Vježbe memorije

Sjećanje na Drugi svjetski rat u Hrvatskoj, od jugoslavenskog razdoblja do danas. Promjene iz '90-tih godina, Jasenovac, Bleiburg, Dan antifašističke borbe i egzodus Talijana: intervju s Vjeranom Pavlakovićem

Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur

Vjeran Pavlaković, povjesničar, predaje Kulturu sjećanja na Odsjeku za Kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci. Sa Sabrinom Ramet, objavio je "Serbia since 1989: Politics and Society under Milošević and After", University of Washington Press. U Italiji objavljen je njegov esej u "Una storia balcanica. Fascismo, comunismo e nazionalismo nella Jugoslavia del Novecento", u uredništvu Lorenzo Bertucellija i Mile Orlić, ed. Ombre Corte, Verona 2008.

Koja su mjesta sjećanja na Drugi svjetski rat u Hrvatskoj?

Riječ je o mjestima koja su se promijenila tijekom godina. Možemo napraviti podjelu na tri glavna razdoblja: komunističko, ono iz '90-tih i naposljetku razdoblje koje počinje Tuđmanovom smrću, odnosno od 2000. Dva mjesta koja trenutno bolje ilustriraju razdvojeno sjećanje, kakvo je ono u Hrvatskoj u odnosu na Drugi svjetski rat, su Memorijalni centar Jasenovac i Bleiburg. Prvi sjeća na koncentracijski logor stvoren od strane Nezavisne države Hrvatske (NDH) na rijeci Savi, dok je Bleiburg, koji se zapravo nalazi u Austriji, na granici sa Slovenijom, mjesto gdje su se kolaboracionističke snage predale 1945. godine.

Dan sjećanja na Jasenovac je 22. travnja, dan oslobođenja logora. Postoji li sličan datum za Bleiburg?

To je bila nedjelja najbliža 15. svibnju. Ove godine je međutim usvojen zakon koji pomjera datum na subotu, kako bi se omogućilo veće sudjelovanje predstavnika klera. To pokazuje da postoji povlašteni odnos između hrvatske Katoličke crkve i sjećanja na ovaj događaj. Istodobno, postoji velika debata u zemlji oko činjenice da katolička hijerarhija nije nikad posjetila Jasenovac.

Kako se danas prisjećaju događaji u Bleiburgu?

Kao "Bleiburg i Križni put". U Bleiburgu su se vojnici predali britanskoj vojci, ali su bili izručeni partizanima i prisiljeni vratiti se u Jugoslaviju. U Austriji je bilo malo žrtava, najvećim dijelom vojnici su si sami oduzeli život ili su bili ubijeni prije predaje. Najveći dio osoba je bio ubijen za vrijeme povratnog marša, posebno u Sloveniji ali i u Hrvatskoj. Neki su poslije bili deportirani u internacijske logore u Bosni i Makedoniji.

Kakav je službeni naziv 15. svibnja?

15. svibanj je „Dan sjećanja na sve hrvatske žrtve". Dakle, jedan je događaj iz Drugog svjetskog rata, Bleiburg, pretvoren u dan koji priziva u sjećanje sve Hrvate koji su poginuli u svakom dobu za hrvatsku Državu.

Kada je uveden ovaj naziv?

1995. godine, prilikom pedesetogodišnjice Bleiburga. 1995. godina je u kojoj je hrvatski Sabor preuzeo odgovornost organiziranja ove komemoracije. Do '90-tih je bilo nezakonito javno komemoriranje Bleiburga, i jedino su predstavnici dijaspore to činili.

Postoje li službeni podaci o žrtvama Bleiburga i Križnog puta?

