Oluja podijelila je i Hrvatsku

Oluja nije samo zaoštrila odnose Zagreba i Beograda, na neki način ona je podijelila i Hrvatsku. Komentar

Hrvatska je pompozno proslavila 20. godišnjicu vojne operacije Oluja, kojom je 5. kolovoza 1995. oslobođeno šire područje Knina, dijela tzv. Republike Srpske Krajine, uporišta pobunjenih Srba, koji su uz pomoć Jugoslavenske narodne armije i paravojnih jedinica iz Srbije, unutar Hrvatske stvorili državu u državi. S obzirom da se radilo o jubilarnoj proslavi Oluje, u Zagrebu je održana velika vojna parada, dan prije proslave u Kninu, gdje se tradicionalno, uz prisutnost velikog broja branitelja i građana, okuplja cijeli državni vrh.

Za to vrijeme u Srbiji, gdje je završio najveći dio od oko 200.000 hrvatskih Srba, koji su u strahu za život, tijekom akcije Oluja pobjegli iz svojih domova, obilježen je dan žalosti i sjećanja. Potpuno različite slike, raspoloženje i osjećaji vladali su među narodima susjednih država, koji su nekoć živjeli u istoj državi, a onda ih je krvavi rat duboko podijelio: dok je Hrvatska slavila, Srbija je žalovala.

Za Zagreb, naravno, Oluja je legitimna vojna operacija kojom je Hrvatska oslobodila svoj teritorij i ondje, nakon više od četiri godine uvela svoj ustavno-pravi poredak. Za Beograd Oluja je, naravno, zločin kojim su Srbi protjerani iz kninske krajine, a više stotina njih je ubijeno.

Takav stav nije nov, on postoji već 20 godina, tijekom kojih su odnosi susjeda imali svoje uspone i padove, no ove godine kao da su dosegnuli kulminaciju. Razlog tome svakako je činjenica da je ove godine, s obzirom da je riječ o jubilarnoj, 20-godišnjici Oluje, proslava -  prije svega zbog vojne parade - poprimila puno veće razmjere nego ranijih godina.

Obilježavanje vojne akcije Oluja, nije međutim samo povisilo debeli zid nepovjerenja koji 20 godina od završetka rata i dalje dijeli Srbiju i Hrvatsku. Ta proslava podijelila je i Hrvatsku i to po dvije linije.

Prva je ona koja je bila tako izražena prilikom nedavnih predsjedničkih izbora, kada se Hrvatska, doslovce, popola podijelila na lijevu i desnu. Druga je podjela između preostalih hrvatskih Srba i dobrog dijela Hrvata, koji o Oluji i danas imaju gotovo dijametralno suprotne stavove, nalik onima kakvi postoje između službenog Zagreba i Beograda.

Razlog tome, naravno, nekažnjavanje je odgovornih za zločine počinjene u Oluji, kada je tijekom akcije, a osobito u danima poslije, prema različitim procjenama, ubijeno između 214 (službena brojka Državnog odvjetništva) i 600 civila (Hrvatski helsinški odbor).

Kad su 16. studenoga 2012. oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač (general Ivan Čermak, također kao i spomenuta dvojica, osumnjičen za udruženi zločinački poduhvat, oslobođen je krivnje godinu i pol ranije), hrvatski državni vrh s velikim je zadovoljstvom primio odluku Haškog suda.

No, u euforiji koja je tih dana vladala i premijer Zoran Milanović i (tadašnji) predsjednik Republike Ivo Josipović naglasili su kako je neosporno da su tokom akcije Oluja, a osobito u danima iza nje, počinjeni zločini nad civilnim srpskim stanovništvom.

Smisao njihovih izjava bio je: sada kad je Haški sud utvrdio da nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata, te da hrvatski generali Gotovina, Markač i Čermak nisu krivi za zločine koji su ondje počinjeni, na hrvatskim je pravosudnim tijelima da procesuiraju one koji su za to odgovorni.

