Prijateljice po koži

Najpoznatiji od njenih romana, "Prijateljice po koži", priča je o četiri imigrantice u Trstu. Zapravo, postoji i peta protagonistkinja priče: sam grad Trst. Intervju sa spisateljicom Lailom Wadiom

Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur
Rođeni ste u Bombayu, ali već puno godina živite u Trstu. Što Vas je dovelo u ovaj grad?

Mi mislimo da izabiremo mjesto gdje ćemo ići živjeti i prijeći naš životni put, ali možda je sudbina ta koja izabire nas. Ovdje sam se našla slučajno, zbog studija, tako sam odlučila ostati jer mi se jako sviđao ovaj grad: vrlo talijanski s jedne strane, vrlo kozmopolitski, s druge.

Pored posla u Školi za prevoditelje i tumače, ovih ste godina objavili i više romana. Odakle ta potreba da pišete?

Mislim da dolazi iz potrebe da živim, da pričam, da shvatim realnost u kojoj živim, realnost talijanskog društva koje se mijenja, te tršćansku stvarnost koja je tako posebna. Pisanje i čitanje su za mene bili temeljni elementi. Putem knjiga sam upoznala druge načine življenja, razmišljanja, maštanja, rada. Nadam se da radim istu stvar, da fotografiram realnost u kojoj živim kako bih ju priopćila i razmijenila mišljenja s osobama s kojima nemam mogućnost izravne komunikacije, zbog daljine, zbog barijera koje ljudi postavljaju između sebe i, zašto ne, i zbog sramežljivosti...

Knjiga "Amiche per la pelle" (Prijateljice po koži) ima četiri ženske junakinje, a rekao bih i jednu petu: Trst. Kako je knjiga prihvaćena u ovom gradu?

Mislim dobro, jer su tršćani osobe vrlo širokih, otvorenih vidika. Na žalost, nekad se nema vremena razmijeniti mišljenja s neo-Talijanima i neo-Talijankama koji ovdje žive. Ali smatram važnim shvatiti što ovi zadnji imaju na srcu.

Kakva obilježja ima prisutnost imigranata u Trstu?

Trst ima puno vrsta stranaca. Ja ih dijelim na tri velike kategorije. Trst je grad poznat po svom znanstvenom polu, dakle, tipičan stranac u Trstu je često znanstvenik. Studenti, istraživači, profesori: to su rado viđeni stranci. Nakon toga dolazi jedna velika grupa prekograničnih stranaca, ljudi koji u jednom danu dolaze iz susjednih zemalja, Slovenije, Hrvatske, a navečer se vraćaju kući. S njima ne postoje posebno čvrsti odnosi. Treća grupa je brojna: sastoji se od onih koji dolaze iz svih krajeva svijeta. Ja ih zovem „ljudi bez glasa", jer ovdje žive, dio su društvenog tkiva i sastavni dio tršćanskog društva, ali nemaju načina da ih se čuje, da razgovaraju, da imaju aktivni dijalog s ljudima odavde. U mojoj knjizi sam željela dati glas ovim osobama.

Jedna od protagonistkinja, Marinka, Bosanka, ima poteškoće da priča o svom prošlom životu. Koristite jednu metaforu u njenom opisu: "Kao da pričate jednom Tršćaninu o logoru San Sabba ili o Bazovici. Koliko je ova prošlost još uvijek teret u Trstu?

Prošlost je veliki teret na ovom društvu. Nedavno mi se dogodilo da sam vidjela jednu grupu mladića na školskom izletu koji su u jednom trenu, iz šale ili možda samo iz dosade, počeli dizati ruke u znak „rimskog pozdrava" prema ljudima koji su prolazili. Uznemirilo me je, pitala sam ih da li znaju što stoji u pozadini tog gesta? Gledali su me kao da sam vanzemaljac. Mi moramo razmišljati o onome što činimo, o našim riječima i u svijetlu povijesti iako se na njoj ne treba „fosilizirati". Naučiti iz grešaka prošlosti znači poznavati ih, duboko ih poznavati a ne ih ignorirati. Ali, nakon toga, treba priznati da su to stvari iz prošlosti i prevazići ih. Međutim, samo nas prošlost može povući u budućnost.

Možete li nam ukratko ispričati likove iz romana?

Tu je Marinka, Bosanka, zatim Lule, Albanka, pa Shanti, Indijka, te Ružin Pupoljak, jedna Kineskinja. Igrom slučaja, žive u istoj trošnoj stambenoj zgradi i postaju prijateljice. Na početku imaju poteškoća u komunikaciji, i onoj međusobnoj i s drugim Tršćanima. U jednom trenu se odlučuju da zajednički uzmu učiteljicu talijanskog jezika, Lauru, koja im pomaže da bolje nauče ovaj jezik.

Priča se razvija oko odnosa između ove četiri žene i grada Trsta. Imaju smiješne jezičke ispade, ali na sve načine i dalje nastoje biti dijelom društva u kojem žive. Jezik je naravno, jedno od osnovnih sredstava preživljavanja. Ja sama, kad sam došla u ovu zemlju, nisam znala više od tri riječi na talijanskom: "mascalzone", "farabutto" i "buono a nulla" (nevaljalac, lupež i dobar za ništa). To zato što se u Bombayu, gdje sam živjela, nalazila i jedna talijanska gospođa koja bi vodila bi svog psa u šetnju govoreći mu ove tri riječi. Naravno, nisu mi bile dovoljne da preživim u Italiji i na početku sam imala velikih problema jer nisam uspijevala govoriti, nisam znala reći ono što sam stvarno željela reći i ljudi su mislili da sam glupa. To je za mene bio veliki hendikep, osjećala sam se nezaštićena, slaba. Tako je za mene postalo fundamentalno da dobro naučim talijanski. To kažem i u knjizi: dvije osobe koje žele srušiti jedan jezični zid su dvije osobe koje žele stvoriti bolje društvo. To je ono što kažem mladim Tršćanima: naučite jezike, ne samo talijanski, naučite i drugi jezik kako biste mogli dublje komunicirati s drugim osobama. Po meni, monolingvalna osoba je osuđena da ostane "derište", nedorasla, dok osoba koja zna govoriti više jezika, koja ima volju razgovarati, ima svijet pod svojim nogama.

Slovenija, zemlja s druge strane granice, sad je potpuno integrirana u Europsku Uniju. Od svog ulaska u Schengen. Da li se u gradu sad živi drukčija atmosfera?

Ja mislim da da. Kao da se podigla neka nevidljiva zavjesa, koju je u prošlosti simbolizirala Željezna zavjesa. Stvarno mislim da ljudi dišu punijim plućima. Tršćansko područje, budući da je tako maleno, ima potrebu za interakcijom s okolnim tkivom. Trebat će malo vremena da se ona i konkretizira, ali jedan veliki teret je skinut s pleća i sa srca osoba, i s jedne i s druge strane granice. S moje strane, puno se krećem na cijelom ovom području. Jako volim putovati i jako volim osjećati da je to pravo svih, ali u neku ruku i da je to dužnost za sve: dužnost da upoznaš ono što se nalazi van tvoje kuće.

Laila Wadia
edizioni e/o
2007