Cres: Irena, Guerino i ljekovito bilje Martinšćice

U Martinšćici, na otoku Cresu, destilacija ljekovitog bilja ima višestoljetnu tradiciju, koju Irena i njezin suprug Guerino još uvijek održavaju živom

Ove kasne zime Martinšćica, na Cresu, nalik je slici: povijesne kuće sa svojim baščama i vrtovima pružaju se uz more, nepomične. Ovu mirnoću narušava jedino mreškanje ujednačenog gibanja valova. Nebo prekriveno oblacima čini atmosferu još prigušenijom.

Upadljiv je kontrast u odnosu na živost ljetnog razdoblja, iako je Martinšćica jedno od onih mjesta na hrvatskim otocima koje turizam još uvijek nije kanibalizirao. Doduše i ovdje su jesen i zima gotovo neka vrsta interludija u iščekivanju turističke sezone.

Nitko međutim nije besposlen nekoliko stotina metara od naseljenog jezgra, penjući se lagano uz rt koji Martinšćicu odvaja od poznatog kampa Slatina. Ondje Guerino Kučić i njegova supruga Irena imaju poljoprivredno imanje. Nalazimo ih kako rade punom parom, kao i uvijek. Guerino slaže opremu, dok Irena sređuje otvoreno dvorište. Naime, sutradan bi u posjetu destileriji trebala stići grupa iz Trsta.

Guerino i Irena bave se destilacijom eteričnih ulja. Ovo je glavna prihodovna djelatnost njihove tvrtke, uz proizvodnju maslinovog ulja. Sjedimo vani, pod trijemom, za dugačkim stolom od punog drveta.

Guerino uza se ima knjigu. Čvrstim, žuljevitim rukama pažljivo okreće stranice u potrazi za jednim posebnim pasusom. “Na stranici 179”, kaže mu supruga. “Ah, znaš napamet”, zadirkuje je. Riječ je o američkoj publikaciji iz 1949. koja obuhvaća ondašnju literaturu o ljekovitom bilju. “Amerikanci imaju dolare. Odavde su prenijeli kadulju. Onda su tražili zemljište slično creskom, ali u Americi, gdje bi je posadili kako je više ne bi morali uvoziti. Ovdje jasno piše da su pokušali, ali nisu uspjeli”, kaže Guerino hihoćući se.

Ovo mjesto, gdje danas, kao i nekada, živi svega nekoliko duša, dospjelo je na stranice američke publikacije zahvaljujući poduzetničkom duhu Guerinovog zemljaka Andrije Linardića, također porijeklom iz mjestašca Vidovići, u neposrednoj blizini Martinšćice. Linardić je 1903. sa svojim sinom pokrenuo destileriju eteričnih ulja kao prvu industrijsku proizvodnju na otoku Cresu. Kadulja je onomad na otoku rasla spontano i u izobilju, a Linardić je saznao da je na obližnjem otoku Hvaru postojao suvremen stroj za parnu destilaciju. Nakon tri godine neuspjeha, odlučili su predstaviti svoje proizvode u Londonu, u sklopu izložbe posvećene Dalmaciji. Tako su dobili prvu narudžbu od njemačke kompanije Aroma-Werk Carl-Heine & Co. Izvoz se potom proširio na glavne kemijske i farmaceutske tvrtke u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama, a narudžbe su pristizale i iz Japana.

“Onomad nikome nije bilo lako, pa tako ni obitelji Linardić – kaže Guerino – međutim, Andrija Linardić prepoznao je potencijal koji je postojao na otoku. Potom je nastavio njegov sin i tako se počela razvijati tradicija. U ono vrijeme bralo se samo samoniklo bilje. Počeli su s kaduljom, da bi posle prešli na smilje i druge biljke. Ovako su radili do 1945. sve dok nisu došli oni prokleti komunisti, koji su, kao i sve ostalo, uništili i Linardiće. Oduzeli su im destileriju, održavši potom proizvodnju još desetak godina. Kada sam stigao u Martinšćicu, u prvi razred osnovne škole, iz jednog mjestašca ovdje gore gdje sam živio, destilerija je još uvijek radila. Mirisalo je svuda okolo. Ali s obzirom da više nisu mogli jamčiti kvalitetu proizvoda, 1956. su zatvorili”.

Guerino se osjeća nastavljačem puta koji je utrla obitelj Linardić. Ali ne oduvijek. U mladosti, poput brojnih mještana, proveo je neko vrijeme van otoka, radeći na brodovima te na naftnim platformama u Sjevernom moru. Zatim se vratio kući. “Počeo sam se baviti ljekovitim biljem krajem 1980-ih. Cres je poznat kao mjesto na Mediteranu sa vrlo raznolikim staništima ljekovitog i drugog bilja. Danas su naši proizvodi izvrsne kvalitete na svjetskoj razini, ne toliko zbog mog rada koliko zbog bogatstva našeg otoka”.

Irena i Guerino od eteričnih ulja koja proizvode izrađuju i prirodnu kozmetiku, kreme i sapune. Veći dio svojih proizvoda prodaju izravno turistima koji dolaze na imanje. Na zidu skladišta u kojem se nalaze velike čelične bačve destilatora – pune se kroz otvor na stropu s obzirom da su visoke oko dva metra – nalazi se plakat iz razdoblja poslije Prvog svjetskog rata kojim se stanovnici otoka Cresa pozivaju da spontano sakupljaju bilje i donose ga u Martinšćicu: “Kao i proteklih godina, dolje potpisani kupit će lišće kadulje”.

“Danas je teško pronaći radnu snagu – naglašava Guerino – stoga smo racionalizirali cijeli proces skupljanja bilja kako bismo mogli koristiti strojeve. Ja sam jedini u Hrvatskoj koji ovako radi. Na primjer, imam parcelu zasijanu kaduljom, iščupao sam drveće koje je smetalo, poravnao teren bagerom, kadulja je u početku bila zgnječena, ali onda je ponovo počela rasti iz preostalih sjemenki. Tako sada supruga i ja berbu možemo obavljati sami”.

Nažalost, djelatnost kojom se bavi Guerino nije raširena na otoku. “Volio bih da mogu podijeliti iskustvo, proizvodim premalo u odnosu na potražnju koju bismo mogli imati na svjetskoj razini. Kada bi bile barem još dvije-tri obitelji mogli bismo zadovoljiti takvo tržište. Institucije ne podržavaju mlade ljude, a bez podrške je teško pokrenuti nešto novo. I onda odlaze”.

Unatoč ovom tračku tuge, Guerino nastavlja planirati. Ovih dana radi s ogromnim polovnim bušilicama kupljenim u Švedskoj. “Kopam bunare kako bih presreo podzemne tokove”, objašnjava Guerino. “Zapravo tražim vodu – i sam se nasmija odišući vitalnošću nekoga tko uživa u vlastitom poslu – na otoku je oduvijek manjkala, ali ovdje dolje je ima i savršena je za poljoprivredu jer je bogata mineralima”.

Ostavljamo Guerina i Irenu. Posljednji pogled na imanje s konjem, kokošima i nekoliko ovaca. Simbol prave hrane koja se još uvijek pravi kod kuće. U pozadini more. Krajolik koji je našim očima, naviklim na monokulturu turizma duž obale, nažalost neobičan.

Nicole Corritore doprinijela je izradi reportaže