(Ne)pravda za Handkea

Otišavši 1996. na Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini, iz kojeg je nastala knjiga uz apendiks „Pravda za Srbiju“, gdje je negirao genocid u Srebrenici i provodio vrijeme u društvu ratnih zločinaca, osim što je otišao na put bez (moralnog) povratka, Peter Handke je, najprije, ubio sebe kao pisca

U svijetu u kojem svaka vijest traje najviše 24 sata, ona o tome da je književnik Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost zadržala se nešto više, i to je, svakako, presedan: literatura je, jednostavno, izgubila trku sa senzacionalizmom, infoitainmentom i ostalim oblicima kulture spektakla i stvar je poprimila ozbiljne razmjere. U pismu američkog P.E.N. centra stoji da je ova organizacija „iznenađena izborom pisca koji je potkopavao javnu istinu i nudio javnu podršku počiniocima genocida, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića. [...] U trenutku porasta nacionalizma, autokratskog vodstva i širenja dezinformacija širom svijeta, književna zajednica zaslužuje bolje od ovoga. Duboko žalimo zbog izbora Nobelove komisije za književnost“, stoji u obraćanju ove organizacije, koje potpisuje Jennifer Egan, spisateljica iz Chicaga.

Istovremeno, većina reakcija medija i organizacija išla je u tom pravcu i mogla bi se sabrati u to da je to „pisac velikog djela, na kojem će uvijek ostati mrlja historijskog revizionizma, jer je sve do Miloševićeve smrti, na čijoj je sahrani bio kao jedan od rijetkih gostiju iz inostranstva, održao i govor.“ Norveški PEN je svojedobno tražio oduzimanje Ibsenove nagrade ovom piscu zbog njegovog skandaloznog ponašanja, a može se reći da su najjače reakcije stigle s Kosova, i iz Bosne i Hercegovine. Pokrenuta je čak i peticija za oduzimanje Nobelove nagrade, ali se Komitet za dodjelu šturo oglasio da se jednom dodijeljena nagrada više ne može oduzeti.

Dva najjasnija glasa o Handkeovoj nagradi stigla su od kolega pisaca: u svijetu najpoznatiji bosanskohercegovački autor, američki novelist Aleksandar Hemon napisao je u New York Timesu „da je politika g. Handkea učinila trajno invalidnom njegovu estetiku, a njegovo obožavanje Miloševića isto učinilo njegovoj etici“. Efektno, ali ne do kraja bez cinizma nazvao je Handkea „Bobom Dylanom apologeta genocida“, aludirajući pomalo i na većini „klasičnih“ pisaca ne baš blisku činjenicu da je ovu nagradu 2016. dobio američki kantautor, kojem prvenstveni zanat nije pisanje literature nego tekstova za pjevanje. Songwriting. Time je Nobelov komitet, svjestan činjenice da je nagrada u posljednjim decenijama izgubila na značenju donekle 'prekoračio ovlasti', i na političke kontroverze koje prate ovu nagradu od osnivanja, dodao još jednu nerazmrsivu činjenicu. Jer, većina Dylanovog života i djelovanja je prihvaćena i shvaćena kao show business – njegov primarni medij jeste muzika, pri čemu nikako ne treba zaboraviti šta su riječi njegovih pjesama činile i još uvijek čine širom svijeta. Andrej Nikolaidis, u slučaju Handkea, ide još dublje, i reklo bi se, preciznije. U tekstu „Ima li mišljenje veze sa pisanjem?“, nazvao je Handkea „klasikom književnosti“ i „moralnim idiotom.“ Napisavši neke od najtačnijih rečenica o srpskom nacionalizmu uopće, Nikolaidis tvrdi:

„Postoje globalne i lokalne, velike i male, imperijalne i wannabe imperijalne sile. Srbija je od ovih drugih. Već čitav vijek Srbija nastoji ostvariti svoj mali imperijalni projekat. Taj projekat je razlog njenog sukoba sa velikim imperijem. Taj projekat je, a ne nikakav ideal slobode, nacionalni ponos, očuvana čistoća vjere, blablabla, razlog srpskog neprijateljstva prema zapadu. Koji je spriječio uspostavu njihove male lokalne imperije. Kao što je zapad prema Srbiji djelovao kao imperijalna sila, tako je i Srbija kao imperija djelovala prema svakoj bivšoj Jugoslovenskoj republici.“

Ovome se, naprosto, nema šta dodati ni oduzeti. To je, skoro apsolutno precizan stav, i svako ko bi išao relativizirati takvu tvrdnju upao bi u onu vrstu revizionizma u koju je upao Peter Handke kad je početkom devedesetih stao u odbranu Miloševićeve Srbije. Otišavši 1996. na Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini, iz kojeg je nastala knjiga uz apendiks „Pravda za Srbiju“, gdje je negirao genocid u Srebrenici i provodio vrijeme u društvu ratnih zločinaca, osim što je otišao na put bez (moralnog) povratka, Peter Handke je, najprije, ubio sebe kao pisca. Kasnije će objaviti još četiri knjige o tom pitanju, i ostati na onoj strani povijesti u kojoj će ga teško biti zapamtiti kao autora kultnih knjiga kao što su Strah golmana od jedanaesterca, Kratko pismo za dugo rastajanje ili koscenarista ponajboljih filmova Wima Wendersa Pogrešan potez (1975.) i Nebo nad Berlinom (1987.).

Što se izbora Nobelovog komiteta tiče, ni tu se nema što dodati ni oduzeti. Osim toga da je zbog afere oko Handkea u sjeni ostala nagrada za 2018., dodijeljena Olgi Tokarczuk, sjajnoj poljskoj spisateljici i aktivistici. Sam Handke je 2014. godine rekao da je najbolje da ga Nobelov komitet zaboravi, jer ta nagrada je lažna kanonizacija koja čitaocu ne govori ništa.

U čemu je, uglavnom, bio u pravu. Onda se dogodilo da je nagrada dodijeljena njemu, što je on pozdravio rekavši da je to „poslije svih svađa, vrlo hrabra odluka”. Nobelovom komitetu je uspjelo da održi tenziju oko nagrade, tog mračnog predmeta želja većine pisaca, i da još jednom „potvrdi“ nikada do kraja utvrđene kriterije. Koji su, recimo, stajali Gottfrieda Benna ili J.L. Borgesa da ne dobiju nagradu, zbog podržavanja diktatora ili kasnijih zločinaca.

Žrtve balkanskih ratova ne postoje za Kraljevsku akademiju. Kao što nisu postojale za međunarodnu zajednicu u trenutku dok su se događali zločini koje je Handke negirao.

Gdje je onda mjesto literature? Sasvim sigurno ne u riječima Alberta Camusa koji je u govoru kojim se zahvalio za Nobelovu nagradu 1957. godine rekao: „Na isti način uloga pisca nije oslobođena teških obaveza. Po definicji on se danas ne može staviti u službu onih koji prave istoriju; on je u službi onih koji to trpe. U protivnom, biće i sam lišen svoje umjetnosti.“

Ništa za dodati. Osim, možda, riječi možda i najistaknutijeg bosanskohercegovačkog pjesnika Mile Stojića, koji je napisao: „Nobel. Ništa novo. Nagradu su dobile desetine gorih, a nisu stotine boljih od njega. Da nije pisao protiv muslimana, nikad je ne bi dobio.“

Ako je tako, a činjenice upućuju na to da jeste, onda ni nagradi, ni literaturi nema spasa.

Piscu, pogotovo.