Još uvijek se vodi puno debata o toj temi. Mesić primjerice odbija ići u Bleiburg sve dok se ne provedu sustavna istraživanja, koja bi utvrdila broj žrtava i vojnika poginulih u borbi. Brojke koje ja držim vjerodostojnim se kreću između 50.000 i 80.000 žrtava. Među njima najviše je bilo Hrvata. Dijaspora je tu brojku povisila na oko 600.000 te je, naročito u razdoblju '60-tih, '70-tih i '80-tih godina, govorila o genocidu izvršenom nad hrvatskim narodom. Revizionisti i struje koje nastoje rehabilitirati ustaštvo i NDH-aziju, smatraju da je Bleiburg bio gori masakr od Jasenovca.

Te brojke se stvarno bliže onima koje su danas izložene u novom Muzeju Jasenovac...

Brojka koju ja koristim u odnosu na Jasenovac je između 80-100.000 žrtava. U ovom trenutku je navedeno oko 76.000 imena osoba koje su ubijene u Jasenovcu, ali vjerujem da je vjerodostojnija procjena oko 100.000. U svakom slučaju, još uvijek postoji velika debata o ovim pitanjima: brojke su bile predmetom velikih manipulacija s obje strane.

Koji su drugi datumi i mjesta značajni u javnoj debati o Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj?

Službeni datum koji sjeća na Drugi svjetski rat u Hrvatskoj je u stvari 22. lipanj, to je "Dan antifašističke borbe". I nacionalni je praznik.

Gdje se obilježava?

U Sisku, gdje je prva partizanska jedinica počela svoju aktivnost protiv NDH.

Da li je ovaj praznik ostao takvim cijelo vrijeme, i '90-tih godina?

Zapravo, taj je datum izvorno bio 27. srpanj, a obilježavao je ustanak koji se zbio u gradiću Srb, u Lici. 27. srpnja 1941. godine, lokalno se stanovništvo, većinski srpsko, pobunilo protiv fašizma. Problem s ovim datumom se sastojao u činjenici da je sjećanje na Drugi svjetski rat u Hrvatskoj bilo obilježeno jednim srpskim ustankom. Iz tog je razloga, 1991. godine taj datum premješten na 22. lipanj.

Kako se u Hrvatskoj danas sjeća na mjesta talijanske okupacije, posebno koncentracijskog logora na otoku Rabu?

Logor na Rabu je praktički zaboravljen. 2007. godine, međutim, prilikom polemike između hrvatskog predsjednika Mesića i talijanskog predsjednika Napolitana, a koja je uslijedila nakon proslave Dana sjećanja u Italiji, ponovno je postao aktualan. U hrvatskom su tisku izbile pozicije da su tri predsjednika, talijanski, hrvatski i slovenski, trebali zajedno posjetiti Rab a zatim i Bazovicu. Dakle, tek je u kontekstu talijanskog sjećanja, hrvatsko je javno mnijenje u sjećanju ponovno pronašlo Rab, dok općenito u javnoj debati ovdje talijansko pitanje nije toliko prisutno; važna pitanja su zapravo Jasenovac i Bleiburg. Podjele između ljevice i desnice, dinamike komunista protiv ustaša, Srba protiv Hrvata, posebno nakon ratova iz '90-tih, puno su važnije.

Ima li mjesta, pored Raba, koja simboliziraju talijansku okupaciju a značajna su za hrvatsku javnost?

Govoreći na općoj razini, odgovorio bih s „ne". Naravno, postoje neke specifičnosti na lokalnoj razini. Živo se sjećam jednog mog posjeta gradiću Čabar, koji se nalazi između Rijeke i Zagreba, u Gorskom Kotaru. Za vrijeme okupacije, Talijani su deportirali i internirali kompletno stanovništvo ovog gradića u jedan koncentracijski logor. Prije par godina sam se tamo nalazio iz drugih razloga kad sam čuo da gradonačelnik govori o tim događajima posjetiteljima: „sjećamo se kad su Talijani deportirali naše sveukupno stanovništvo, bio je to čin etničkog čišćenja naspram ovog grada". Dakle, sigurno postoje lokalni primjeri u kojem je sjećanje na talijansku okupaciju još uvijek snažno, ali u općoj javnoj debati rekao bih da to nije.

