Drina, Ivo Andrić i Andrićgrad

Nastavljamo putovanje duž Drine, rijeke koja je opčinila Ivu Andrića. U ovoj trećoj i pretposljednjoj epizodi posjećujemo mjesta na kojima je veliki pisac proveo djetinjstvo te Andrićgrad, kontroverzni turistički kompleks izgrađen na inicijativu reditelja Emira Kusturice

(čitajte reportaže )

Niz neosvijetljenih tunela guta posljednji dio puta od Goražda do Višegrada. Most sa jedanaest lukova, o kojem pripovijeda Ivo Andrić, pojavljuje se u posljednji čas, kada se obris ovog grada sa nešto više od deset hiljada stanovnika jasno ocrtava u sjeni planina.

“Iako je rođen u Travniku 1892. godine, Ivo Andrić je nakon očeve smrti djetinjstvo proveo u Višegradu”, objašnjava Enes Škrgo, kustos Rodne kuće čuvenog književnika u Travniku.

“Živio je sa tetkom i tečom i imao je običaj da se nakon škole kupa u rijeci. Drina je, kako je sam Andrić rekao u odrasloj dobi, bila ‘najveća zavodnica’ koja je obilježila njegovo djetinjstvo”, nastavlja Škrgo.

Djetinjstvo Ive Andrića

Kod Višegrada, gdje je široka i duboka, Drina prima nemirne vode Rzava, rijeke koja izvire sedamdesetak kilometara dalje u Srbiji. U blizini mjesta na kojem se dvije rijeke spajaju nalazi se zgrada u kojoj je krajem 19. vijeka Andrić pohađao osnovnu školu.

Dolazim u pratnji Divne Vasić, dugogodišnje profesorice srpskog jezika i književnosti u višegradskoj gimnaziji, danas u penziji. Pokazuje mi ploču, pričvršćenu na pročelju malog zdanja, koja označava vodostaj koji je Rzav dostigao 1896. godine tokom velike poplave, kada je Drina toliko nabujala da je potpuno potopila osmanski most.

Odmah po ulasku u zgradu, u kojoj je tokom austrougarske uprave bila smještena škola, okruženi smo školskim klupama. Naime, u prizemlju je rekonstruisana učionica koja je, kako se pretpostavlja, postojala u vrijeme kada je Ivo Andrić bio dječak. Velika karta na zidu pokazuje granice između Habsburške monarhije i Osmanskog carstva, dok iza katedre iz prikrajka dominira portret cara Franje Josipa.

Za Andrića se vezuje još jedna zgrada u gradu. U pitanju je tetkina kuća, nisko, ružičasto zdanje na lijevoj obali Drine.

“Andrić je 1953. godine poklonio zdanje Općini Višegrad, koja je iste godine, sasvim neočekivano, odlučila da ga proda”, ističe Enes Škrgo.

Kuća je još uvijek u vlasništvu porodice koja ju je kupila početkom pedesetih godina prošlog vijeka, iako danas u ovom malom zdanju u blizini rijeke niko ne živi. “Muslimanska porodica izbjegla je iz Višegrada 1992. godine”, objašnjava Škrgo.

Andrićgrad

Gotovo nasuprot kuće u kojoj je pisac proveo djetinjstvo, nalazi se poluostrvo na kojem je između 2011. i 2014. godine izgrađen “Andrićgrad” (poznat i kao Kamengrad), kontroverzni turistički kompleks koji je osmislio reditelj Emir Kusturica.

Prilazi mu se s južne strane, kroz velika kamena vrata koja bi trebalo da podsjećaju na utvrđene gradove srednjovjekovne Bosne. Prošavši kroz vrata zasljepljuje bjelina mramora zgrada (zapravo pokrov koji na mnogim mjestima već otpada), dok popločana ulica, nalik dubrovačkom Stradunu, vodi do glavnog trga nad kojim danonoćmo bdi statua Ive Andrića (uz mnoge druge).

Teško je reći šta je tačno Andrićgrad. Tu je pariška kavana s maslinastom terasom i velikim prozorima, osmanski trg osmišljen kao karavan-saraj, zidovi za zupcima, multipleks kino “Dolly Bell” s portretom Gavrila Principa na pročelju, ali i suvenirnice, bankomati, nekoliko barova i naravno nova pravoslavna crkva.

Postoji takođe istraživački institut, posvećen Ivi Andriću, koji organizuje izložbe i objavljuje studije o srpskoj književnosti. Uspostavljena je i međunarodna saradnja – kako mi objašnjavaju ​​unutra – s institutima u Banjoj Luci i Beogradu.

