kupio novi stan od oko 50 metara četvornih potrebno je minimalno 100.000 eura, a otplata takvog kredita s rokom vraćanja od 20 godina iznosi mjesečno 775 eura. Ta će rata od jeseni biti veća. No da bi se uopće moglo dobiti takav kredit potrebno je da dvoje zaposlenih supružnika mjesečno zaradi bar 2.325 eura, jer banke uvjetuju da zarada mora biti tri puta veća od rate kredita. Takvih u Hrvatskoj nema puno, a onih koji si takav kredit mogu priuštiti od jeseni će biti još manje.
Čini se da Hrvatsku čeka vruća jesen, a proljetni ulični protesti, kada se u Zagrebu okupilo 50.000 nezadovoljnih radnika, mogli bi biti tek uvertira onome što će uslijediti za koji mjesec.
