Istorija Elze Morante, Sarajevo 1987

Marginalije o izdanju romana Istorija Elze Morante (Svjetlost, 1987), u prevodu Razije Sarajlić

Ne sjećam se kad sam posljednji put gledao neku televizijsku seriju. Tom zaboravu je krivac, naravno, moj rodni list. Ipak, odgledao sam aktuelnu televizijsku ekranizaciju romana Istorija Elze Morante, u režiji Frančeske Arkibuđi, sa Džasmin Trinkom u glavnoj ulozi. Istina, moja supruga nije posve sigurna da li sam vidio svaki detalj, još manje koliko sam zaista čuo sve dijaloge. Jesam, kunem se! Hm, po njenom mišljenju počesto sam bio glas iza televizijskih kulisa ekranizacije “skandala koji traje već deset hiljada godina”. Ali, postoji li dobar savjet kako gledati, i čitati, Istoriju ako mislimo i osjećamo da nam je istorija 20. i ovog vijeka bliža od ovratnika košulje?

Da objedinim jedan dio vlastitih, izrečenih (i neizrečenih) upadica tokom one nedavne četiri zimske večeri, na temu Istorije Elze Morante? Ne znam koga to može zanimati, svejedno – pišem.

Kad je objavljen prevod Istorije (1987), u biblioteci Feniks sarajevske Svjetlosti, napisao sam recenziju o tom romanu Elze Morante. Za Oslobođenje, Oko, Odjek, Treći program Radio-Zagreba…? Ne sjećam se. (Jedan vrlo poznat pisac naše gore list jednoj je mojoj italijanskoj prijateljici, nekad poslije rata, rekao da sam čitao sve redom i pisao o svemu redom, na što sam se ipak nasmijao. Ipak, nikako sve redom). Sjećam se: kad mi je dva toma Istorije poštom poslala sjajna urednica Feniksa Jasmina Musabegović[1], priča o Idi Mankuzo i njenim sinovima u vrtlogu Drugog svjetskog rata doslovno me je uvukla u svoj narativni tok. (“I danas knjige!”, rekao je onomad poštar koji mi je uručio Istoriju).

O romanu sam pisao, ne varam se, samo kao o romanu. Naravno, pozitivno. Samo bi sitničav recenzent našao zamjerke tom djelu. Onomad nisam znao da je Istorija sedamdesetih godina u Italiji isprovocirala brojne reakcije i polemike. Zdesna i slijeva. I da je nisu podržali ni zagovornici modernizma (onog po svaku cijenu) ni eksperimentalizma (opet po svaku cijenu) u prozi. Početak i kraj romana (i sve u sredini) izmicali su raznim pametnjakovićima kao zaboravljena istina: roman je, na kraju krajeva, uvijek i samo dobra priča. I ne samo o sebi (otud dominacija aktuelnog narativnog ich, koje, posmatrajući vlastiti pupak, govori samo o sebi) već prije svega o drugima. Onim u kojim se ogledaju i naše ja i lice vremena.

Odavno znam da se i Kalvino, meni drag pisac, izjasnio protiv Istorije. (Znam, jer me u Italiju dovela Istorija). Tanan esejist, Kalvino se ipak priklonio ideološkom diskursu. Nije bio u pravu. Nije, i to u istoj mjeri u kojoj to svojevremeno nisu bili ruski socijalisti kad se pojavio Gogoljev Šinjel. Zasmetao im je osjećaj sažaljenja koji je kod čitalaca izazivala sudbina ubogog Bašmačkina. Ali, koja i kakva ideologija može komandovati sentimentima?

Sjećam se, mada maglovito: vrlo škrto sam, a prema podacima Razije Sarajlić, napisao ponešto o romansijerki.

Elza Morante? O njoj se kod nas govorilo i pisalo uglavnom na pomen Alberta Moravije, njenog muža. Kasnije, bivšeg. Roman Istorija objavljen je kod nas dvije godine nakon autorkine smrti, trinaest po publikaciji u Italiji. Na pitanje moje komšinice, opčinjene aktuelnom televizijskom Morante, da li se tamo znalo o njoj, odgovorio sam potvrdno. Potom sam, vjerovatno patriotski, dodao da je roman onomad objavljen u 5000 primjeraka. I da je iste godine objavljeno Arturovo ostrvo[2].

Kad bi mi sada neko iz tamo zatražio recenziju Istorije?