“Andrićgrad je nešto najudaljenije od filozofije i života Ive Andrića što se može zamisliti”, kaže Enes Škrgo, kustos piščeve rodne kuće u Travniku.

“Diznilend u kasabi”, kako ga je nazvao bosanskohercegovački pisac Nenad Veličković u tekstu iz 2013. koji je objavio Deutsche Welle.

Mnogi stanovnici Višegrada pak priznaju, gotovo šapatom, da “otkad postoji Andrićgrad u gradu ima bar malo turizma”.

U blizini pravoslavne crkve, na kraju poluostrva, hotel ugošćuje turiste koji dolaze brodom da vide ne toliko most izgrađen po nalogu velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića (svjetska baština od 2007.) koliko zabavni park od gipsanih ploča koji je osmislio Kusturica.

Natrag do rijeke

U međuvremenu, ispod jedanaest lukova i gotovo 180 metara duge osmanske ćuprije, Drina teče hladna i talasasta. Malobrojni su oni koje se kod Višegrada kupaju u rijeci. “Voda je isuviše hladna. Uglavnom idemo petnaestak kilometara nizvodno”, objašnjava Aleksandar Kojić, predsjednik Sportsko ribolovnog saveza Republike Srpske (RS).

Ono što rijeka nudi u blizini grada je riba. “Pastrmka, som, šaran, smuđ… u blizini HE Višegrad ima i dunavskog lososa“, uvjerava Aleksandar Kojić, ističući da je “rijeka bogata ribom i čista”.

Problem Drine su divlje deponije – nastavlja Kojić – koje se nalaze dalje uzvodo. Svake godine brana višegradske hidroelektrane (nekoliko kilometara prije grada) nabuja od otpada koji dolazi iz uzvodnih krajeva, posebno uz Lim, koji se ulijeva u Drinu kod Međeđe.

Barem jednom godišnje, zimi, svijet obiđu fotografije gomile smeća , koje redovno snima i evropski satelitski program Copernicus . Čini se da je u pitanju već ustaljena praksa.

Milenko Govedarica, poznatiji kao Mića, zna nešto o tome. Prije nego što je zvanično otvorio “plažu ljubavi” na Rzavu, u blizini dobrunske džamije i nekoliko kilometara od granice sa Srbijom, Mića je duge mjesece pandemije 2020. proveo čisteći ovo područje od otpada.

Slobodni mislilac, kreator filcanih predmeta, ranije posvećen organizovanju techno koncerata, Mića je nesvakidašnji lik.

“Rijeka Rzav duga je 26 kilometara i zamalo je izbjegla da bude uništena projektom izgradnje sedam mini hidroelektrana. Borili smo se i sve smo uspjeli zaustaviti “, govori mi dok jurimo njegovim autom magistralom M5, koja od Ustiprače (između Goražda i Višegrada) prati Drinu do granice sa Srbijom.

“Ranije se na Rzavu nije kupalo, ali otkad sam otvorio svoju plažu, nikle su još dvije. Ljudi se ponovo vraćaju prirodi”, zadovoljno nastavlja Mića.

Nakon što je očistio otpad iz ovog dijela rijeke, Mića je napravio staze od obojenog kamenja i improvizovao veliku klupu na obali. Ljeti parkira svoj automobil u blizini stare habsburške željezničke pruge i koristi improvizovana kolica za prevoz pića duž tračnica i do plaže. “Džamija je vlasnik ovog prostora i dozvolili su mi da ga koristim”, objašnjava Mića i dodaje: “Dobro se slažem sa svima”.

Dok obilazimo “plažu ljubavi” voda je hladna, a stolice i stolovi, skriveni u pećini, čekaju lijepo vrijeme. Jedini posjetilac je mačak koja prati Miću na svakom koraku.

“Počeo sam ga hraniti i eto…”, sliježe ramenima. Na vrhu planine koja se uzdiže nad plažom nazire se srednjovjekovna tvrđava Dobrun.

S druge strane rijeke, željeznička pruga, koju su izgradili Habsburgovci tokom Prvog svjetskog rata, vodi do granice sa Srbijom. Nekada je išla do Sarajeva. Danas je dio Šarganske osmice, turističke željeznice koja presijeca Nacionalni park Tara u Srbiji.

Put nas voditi u tom pravcu, dok Drina ide pravo prema sjeveru kroz sve nepristupačnije kanjone. Ponovo ćemo je sresti nešto prije Bajine Bašte, u Srbiji, u posljednjoj epizodi ove reportaže.