Sretan rođendan Jugo

"Nije bila idealna zemlja, nikada to nije bila. Ali bila je iskren i hrabar pokušaj. Propala je bučno, no mogla je potrajati". Kratka povijest federativne socijalističke Jugoslavije: države između mita, stvarnosti i utopije rođene prije osamdeset godina

Danas u našem javnom mnijenju prevladava ideja da su samo nacionalne države, odnosno administrativni entiteti koji se poistovjećuju s jednim određenim narodom, legitimne i moralno validne tvorevine. Međutim, nije uvijek bilo ovako. Povijesno promatrano, države su formirane iz tisuću različitih razloga: neke su utemeljene na etničkoj, vjerskoj ili jezičnoj homogenosti, druge nisu. Učinkovitost, trajanje i konsenzus često su neovisni o pomenutim čimbenicima, kao i o obliku države, koji može biti manje-više centralistički ili federalistički. Povijesne okolnosti su te koje određuju uspjeh državnih tvorevina: uzmimo Švicarsku ili Sjedinjene Američke Države, Kinu, Brazil, Indiju – svaka od ovih država primjer je multikulturalne, multireligijske, multinacionalne i multijezične tvorevine. Sagledan iz ove perspektive, politički projekt koji je prije osamdeset godina doveo do stvaranja socijalističke i federativne Jugoslavije nipošto nije bio osuđen na neuspjeh. Njegova propast vezana je za specifične povijesne okolnosti, nije bila utkana u njegove korijene, kako pak danas mnogi tvrde.

Povijest Jugoslavije – koja je prvi put ustanovljena 1918., a nestala je u ratovima 1990-ih – doista je kratka i burna. Praktično se poklapa s poviješću 20. stoljeća i predstavlja njezin jedinstven sažetak. Nacionalizam, dva svjetska rata, velike totalitarne ideologije, hladni rat, i najzad kriza i implozija socijalističkih političkih sustava – svi najvažniji povijesni fenomeni Kratkog stoljeća prisutni su, ponekad u makroskopskom obliku, na ovim prostorima koji se, nimalo slučajno, nalaze u srcu Europe. Upravo iz ovog razloga i danas vrijedi govoriti o zemlji koja ne postoji već više od trideset godina, o državi koja je tragično završila, izbrisana iz povijesti brutalnim ratom, koji je masakrirao stotine tisuća njezinih građana.

Ali ovo nije sve. Ako je točno da je jugoslavenski prostor intenzivno proživio sve političke kontraste prošlog stoljeća, također je točno da socijalistička Jugoslavija, koju je utemeljio Tito, predstavlja unikum, originalnu i sofisticiranu tvorevinu, politički model koji zapravo niko nikada nije pokušao oponašati. Ovo je dovelo do širenja moćnih i međusobno oprečnih mitova: od okrutnosti nepopularnog režima, koji se navodno temeljio na nasilju nad vlastitim građanima (ili pojedinim narodima, ovisno o verziji), do neke vrste zemlje igračaka gdje su sretni i bezbrižni građani uživali sve povlastice bez ikakvog truda. Uvesti red i jasnoću u ovaj imaginarij, prilično ukorijenjen s obje strane, nije nimalo jednostavno i zasigurno prevazilazi okvire ovog kratkog teksta. Međutim, valja predložiti nekoliko povijesnih opažanja koja mogu pomoći u razjašnjavanju konteksta i poticanju nedoumica i pitanja.

Prije svega, Titova Jugoslavija iznova je utemeljena, kao federativna i socijalistička država, 29. studenog 1943. Drugi svjetski rat bio je u punom jeku, uporedo s partizanskim ratom koji su jugoslavenski komunisti već dvije godine vodili protiv raznih neprijatelja: od okupatorskih armija (uključujući talijansku) do nacionalističkih i kolaboracionističkih snaga unutar samog jugoslavenskog prostora. Upravo ove potonje snage, prvenstveno hrvatske ustaše i srpski četnici, pokazale su u praksi, baš tijekom ratnih godina, kako se njihovi nacionalistički politički projekti mogu ostvariti samo međusobnim istrebljenjem. Deseci tisuća Hrvata i slavenskih muslimana, kao i stotine tisuća Srba ubijeni su tijekom sukoba upravo radi postizanja pomenutih ciljeva.

