Mirko Brulc, gradonačelnik Nove Gorice
"Za nas je ulazak u Schengen pravi ulazak u Europsku uniju". Gradonačelnik Nove Gorice govori o graničnom području kroz prizmu granice koje više nema. Intervju
Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur
Pročitaj i o Goriziji i Novoj-Gorici
Konačni pad granice sigurno predstavlja veliku šansu za goričko područje, a posebno za dva grada, Goriziju i Novu Goricu, previše vremena razdijeljena granicom koju su mnogi nazivali neprirodnom. U seriji od tri članka na temu ovog graničnog područja, izbili su na površinu određeni pozitivni aspekti i određeni konkretni projekti prekogranične suradnje između dva grada, ali i neke poteškoće i pokoji korak unazad naspram idealističkog poticaja koji je u prošlosti bio značajka goričke debate.
O tome smo željeli razgovarati s gradonačelnikom Nove Gorice, Mirkom Brulcom, u nastojanju da shvatimo kako se živi ova bezgranična stvarnost s osobom koja je, u tijeku svog mandata, nazočila prvo pristupanju Slovenije Europskoj uniji, a kasnije i njenom ulasku u područje Schengena. Brulc, izabran po prvi put u prosincu 2002. godine i ponovo izglasan u studenom 2006., dao nam je ovaj intervju.
U noći 21. prosinca 2007. godine, definitivno je pala granica između Italije i Slovenije, te posljedično između Gorizije i Nove Gorice. Koji značaj Vi pridajete ovom događaju i kako je on promijenio život grada?
Konačni pad granice je bio izuzetno značajan događaj, jer za nas ulazak u područje Schengena zapravo predstavlja pravi ulazak u Europsku uniju. Već su i događaji iz prethodnih godina bili jako važni, ali sad stvarno imamo osjećaj da smo europski građani i slavili smo to s velikim emotivnim zanosom. Za vrijeme slavlja tih dana, ljudima su oči bile pune suza. Stanovništvo danas stvarno osjeća da živi u jednom zajedničkom prostoru, a i za život ljudi puno se promijenilo: osjećaj je da se pripada jednom gradu koji se najzad može živjeti kao jedinstveni prostor.
Jedna mala anegdota pokazuje koliko pad granice mijenja život ljudi i u malim stvarima: u ovom razdoblju imamo problema s prometom u Novoj Gorici zbog radova na nekim cestovnim arterijama, pa tako neki ljudi prolaze kroz Goriziju kako bi prije došli u centar Nove Gorice.
I u slobodnom vremenu je vidljivo da su se stvari izmijenile: sve više talijana dolaze u Novu Goricu jednostavno u šetnju, da popiju jednu kavu. I događaji koji su se dosad organizirali u Novoj Gorici, zabilježili su vrlo visoku posjećenost Talijana, kao prilikom nedavne Proslave ruža, a isto je bilo i na dočeku Nove godine i na važnim sportskim događajima. Jasno, već duže vremena su liberalizirani gospodarski i trgovački tokovi, ali sad je upravo percepcija granice drukčija, toliko da nam se ove godine po prvi put dogodilo da nam u Novu Goricu došla u posjet i jedna školska ekskurzija iz Brescie.
Znamo da je u suradnji s Gorizijom bilo raznih zajedničkih projekata. Na kojim prioritetnim temama općina Nova Gorica namjerava raditi?
S naše strane postoji velika predanost da održimo suradnju s Gorizijom konstantnom. Najjednostavniji i najizravniji oblik suradnje je u polju turizma. Kao što sam prije rekao, organizacija velikih događanja, primjerice sportskih, uvijek se odvija na način da se dva grada tretiraju kao jedinstveno područje i tako je bilo i u slučaju velikog košarkaškog turnira, kad su hoteli oba grada bili puni.
Vrlo je važna i suradnja u polju okoliša i infrastruktura. Očito je da pod ekološkim aspektom, o zagađenju zraka dva grada moraju razmišljati i djelovati zajednički. Tako i kad je riječ o infrastrukturama koje utječu na pristupačnost čitavom području. S naše strane, primjerice, zapadna autocestovna spojnica Nove Gorice doseže do talijanske granice.
Kad je riječ o ulaganjima u granično područje, neophodno je održavati visoki stupanj uzajamnog uzimanja u obzir i informiranosti, jer je vidljivo, govorim kao primjer, da slovenski trgovci računaju na talijanske kupce, a da talijanski trgovci nastoje privući slovensku klijentelu. Ali izvan potrage za što većim profitom u trgovačkom sektoru, jasno je da su lokalni ljudi uvijek isti i da je stoga potrebna jedna zajednička razvojna strategija.
