Gughi Fassino
Na jednog italijanskog preduzetnika koji traži sreću u Kini četvorica se sele i ulažu u istočnu Evropu. Priču nam pričaju Mateo Takoni i Mateo Feruci u njihovoj novoj knjizi
Hiljade italijanskih preduzeća preselilo je dio ili cijelokupnu proizvodnju na istok. Nije riječ o dalekim zemljama, već o “našem istoku”, dijelu Evrope koji je otvorio svoja tržišta poslije pada zida u Berlinu, i otkrio se zaljubljen u italijanske brendove.
Malo je ekonomskih podataka o ovom fenomenu, vrlo često podcijenjenom, ali možemo reći da je broj preduzetnika koji seli svoju proizvodnju u Poljsku, Rumuniju, Češku Republiku, Srbiju i Moldaviju četiri puta veći od onih koji se sele u Kinu.
Ovih dana izlazi iz štampe knjiga koja nam priča o Italijanima koji ulažu u ovom dijelu svijeta, pod naslovom Odlazim na Istok. Italijanski preduzetnici u postkomunističkoj Evropi; izdanje Infinito (n.p. Me ne vado a Est. Imprenditori e cittadini italiani nell’Europa ex comunista). Autori knjige su Matteo Tacconi, samostalni novinar koji prati situaciju na Balkanu, centralnoj i istočnoj Evropi i zemljama post sovjetskog bloka, sa već dvije izdate knjige: Kosovo:istorija, rat, budućnost; izdanje Castelvecchi 2008 (n.p. Kosovo: la storia la guerra il futuro) i Bio jednom jedan zid: put u bivše komunističke zemlje Evrope; izdanje Castelvecchi 2009 (n.p. C'era una volta il muro: viaggio nell'Europa ex comunista) i Matteo Ferazzi novinar i ekonomski analitičar za Unikredit i Prometeju, s brojnim naučnim i informativnim publikacijama na temu ekonomije, posebno kada je u pitanju istočna Evropa. OBC je intervjuisao Matea Takonija.
Zašto se italijanski preduzetnici sele na Balkan ili u centralno-istočnu Evropu?
Razlozi su mnogobrojni, ali prevashodno postoje dva osnovna. Sa jedne strane potreba preduzetnika da stimulišu rast poslovanja, prošire svoj domet i osvoje nova tržišta koja su manje zasićena od zapadnih. Sa druge strane, biti preduzetnik danas u Italiji postaje sve komplikovanije i sve smo manje konkurentni u određenim sektorima.
Koji su razlozi?
Italija u posljednjih deset godina nije napredovala, domaća potražnja je stagnirala a država ima ogromne strukturalne probleme kada su u pitanju mladi, školstvo i institucije. U ovakvim okolnostima preduzetnik traži nove i bolje uslove.
Prilično je restriktivno smatrati da je uzrok selidbe firmi na istok ili jugoistok Evrope isključivo vezan za jeftinu radnu snagu. To se dešavalo mnogo više 90. ih godina nego što se dešava danas. Naša knjiga, nikako ne stoji u odbranu onih koji su odabrali taj put. Uostalom, firma koja se gasi i ostavlja radnike bez radnih mjesta i plata, nije nimalo dobra vijest, ali smatramo da je neophodno pričati o problemu umjesto zabijati glavu u pijesak.
Migracija na Istok nije iznenađujuća, s obzirom na to da su uvijek postojali slučajevi koji su joj predhodili. Uzmimo na primjer Fiat. Već duži niz godina više automobila proizvodi se u Poljskoj nego u Italiji. Kada su, međutim, najavljene nove investicije u Srbiji, svi su bili zaprepašćeni, iako je bilo evidentno da je zbog jako loše situacije u Italiji to bila jedina perspektiva.
Kakvo je zdravstveno stanje Fijata u Srbiji?
U 2008. pojavilo se prvo obavještenje o ulaganjima u Kragujevac, stvaranjem mješovite kompanije: Fiat (većinski ulagač) i država Srbija (manjinski). Tek 2010. vijest se pojavila na prvim stranama italijanskih novina i ušla u političke rasprave.