Titov politički projekt crpio je snagu i oblik iz ruševina ovih pokolja. Partizanski prijedlog konkretiziran je na Drugom zasjedanju u Jajcu (u Bosni), u vrijeme kada je veći dio teritorija još uvijek bio pod stranom vojnom okupacijom. Prijedlog je, objektivno gledano, uživao široki konsenzus, djelomice zbog vojnog trijumfa savezničkih snaga, pa samim tim i partizana, ali i zbog obećanja mirnog suživota jugoslavenskih naroda unutar federativnog političkog sustava. Entuzijazam stanovništva bio je potaknut upravo prijedlogom ponovnog jugoslavenskog ujedinjenja i političkog priznavanja različitih identiteta prisutnih na ovim prostorima. Međutim, ne treba podcijeniti ni ulogu socijalističke ideje, doživljene kao model emancipacije i napretka, koja je nesumnjivo dočekana s oduševljenjem od strane najsiromašnijeg i najugroženijeg dijela stanovništva, od seljaka do radnika, od žena do mladih.

Ostvarivanje ideje koje je uslijedilo očito se nije poklapalo sa svačijim snovima i nadama. U prva dva desetljeća nakon rata Jugoslavija je bila zemlja puna proturječja: u početku, socijalizam se nametnuo usvajanjem sovjetskog modela, kako po pitanju represije tako i kada je riječ o radikalnim gospodarskim reformama. U isto vrijeme, Tito se postepeno distancirao od Sovjetskog Saveza, sve do bučnog raskida 1948. Uslijedile su konfuzne godine, u kojima je Jugoslavija uspijevala održati vlastitu autonomiju zahvaljujući nizu okolnosti: gospodarska i diplomatska podrška Sjedinjenih Američkih Država vođenih logikom anti-sovjetskog križarskog rata, oštra unutarnja represija usmjerena protiv mogućih protivnika od kojih su gotovo svi prepoznati u partijskim redovima, postepeno popuštanje međunarodnih tenzija nakon završetka građanskog rata u Grčkoj i postizanja graničnog sporazuma s Italijom.

Mitska Jugoslavija, ona koji vole nostalgičari, vezana je pak za dva naredna desetljeća. Šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća bile su godine unutarnjeg izmirenja, gospodarskog rasta i utopijskih dostignuća režima. Ekonomske i društvene reforme, praćene kulturnim i umjetničkim liberalizmom, dovele su do opće dobrobiti i masovnog konsenzusa. Besplatne škole i zdravstvo, posao i mogućnosti za sve bili su propraćeni ubrzanom urbanizacijom i rastom potrošnje, kojoj je pogodovalo i otvaranje granica prema istoku i zapadu. Sve više kozmopolitski gradovi, poput Beograda i Sarajeva, ali i Rijeke, Skoplja i Mostara, postali su prvorazredna kulturna i umjetnička središta, iznjedrivši značajne ličnosti poput Emira Kusturice, Gorana Bregovića, Bogdana Bogdanovića, Marine Abramović i mnogih drugih.