Kako to da danas na Golom Otoku, koncentracijskom logoru namijenjenog protivnicima Titovog režima, nema ničeg, samo ruševine? U Hrvatskoj nikog ne zanima sjećanje na to mjesto?

Paradoksalno, o Golom Otoku se više istražuje u Italiji nego li u Hrvatskoj. Jedinu stvar koju mi imamo ovdje su dnevnici, osobna sjećanja zatvorenika, ali nije bilo sustavnih istraživanja na akademskoj razini, samo poneki članak. Pitanje Golog Otoka izbija na površinu samo kad desnica ili nacionalisti prave popis zločina koje su počinili komunisti. Jedan od razloga zbog kojih nije postao važna tema za debate sastoji se u činjenici da je riječ o zločinu kojeg su komunisti počinili nad komunistima, tako da nije milo elemenata koji bi ga mogli povezati s '90-tim.

Za razliku od Jasenovca i Bleiburga?

Tako je. Jasenovac, na primjer, koji se nalazio pod srpskom kontrolom od 1991. do 1995. godine, bio je korišten kao opravdavanje za pobunu protiv Zagreba, „gledajte Jasenovac, isto će to ponoviti i ova hrvatska vlada". U Bleiburgu je pak, '90-tih bilo Hrvata koji su govorili: "Srbi će ponoviti Bleiburg". Ova mjesta su predstavljala kormila sučeljavanja između '40-tih i '90-tih, dok Goli Otok tomu nije služio, te nije ni bio zanimljiv.

Kako se danas u Hrvatskoj sjeća na egzodus Talijana iz bivše Jugoslavije nakon 1945. godine?

Dnevnik Novi List je više puta govorio o njemu, a pitanje je ponovno izbilo nakon rasprave između Mesića i Napolitana. U Hrvatskoj se općenito misli da su brojke o Talijanima koji su napustili zemlju bile napuhane. Neki se boje da bi ponovno pričanje o ovoj temi moglo dovesti do jednog općenitijeg revizionističkog stava naspram sporazuma koji su bili potpisani u poslijeratnom razdoblju između Italije i Jugoslavije, u Parizu i u Osimu. U hrvatskoj je javnoj debati interesantno zamijetiti razliku u korištenim terminima, alternativno se koristi izraz „esuli" i "optanti", oba su talijanizmi. Prvi podrazumijeva da su Talijani bili prognani i prisiljeni na iseljenje, a drugi da su oni pak odabrali iseliti se.

Koji se termin više koristi?

2007. godine Mesić, prije komemoracije 10. veljače u Italiji i polemika koje su uslijedile, koristio je izraz optanti. U Hrvatskoj je uvriježena ona verzija koja kaže da su Talijani izabrali da odu jer su surađivali s fašističkim režimom, te da Talijani nemaju pravo tražiti reviziju onog što je dogovoreno poslijeratnim sporazumima, koji su uredili visinu reparacija.

Prošlih se godina ostvarilo jedno pozitivo iskustvo suradnje između talijanskih i slovenskih povjesničara koji su proveli radne zadatke unutar Mješovite komisije o novijoj povijesti granice. Zašto se ovo nije moglo realizirati i s Hrvatskom?

Nisam posve siguran. Mogu samo reći da, ja osobno, potpuno podržavam ideju o dijalogu ovakvog tipa, surađujem s organizacijama kao što su Documenta a koje rade na obrađivanju prošlosti, a vjerujem da bi se trebalo uložiti novih napora koje bi dovele različite strane, napose povjesničare da ponovo vode dijalog. I zbog toga što nastavljamo gledati pokušaje od strane političara da manipuliraju brojkama i instrumentaliziraju emocije. Diskusija koja se vodi o tim događajima je iracionalne prirode.