Pred prošlogodišnje obilježavanje Oluje, Srpski demokratski forum (SDF) izašao je s priopćenjem da "niti 19 godina od završetka Oluje u Republici Hrvatskoj nitko nije procesuiran za zločine počinjene nad srpskim civilima za vrijeme i nakon te akcije". S tom istom konstatacijom mogli su izaći i ove godine.

Zagrebačka nevladina udruga Documenta tvrdi da je za zločine u Oluji hrvatsko pravosuđe donijelo tek dvije presude od kojih je ona za zločine u selu Grubori još uvijek nepravomoćna. Ta, prošlogodišnja nepravomoćna presuda, međutim, nepobitno je utvrdila da su zločine nad srpskim civilima nakon akcije Oluja u Gruborima počinili pripadnici specijalne policije čiji je zapovjednik bio Željko Sačić.

Ali, dva tjedna nakon što je u siječnju ove godine podignuta optužnica protiv zapovjednika specijalne policije Sačića i Franje Drlje, bivšeg pripadnika policijske antiterorističke jedinice Lučko, povučena je u veljači ove godine zbog nedovoljne argumentiranosti ''postojanja svih bitnih obilježja kaznenih djela koja se okrivljenicima stavljaju na teret''. Sjena nad Olujom zbog toga je ostala.

Drugi razlog podjele unutar Hrvatske kad je u pitanju ovogodišnje obilježavanje Oluje bio je prijepor oko toga treba li, uz tradicionalnu proslavu u Kninu, održati i vojnu paradu u Zagrebu.  Ta dva događaja, koje su političari (prije svega oni vladajući) željeli pokazati kao demonstraciju nacionalnog jedinstva i moći, pretvorili su se u razlog duboke podjele.

Naročito nakon fijaska da na vojnoj paradi u Zagrebu nisu sudjeluju pripadnici oružanih snaga članica NATO saveza, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Njemačke... koji su bili pozvani, a nisu došli.

Iako su oba događaja, vojna parada u Zagrebu i tradicionalna proslava Oluje u Kninu, državnog karaktera, vlast i oporba učinili su sve da se prva doživi kao proslava aktualne vlasti, a druga kao oporbe, odnosno HDZ-a koji se nada da će na izborima krajem ove ili početkom sljedeće godine tu vlast preuzeti.

Te podjele išle su tako daleko da predsjednici Vlade i Hrvatskog sabora, Zoran Milanović i Josip Leko, u Kninu nisu položiti vijence zajedno s predsjednicom Republike Kolindom Grabar Kitarović. U Kninu, također, ove godine nije govorio premijer Milanović kao što je to činio u dvije posljednje godine, kada je bio izviždan.

Zviždalo mu se i ove godine, mada nije govorio, dok je ogromna masa ljudi – prema nekim procjenama u Kninu ih je bilo oko sto tisuća – aplaudirala samo vođi oporbe, predsjedniku HDZ-a Tomislavu Kramarku i predsjednici Republike, Kolindi Grabar Kitarović.

Te podijele, koliko god se to željelo prešutjeti, zasjenile su proslavu Oluje više nego bura koja se digla na relaciji Beograd – Zagreb. A što se toga pak tiče, trebat će mnogo finog i strpljivog političkog brušenja da Oluja prestane biti kamen spoticanja između dvaju susjeda zapadnog Balkana.

Hrvatska će morati kazniti odgovorne za zločine koje su neke postrojbe i pojedinci u njima počinili tokom Oluje i omogućiti nesmetan i siguran povratak svima koji su u vrijeme te akcije, u strahu od odmazde, otišli.

Beograd će pak morati priznati Hrvatskoj da je Oluja, po svim međunarodnim standardima, bila legitimna vojna akcija. Sjena nad Olujom, ako se to dogodi, tada više ne bi postojala. Danas, iako je od Oluje prošlo već 20 godina, to se još uvijek čini nemogućom misijom.