Ne brinem se, neće se to desiti. Samo nalazim razlog da ponešto dodam svom zagubljenom i priličnim zaboravom pokrivenom tekstu. Sada bih dopisao: ovo je roman bola, nikako istorije samo jednog perioda 20. vijeka. I da je hronika srećnih vremena i u Istoriji vrlo kratka: samo na početku, samo dok u Idi svijetli plamičak nade: rat je ali će proći. I da svaka priča o ratu dolazi poslije (kao i filozofija, rekao bi Kiš), i da je tako bilo od Homera do Tolstoja, od Remarka pa do naših dana. I da dolazi uzalud, i da bi pisci morali biti skromniji nego što mnogi od njih jesu: literatura ne mijenja svijet, ali bi mogla podsjetiti neke druge ljude, bolje od nas sadašnjih, da dobra i ubjedljiva priča ima više smisla kad oplemeni milione a ne samo pojedince. I da je ona, Elza Morante, bila pripovjedačica sa početnim P, genijalna u spoznaji nemoći pojedinca u haosu Istorije. Ova romansijerka je na mom “spisku” antimilitarastičkih pisaca koji su postavljali pitanja: Kako poslije rata?

Sada moram napisati i da je prevoditeljica Razija Sarajlić, sestra pjesnika Izeta Sarajlića (umrla za vrijeme opsade), skoro zaboravljena u zemlji u kojoj je, nakon impozantnog buđenja kulture, djelovala kao odlična i pažnje vrijedna prevoditeljica sa italijanskog. (Ako imate trun vremena, uđite u katalog Narodne biblioteke Bosne i Hercegovine: Razija Sarajlić, klik. Tako, jer u mreži, osim njenog imena u knjigama koje je prevela, nećete naći ništa o njoj). Zanimljivo – Razija Sarajlić je scandalo (che dura da diecimila anni) Elze Morante prevela riječju sablazan; rafinovaniji od mene bi rekli da je to prepjevala.

Sablazan. Baš tako, kao da je Razija Sarajlić slutila: nama, u Bosni, bliže se utvare prošlosti. I da su ostale nad nama.

Ali, da ove marginalije ipak završim nečim veselijim.

U onom bosanskom gradiću, u kojem sam dugo profesorovao, neko vrijeme sam imao komšiju kojem je draga bila čašica. Draga njemu ali nimalo njegovoj supruzi. Gluvo doba. Dum-dum, odjekuje stubište od komšijinog “kucanja” na ulazna vrata stana. Dum-dum, iznutra – tišina. Opet isto. “Otvori, bona ne bila! Ti si meni Klaudija Kardinale i… I sve ljepotice ovog svijeta!” Opet tišina, ali zakratko. Vrata se otvaraju. Noć klizi mirno prema zori. (Na naslovnici Feniksovog izdanja Istorije – detalj iz jedne scene prve televizijske ekranizacije Istorije: Klaudija Kardinale).

Evo i izdaje prethodnog obećanja: Kardinale je Ida, u njenom naručju - Usepe. Koliko je Ida 21. vijeka? Od Gaze i Ukrajine, do svih medijski nepokrivenih područja u svijetu koji smatramo našim? Koliko je praznih pivskih boca, kesica popkorna, čaša koka-kole, celofana pakovanja krekera, čašica žeste – ostalih na stolovima i stolićima u našim ugodnim domovina iza svih naših večernjih medijskih učešća u Istoriji?

----

1] Jasmina Musabegović (Vogošća, 1941 – Sarajevo, 2023), romansijerka, esejistkinja, prevoditeljica s francuskog, književna urednica. Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet završila je u Sarajevu. Potom je dvije godine provela na studijskom usavršavanju u Parizu gdje je napisala knjigu o Rastku Petroviću. Potom se uposlila u izdavačkoj kući Svjetlost u kojoj je u svojstvu urednika radila do odlaska u penziju, U književnosti se javila vrlo rano. Pisala je romane, eseje, književne studije. Neki od njenih romana imali su više izdanja. Roman Skretnice je uvršten u Preporodovu ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga, a nalazimo ga i među 25 knjiga predratne edicije Muslimanska književnost XX vijeka u izdanju Svjetlosti. Rat je provela u Sarajevu. U gradu pod srpskom opsadom objavila je brojne priloge u različitim  listovima i časopisima i održala brojna predavanja.

2] Izdanje: Prosveta, Beograd 1987; prevod: Jasmina Livada. Isti roman objavljen je 2023. U Zagrebu (Arturov otok, izdavač: Petrine knjige, prevod: Mirna Čubranić) i Beogradu (izdavač: Vulkan, prevod: Jasmina Tešanović), koja je odabrala. Roman Varka i čarolija je prvo djelo Elze Morante objavljeno u Jugoslaviji (Matica Srpska, Novi Sad 1972; prevod: Ivanka Jovičić i Miodrag Kujundžić). Knjigu priča Andaluzijski šal (prevod: Ana Srbinović, Elizabet Vasiljević) objavila je Gradina (Niš, 1989).