Iz promatranja i iz nekih intervjua uočljivo je određeno usporenje suradnje i neke poteškoće u dobrom funkcioniranju pojedinih radnih stolova i određenih dogovornih instrumenata, kao npr. Protokola o suradnji. Potvrđujete li ovaj utisak?
Ne vjerujem da je suradnja u krizi, ali je točno da postoje određene različite vizije zbog kojih treba iznaći veću suglasnost. Na primjer, vjerujem da suradnja između Trgovačke komore i Gospodarske komore dobro funkcionira i da se čak surađuje s pozornošću na šire područje od goričkog, na način da se prošire naše djelatnosti i vidljivost. Ali postoji jedna važna razlika između talijanskog profila, još uvijek zasnovanog na maloj trgovini i slovenskog, u kojem dominiraju velike trgovine i trgovački centri. A kad je riječ o radnoj snazi, grdno su se varali oni koji su predviđali invaziju slovenske radne snage u Italiju, dok postoji općenito povećanje radne snage s Balkana.
Dodatna poteškoća proizlazi iz činjenice - koja često zna izmijeniti sliku - da je nakon raznih lokalnih izbora neophodno stalno prilagođavati posao novinama. Na primjer, u Protokolu o suradnji smo dosad radili u optici Euroregije, ali sad međutim moramo čekati kako bismo shvatili kakve će u tom smislu biti odredbe s talijanske strane, koje treba dati nova vlast Regije Friuli Venezia Giulia.
Još jedan podatak koji nije nimalo za podcjenjivanje je da - za velike projekte - kao što su to europski fondovi, partnerstva moraju biti šira od uobičajenih lokalnih subjekata, te je stoga i posao opsežniji naspram onog pri radnim stolovima unutar Protokola. Normalna suradnja dakle mora voditi računa o ovoj potrebi da se partnerstva prošire.
U optici suradnje ipak se čini prilično nerazumljivim zatvaranje ili obustava prekogranične Internet stranice triju općina, Nolismego.net
Sigurno ima začepljenja", odnosno trenutaka u kojima se čini da suradnja koči, kao što to pokazuje obustava navedene stranice. Istina je da je promjena općinske uprave u Goriziji 2007. godine zakočila poneku inicijativu, ali ja sam optimist, mislim da treba malo vremena pa će suradnja ponovo otpočeti onakvom kakva je bila prije. Tehnički govoreći, stranica je predviđala tehničke troškove, kao one za prijevode i raspoloživost osoblja kakvu se nije uvijek moglo imati. Dakle, riječ je o investiciji koja zahtjeva istinski interes.
Neki u Italiji ne misle da je suradnja s Novom Goricom tako važna, ja pak mislim da je od fundamentalnog značaja za budućnost ovog područja i radit ćemo kako bi se nastavila potpuna i mirna suradnja. Na kraju krajeva, kompletan region je započeo jedno novo razdoblje suradnje, i Trst i Sežana, i bilo bi neshvatljivo da Gorizia i Nova Gorica nazaduju u tom smislu.
Kakav odnos Nova Gorica živi s glavnim gradom Ljubljanom? Ta veza ima utjecaja na prekogranične odnose?
U prvom redu, treba reći da Nova Gorica uživa veliku samostalnost i može raditi autonomno od središnje vlasti, tj. od Ljubljane. Ovisnost se osjeća međutim kad je riječ o europskim projektima, koji ovise o Državi, budući da regije još ne postoje.
Kad je pak riječ o nacionalnim politikama, ponekad Nova Gorica, koja je jedna općina a ne neki veliki grad, pati od premale pozornosti koju Ljubljana ima prema ovom pograničnom kraju i prema građanima koji ovdje žive. Nadamo se da će se nakon izbora u Sloveniji najzad uspjeti konkretizirati regionalizacija, kako bismo imali veću financijsku samostalnost, kao na primjer u Italiji, gdje srednje strukture vlasti poput Regija, puno ispomažu lokalni razvoj. Ipak, ponavljam, i sad Nova Gorica može funkcionirati potpuno samostalno.
U Italiji se razvila intenzivna javna debata o sigurnosti, koja obuhvaća i imigraciju i nadzor tokova na granicama. U tom smislu, nastale su i poneke kritike Schengenskog sporazuma. Kakvo je Vaše mišljenje po pitanju, u svojstvu gradonačelnika jednog grada koji odnedavno živi konačni pad granice i slobodno prekogranično kretanje?
Negativna mišljenja o Schengenu, sumnje i stavovi koji se suprotstavljaju proširenju Schengenskog sporazuma su neshvatljiva, viđena odavde. Još nerazumljivija stvar je da netko sa strahom vidi pad ove granice. Od ulaska Slovenije u područje Schengena, problemi su stvarno minimalni, dapače, tokovi su se povećali u obrnutom smjeru, odnosno više Talijana dolazi u Sloveniju. Ako Italija ima nekih predrasuda, ne bi se trebala ljutiti na Sloveniju: problemi su europski, vezani za daljnje granice, na kojima možda treba djelovati.