Međutim, umjetničku slobodu nije pratila ona politička. Dok se s jedne strane društvo razvijalo, s druge sustav biva birokratiziran, a režim je okoštavao uporedo sa starenjem svog vodstva. Tako i najnapredniji vizionarski prijedlozi iz ovog razdoblja gube snagu i teško se realiziraju. Mislim na političko-ekonomski model samoupravljanja, s njegovim proturječjima i složenom provedbom, no još više mislim na Pokret nesvrstanih. Rođen 1961. na poticaj jugoslavenske vlade, međunarodni savez država (uključujući Indiju, Egipat, Indoneziju i brojne druge manje zemlje u razvoju) koje nisu namjeravale pokleknuti pred suprotstavljanjem dva bloka, prosovjetskog i proameričkog, može se smatrati propuštenom prilikom. Ali i izvrsnim primjerom alternativne diplomacije u razdoblju kada se činilo da nema nikakve alternative.

U isto vrijeme, federativni politički sustav bivao je sve radikalniji, kulminiravši usvajanjem Ustava iz 1974., koji je silno želio Titov zamjenik, Slovenac Kardelj, a koji je čak predviđao odcjepljenje pojedinačnih republika. U ovom razdoblju Jugoslavija se odista doimala kao idealan kozmopolitski svijet, u kojem su različiti kulturni i vjerski identiteti, ali i modernitet i tradicija, društveni napredak i arhaična kultura ne samo mirno koegzistirali nego su se i međusobno obogaćivali. Naziru se zameci scenarijâ krize, a potom rata 1990-ih: suprotnosti između starog i novog svijeta, između etnonacionalizma i multikulturalnosti stupaju na scenu s konačnom krizom sustava, nakon sloma komunističkih režima i pada u nemilost političkog modela na kojem su se temeljili.

Ostatak priče je poznat, sačinjen je od nasilja, bola i smrti. Točno četiri godine nakon pada Berlinskog zida i gotovo pedeset godina nakon osnivanja države, 9. studenog 1993. pod udarima hrvatske artiljerije pao je Stari most u Mostaru, simbol povijesti i kulture, ali i kulturne tolerancije i ekonomskog blagostanja.

Što je danas ostalo od te Jugoslavije koja se tako naglo raspala, koje pouke nam je ostavila i što nam još može ponuditi njezina povijest istovremeno jedinstvena i tako paradigmatična?

Politički model koji su predložili jugoslavenski socijalisti u izvjesnom smislu predstavlja antipod trenutno prevlađujućem modelu, s ekonomskog, političkog i društvenog stajališta. Ipak, može se smatrati jednom vrstom primjera kako strukturirati zajednicu narodâ na europskom tlu, punom povijesti i bola, ali i bogatstva i kulture. Jugoslavenska priča uči nas da je suživot raznih naroda i vjera ne samo moguć, nego i nužan. Povijest mržnje i nasilja može se pretvoriti u priliku za izmirenje i blagostanje, ako vladajuće klase teže dobrobiti svih građana i ako narodi razumiju njihove ciljeve. Najzad, nije uvijek pogrešno sanjati drugačiji svijet i prepustiti se utopiji: snovi nam ponekad pomažu da bolje živimo, pa čak i ako rezultati odstupaju od cilja ne treba ih u potpunosti odbaciti. Naravno, povijest Jugoslavije ukazuje nam i na greške koje valja izbjeći.

Često je teško postići delikatnu ravnotežu između radikalnosti namjera i konkretne stvarnosti. Nasilna represija ponekad se može učiniti nužnom, no uvijek sa sobom nosi kobne posljedice. Radikalni politički preokreti dovode do stvaranja nove vladajuće klase koja na kraju često biva podjednako tupo vezana za vlast kao prethodno svrgnuta klasa.

Jugoslavija rođena u onim satima burnim za cijelu Europu, 29. studenog 1943., umrla je prije trideset godina. Ali njezin primjer ne prestaje biti nadahnuće i upozorenje, za one koji ga žele promatrati očima udaljenim od ideoloških predrasuda. Nije bila idealna zemlja, nikada to nije bila. Ali bila je iskren i hrabar pokušaj. Propala je bučno, no mogla je potrajati. I danas bismo pričali o nekoj drugačijoj povijesti. O drugačijoj Europi.