Italija i Hrvatska: Jadran u vrućici

Sve toplije vode i ekstremni događaji, koji negativno utječu na ekosustave i drevne profesije, zabrinjavaju lokalne zajednice u Italiji i Hrvatskoj čija egzistencija ovisi o Jadranskom moru. Jedan novi europski projekt prati situaciju u potrazi za učinkovitim rješenjima

Prosječna temperatura Jadranskog mora raste za oko 0,4-0,5°C svakog desetljeća: ljeti prelazi 28°-29°C, a do 2050. godine mogla bi porasti za još gotovo 2°C. Europska pomorska služba Copernicus , koja redovito mjeri temperaturu Jadrana, upozorava na zabrinjavajuću tendenciju.

Iako se vode cijelog svijeta zagrijavaju, plitko dno i konformacija čine jadranski bazen osjetljivijim nego ikad na klimatsku krizu i degradaciju, ne samo ekološku.

Naime, radi se o promjenama koje imaju izravne i snažne posljedice po društvo i gospodarstvo, na koje utječu brzinom koja daleko premašuje ljudske i prirodne sposobnosti prilagodbe.

Noge na zemlji, misli u vodi

“Sezona dagnji potpuno se promijenila u samo nekoliko godina: svela se na jedan sa nekadašnja četiri mjeseca”, kaže Paolo Mancin, predsjednik ribarskog konzorcija Scardovari (Rovigo). “Prije deset godina počinjala je u ožujku, sada u svibnju, a prodaja traje do lipnja, potom postane previše vruće. Ovo dovodi do pada prometa i napuštanja profesije, s posljedičnim gubitkom stoljetnih kultura i tradicija”.

Mancin priča o teritoriju koji je oduvijek živio od ribolova i uzgoja dagnji, a gdje su mnogi sada prisiljeni okrenuti leđa moru i tražiti posao u susjednim gradovima, kao moleri, čistači, zidari, njegovateljice... Tu je i strah od ekstremnih događaja, poput onog koji je u studenom 2019. opustošio desetke ribarskih pristaništa u laguni Sacca degli Scardovari, potapajući brojne brodove.

“Ostaje strah da će se klimatska kriza pogoršati, primoravajući nas da se prilagodimo prisustvu invazivnih stranih vrsta, prije svega plavih rakova, svjesni da ne možemo u potpunosti preobraziti cjelokupnu proizvodnju”, objašnjava Mancin.

U njegovom konzorciju, koji je brojao 1250 poduzeća, gotovo 250 ih je zatvoreno, dok ostala govore o “obeshrabrujućem” padu prometa, pogotovo ako se ima u vidu desetljećima duga borba s podjednako negativnim i sve intenzivnijim fenomenima, poput slijeganja i erozije. Potonja je vezana za dugotrajnu bitku između mora i kopna, u kojoj se pijesak svakodnevno izbacuje u lagune, ugrožavajući uzgajališta dagnji, školjki i kamenica, uz ometanje izmjene vode.

Prema istraživanju Europske mreže za data novinarstvo, do 2100. godine plaža Porto Tolle (općina u kojoj se nalazi Sacca degli Scardovari) mogla bi izgubiti 330 metara plaže, obližnji Ariano nel Polesine (Rovigo) preko 700, a Codigoro (Ferrara) oko 470.

Ove brojke jasno ukazuju na neophodnost poduzimanja mjera održavanja i zaštite, “ali ne možemo se sami odlučiti na njih, moramo čekati da se time pozabave javna tijela”, s izrazom nemoći objašnjava Mancin. Nije malodušan, već jednostavno svjestan da ne može promijeniti sustav. Međutim, volio bi biti uključen u igru ​​u kojoj je cijeli život bio na prvoj crti.

Topla mora i tople fronte

Dok Talijanima nagrizaju zemlju pod nogama, u Hrvatskoj Jadran i njegove visoke temperature kvare planove ribarima. Oni iz Tkona, drevnog sela smještenog na južnom dijelu otoka Pašmana, u zadarskoj regiji, suočavaju se s “nestajanjem vrsta koje smo oduvijek lovili i jeli svaki dan, te pojavom drugih dosad neviđenih, koje nas primoravaju na promjenu poslovanja koja nije uvijek moguća”, objašnjava Bruna Vojvodić.