Europa bi trebala intervenirati i osnažiti svoju politiku na nekim granicama Unije, ali sigurno ne u Sloveniji. U tom smislu smatramo neprihvatljivim da se u Goriziji žele postaviti kamere u Via San Gabriele, koje bi bile usmjerene prema graničnom prijelazu; smatram da takva odluka ne bi pomogla suradnji između dva grada. Također mislim da je granica toliko otvorena duž cijelog teritorija a ne samo između gradova da držim apsurdnim da netko želi nadzirati taj prijelaz u nadi da će na taj način riješiti problem.
Prava suradnja se uspostavlja, na primjer, kad se dvije policije stave da rade zajedno, kako bi vidjele koje inicijative eventualno zajednički poduzeti. Schengen je jedna resursa, u koju ne treba sumnjati. Otvorena granica sigurno nije povećala kriminalitet u dva grada. Ova granica, cijela talijansko-slovenska granica ima pak velikih problema s trgovinom droge, problemi koji međutim ne mogu biti riješeni samo našim općinskim politikama.
Nova Gorica se predstavlja kao "sveučilišni grad". Mislite da bi to moglo biti i zajedničko obilježje "ujedinjenog grada"?
Naravno. Mi smo jako ponosni na naše Sveučilište, koje je nastalo i razvilo se zahvaljujući otvorenosti nekih Fakulteta iz Ljubljane. Ali smatramo isto tako važnim da su na području naše granice prisutna i Sveučilišta iz Trsta i Udina. Suradnja među sveučilištima je fundamentalna za ovo područje, ne samo da bi se omogućilo slovenskim studentima da studiraju pri talijanskim sveučilištima, kao što je to bio slučaj do sada, već i za međusobne razmjene i za njihovu zajedničku privlačnost studentima-strancima: U tom smislu, Sveučilište u Novoj Gorici je već otpočeo post-diplomske inicijative na engleskom jeziku u polju okoliša, s predavačima koji dolaze iz cijelog svijeta (čak i iz Kine). Nazočnost Sveučilišta Nove Gorice u Goriziji, pored toga što je pozitivni signal granice koje više nema, je i sredstvo i put jedne suradnje u tom smjeru.
Pored projekata, trgovine i tokova, smatra se da zajednička budućnost dvaju strana granice prolazi i kroz izgradnju jedne granične kulture, percepcije jedne zajedničke pripadnosti, osjećaja jedinstvenog prostora u kojem zajednički živjeti. U tu svrhu, na kojim glavnim aspektima, po Vašem mišljenju, treba raditi?
Baš prije nekoliko dana smo u Novoj Gorici, u nazočnosti talijanskog Generalnog konzula iz Konzulata u Kopru, Carla Gambacurte, izvršili nagrađivanje učenika slovenskih škola za natječaje na talijanskom jeziku. Ovo je dokaz da se jedna zajednička kultura već osjeća među stanovništvom ovog područja, iako još treba puno toga uraditi i to na kontinuirani način.
Na kraju krajeva, Gorica je prije Velikog rata bio višejezični grad, gdje su se govorila četiri jezika. Rad na mogućnosti međusobnog (spo)razumijevanja je važan, a kod nas ključnu ulogu za učenje talijanskog jezika igra i škola i televizija. I u Goriziji sve više Talijana uči slovenski jezik i to je važna činjenica za suradnju.
Do prije nekog vremena, Slovenci su poznavali samo trgovine u Italiji, a Talijani samo kockarnice u Sloveniji. Ovo viđenje se danas mijenja i mi želimo da se definitivno izmjeni. Stoga ima puno inicijativa za zajedničko upoznavanje i zajedničke djelatnosti u kulturnom polju, kao npr., zajednička kazališna pretplata u oba grada ili zajedničke informativne brošure o kulturnim i sportskim događajima koji se održavaju i u Goriziji i u Novoj Gorici. Temeljni korak bi mogle biti zajedničke novine i jedna zajednička tv-postaje. Sve više osoba želi živjeti na način da dijeli prostor dvaju gradova, počevši od kulturnih događaja ali ne i ograničavajući se samo na njih.
Po meni suradnja sigurno treba da krene od škola, i baš u škole treba najviše uložiti. U školi mladi se uče ravnopravnosti, zajedničkoj pripadnosti, uče jezike i provode vrijeme zajedno. Dakle, u jednoj perspektivi budućnosti, prioritet je investirati u školu i u mlade.