Prije nekoliko sedmica objekti su počeli oficijelno da rade. U posljednjih četiri godine bilo je odugovlačenja prouzrokovanih birokratijom kao i radnim sporovima, što pokazuje da Srbija nije samo “zemlja za osvajanje”, sindikalne organizacije se znaju i te kako oglasiti. Jasno je, naravno, da je investicija u Kragujevcu veoma značajna i da će sigurno ojačati odnose između italijanske i balkanske industrije.
Zašto Beograd privlači sve te investitore?
Srbija ima veoma povoljne troškove proizvodnje a država kao i lokalna vlast nude italijanskim investitorima ogromne poreske olakšice za podsticaj proizvodnje. Sve to naravno ne garantuje da će boravak u Srbiji biti na neograničeno vrijeme. Tržište se mijenja, uslovi proizvodnje takođe.
Kako procjenjujete nedavne izjave ministarke Fornero, koja upozorava firme da “ne bježe u Srbiju”?
Ne vjerujem da su italijanski industrijalci mnogo zainteresovani za slična upozorenja. Priliv italijanskih firmi u Srbiju je izuzetan i mi smatramo da se taj tok ne može zaustaviti tek tako. Pri tome važno je podsjetiti da nije riječ samo o delokalizaciji proizvodnje. Dvije trećine stranih investicija na istoku ima za cilj da služi lokalnom tržištu, znači manje od jedne trećine može se pripisati parcijalnoj ili kompletnoj delokalizaciji.
Koja su druga italijanska uporišta u jugoistočnoj Evropi?
Rumunija i Temišvar ostaju bez daljenjeg na prvom mjestu. To je veoma neobičan slučaj, kao da se komad zemlje sa sjeveroistoka Italije presadio u Rumuniju. Srbija je novo otkriće, dok i u Bosni, posebno u Brčkom, imamo veliki broj firmi s italijanskim investitorima. U Hrvatskoj, međutim, postoje još uvijek problemi, za razliku od Turske, gdje broj investitora raste. Prilično smo jaki i u Bugarskoj, dok je prisustvo u Makedoniji još na niskom nivou. Situacija je više manje takva.
Koje su nove mete?
Vjerovatno Moldavija. Po mnogim aspekatima podsjeća na Rumuniju 90. ih godina. Određeni broj preduzetnika iz regije Veneto pokušava da posluje u Kišinjevu i okolini. Stvar koja djelimično obeshrabljuje je situacija u Pridnjestrovlju, koja je prilično nestabilna.
Da li je prevashodno riječ o malim preduzećima ili su u pitanju i velike kompanije koje se sele na Balkan? Koliko je dugoročan boravak i profit?
U pitanju su kako velike kompanije, koje se mnogo lakše sele iz mjesta u mjesto zahvaljući sredstvima koja posjeduju, tako i manja preduzeća. Ona se, uglavnom, kreću na lokalnom nivou, ali kada idu van, to je najčešće na istok, s Rumunijom koja je glavna destinacija. U najvećem broju slučajeva prate svoje klijente ili nabavljače, koji su već prisutni na teritoriji. O dužini boravka i profitu još uvijek znamo jako malo. Fenomen je relativono novog datuma i ima još mnogo toga da se otkrije.
Kako je nastala ideja o knjizi?
S Mateom periodično razmjenjujemo ideje o našim iskustvima s istoka. U jednom navratu rekao mi je da je započeo knjigu, koristeći upravo ta iskustva. Pitao me je da li sam zainteresovan za saradnju i ja sam je odmah prihvatio. Složio sam se s idejom da se svi aspekti o kojima govorimo posmatraju kroz prizmu ekonomije i ulaganja i na taj način opišu centralna i zapadna Evropa i Balkan. Kad je riječ o ovim zemljama, mediji se ne eksponiraju previše. Da bi paradoks bio veći, dio javnog mnjenja je veoma zainteresovan (preduzetnici, studenti, stanovništvo), dok je drugi još uvijek uspavan (štampa). Tako smo odlučili da popunimo tu prazninu.