Rođena i odrasla u Tkonu u obitelji ribara, Vojvodić govori o maloj zajednici od oko 700 ljudi utemeljenoj i potpuno ovisnoj o ribarstvu, a sada prepuštenoj na milost i nemilost klimatskoj krizi, koja ima dvostruki negativan utjecaj na lokalnu zajednicu. Visoke temperature i nepredvidivi ekstremni događaji ometaju dijalog između ljudi i mora, koji se stoljećima odvijao na kontinuiran i miran način.

“Sada kao da više ne govorimo istim jezikom, ne razumijemo se, više ne znamo što očekivati ​​od mora”, kaže Bruna Vojvodić, “a cijenu ove promjene plaćamo mi, manji ribari, a ne tri tvrtke koje love na ovom području i onda izvoze u Italiju. Moj otac oduvijek je lovio ribu vlastitim čamcem, prodajući ribu u obližnjim mjestima, ali posljednjih je godina bio prisiljen napustiti svoj posao i raditi za druge, postajući tako prekarni i manje zaštićen radnik. Mnogi drugi proživljavaju slično iskustvo”.

Klimatska kriza nije samo izravan uzrok ove pojave, već i neizravan, potičući regulatorne mjere koje Bruna Vojvodić smatra “nepravednim”.

“Vlada je poduzela mjere radi zaštite okoliša, ali i u ovom slučaju posljedice su platili najsitniji. Razumijem namjeru, dijelim brigu za okoliš, ali mi 'mali' nikada nismo bili uključeni ni u kakav proces”, nastavlja Vojvodić. “Zabranjeno nam je da obavljamo brojne ribolovne aktivnosti, ali nikada nam nije ponuđena alternativa. Čini se da nedostaje strateški plan: vidimo samo komplicirane procedure, bez ikakve volje da se sasluša druga strana niti mogućnosti suradnje u pronalaženju zajedničkog puta. U konačnici, svi želimo isto: upravljati klimatskom krizom na najbolji mogući način bez ugrožavanja mora, našeg Jadranskog mora, koje pripada svima”.

Projekt AdriaClimPlus

“Prilagodba klimi kroz suradnju”, kojoj se nadaju Mancin i Vojvodić, promatrajući Jadran koji “ključa” sa dvije različite obale, ista je ona kojoj teži međuregionalni projekt AdriaClimPlus , podržan sredstvima kohezijskih fondova Europske unije.

“Utemeljen na znanosti“, ovaj projekt, pokrenut u ožujku 2024. i aktivan do kolovoza 2026., ujedinjuje Italiju i Hrvatsku u borbi protiv klimatskih promjena i prevenciji rizika od katastrofa, zahvaljujući konzorciju partnera iz obiju zemalja, predvođenom Euro-mediteranskim centrom za klimatske promjene .

Glavni ciljevi projekta AdriaClimPlus su poboljšati praćenje morskih ekosustava i konsolidirati alate za modeliranje klime na različitim razinama, kako bi se bolje razumjeli svi relevantni procesi. Ali prije svega, projekt teži usvajanju “zajedničkog pristupa za jadranski bazen” kroz konsolidirane protokole i najbolje prakse koji predlažu rješenja i planove prilagodbe na različitim razinama, počev od sedam pilot područja, od kojih su dva u Hrvatskoj i pet u Italiji.

Paralelno s ovim akcijama, projektni tim također nastoji podići svijest o ekološkim i ekonomskim učincima koje klimatske promjene imaju na obalno područje, kroz organiziranje informativnih događaja, ljetnih škola i tečajeva, uvijek u kontekstu međusobne razmjene i obogaćivanja kako bi se Jadran pretvorio u most između Italije i Hrvatske, ali i između znanstvenika, vlada i ribara.

 

Ovaj materijal nastao je u sklopu projekta "Cohesion4Climate", koji je sufinanciran sredstvima Europske unije. EU ni na koji način nije odgovorna za informacije i stavove izražene u okviru projekta. Sadržaji su isključiva odgovornost OBCT.