BiH: Upitan doprinos međunarodnih tužitelja

Posljednjih mjeseci iz susjedne Hrvatske i regiona stižu vijesti o hapšenjima i istrazi protiv visokorangiranih nekadašnjih političara, sa druge strane građani Bosne i Hercegovine su proteklih godina imali bezbroj prilika da čitaju slične vijesti, ali sa izuzetkom da niti jedan od procesuiranih bosanskohercegovačkih političara nije završio u zatvoru

Izlazeći, slobodan, iz zgrade Suda BiH trenutni predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) obratio se okupljenim novinarima sa riječima: “Žao mi je što sam toliko vremena proveo ovdje”pokazujući na zgradu suda u kojem je Čović već dva puta bio procesuiran za djela zloupotrebe položaja i ovlasti.

Čoviću, nekadašnjem ministaru finansija Federacije BiH (FBiH)i članu predsjedništva BiH, ovaj put se sudilo zajedno sa Edhemom Bičakčićem, nekadašnjim premijerom FBiH, za zloupotrebu položaja i nanošenje štete budžetu FBiH u iznosu od 7.8 milona KM(4 mil.Eura).

Njih dvojica su, prema optužnici bez saglasnosti vlade dodijelili pomenuti iznos za kupovinu ili renoviranje kuća i apartmana za 64 zvaničnika sa svih nivoa vlasti u ovom entitetu.

Optužnica tvrdi da su sredstva dodjeljivana pojedincima bez ikakvih kriterija kao i da vlada nikad nije donijela zvaničnu odluku kojom bi odobrila utrošak ovih sredstava na pomenuti način.

Međutim sudija Suda BiH Esad Fejzagić donio je prvostepenu presudu u kojoj je naveo da tužilaštvo nije dokazalo navode koji se stavljaju na teret optuženim. Čitajući presudu sudac Fejzagić zamjerio je tužilaštvu što nije u periodu od četiri godine ,koliko je trajala istraga u ovom slučaju, potvrdilo identitet 12 osoba kojim su sredstva dodjeljena iako je tužilaštvo imalo adrese stanova pomenutih osoba. Također sud je zamjerio tužilaštvu i činjenicu da svi svjedoci tokom procesa nisu pozvani da svjedoče.

Oslobađajuća presuda u ovom slučaju nije iznenadila novinarku Renatu Radić iz Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu .

Ona već nekoliko godina prati slična suđenja i trend u oslobađajućih presuda je konstantan.

„Optužnice su podizane na brzinu, bez mnogo dokaza i kao takve redovno su padale na sudovima. Ovo je donijelo više štete nego koristi borbi protiv korupcije jer sad te iste osobe, ako su bile u pritvoru, tuže državu za odštetu” tvrdi Radić.

U posljednjih šest godina na Sudu BiH procesuirani su brojni visokorangirani političari od kojih su danas svi slobodni i većina politički i dalje vrlo aktivna. Zajednički sadržilac za sve slučajeve je činjenica da su optužnice podignute od strane međunarodnih tužioca iz odjela za organizovani kriminal Tužilaštva BiH.

Učestali boravak Dragana Čovića na Sudu BiH započinje 2005 godine. On je tada zajedno sa četvero braće Lijanović, vlasnicima jedne od najvećih tvornica za proizvodnju mesa u BiH, sucem Ustavnog suda Matom Tadićem i profesor prava na Univerzitetu u Sarajevu Zdravkom Lučićem, optužen za, između ostalog, i zloupotrebu položaja te udruživanje sa ciljem činjenja kaznenih djela. Tužitelj u ovom slučaju bio je Kanađanin Jonathan Ratel.

Sud je u prvostepenoj presudi oslobodio krivnje braću Lijanović, Matu Tadića i Zdravka Lučića, a Čovića osudio na 5 godina zatvora. Međutim nakon žalbe odbrane Čovića, sud se proglašava nenadležnim u ovom slučaju.

Također u 2005. Hasan Čengić, bivši zamjenik ministra obrane, suočava se s optužbama za zloupotrebu položaja. I ovaj slučaj je vodio međunarodni tužitelj a sud je Čengića oslobodio krivnje za djela koja su mu stavljana na teret.

Sljedeći optuženi visokorangirani zvaničnik bio je Asim Fazlić, zamjenik direktora Interpola BiH. On je također optužen  za zloptrebu položaja, sudjelovanje u iznudi i za neprijavljivanje kaznenog djela. I on je oslobođen. Tužitelj u predmetu bio Kanađanin John McNair. 

Nakon suđenja Fazlić je tužio državu BiH za vrijeme koje je proveo u pritvoru. 

Međunarodni tužioci su također podigli optužnicu i protiv Mirka Šarovića, bivšeg predsjednika Republike Srpske (RS) i srbskog član Predsjedništva BiH, i drugih zvaničnika Srbske demokratske stranke(SDS).

Šarović je bio optužen za organizirani kriminal, zloupotrebe položaja i udruživanja zbog počinjenje kaznenih djela. Presuda u njegovom slučaju je također oslobađajuća. Trenutno Šarović tuži BiH za vrijeme koje je morao provesti u pritvoru.

Sledeći na listi visokorangiranih političara koji su optuženi od strane međunarodnih tužioca je i Mladen Ivanić, bivši ministar vanjskih poslova BiH. On je optužen u 2007, zajedno sa 11 osoba za zlopotrebu položaja i kriminalno udruživanje u javnom preduzeću Srpske šume. I Ivanić je oslobođen optužbi.

Posljednji slučaj u prošloj godini je slučaj protiv Bičakčića i Čovića, bivšeg premijera i ministara finansija, koji su oslobođeni jer tužilaštvo nije dokazalo slučaj.

Zlatko Knežević je dugogodišnji advokat i član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, koje imenuje svakog sudiju i tužioca u državi.

Tokom svog profesionalnog angažmana imao je priliku, kaže, upoznati većinu međunarodnih sudija i tužitelja koji su radili na Sudu BiH. Sa izuzetkom nekolicine, onih koji su radili na procesuiranju ratnih zločina sa iskustvom iz Haškog tribunala, ostali nisu ostavili na njega utisak ljudi koji poznaju bosanskohercegovačko zakonodavstvo.

„Bosna i Hercegovina ima svoju pravnu tradiciju dužu od stoljeća, međunarodni tužioci to nisu poštovali ili nisu željeli da poštuju, dizali su optužnice i prašinu bez da su imali dokaze i bez da su razmišljali o tome šta se može dokazati a šta ne na sudu. Jedno je ono što misli tužitelj a drugo je da li je to dokazivo ili ne na sudu. Samo sa jakim slučajem tužitelj, koji poštuje pravni sistem jedne države, izlazi pred sud. U ovim sličajevima to jednostavno nije bilo tako” tvrdi Knežević.

Međutim i međunarodni tužitelji imaju svoje argumente mada priznaju da je bilo grešaka.

Jonathan Ratel kanadski je tužitelj u slučaju protiv Čovića i Lijanovića. On trenutno radi na Kosovu i šef je Odjela za organizirani kriminal tamošnjeg tužilaštva.

Bez obzira na rezultate iz BiH on i dalje tvrdi da je postojeći model angažmana međunarodnih tužitelja u poskonfliktnim društvima dobar i da se u slučaju BiH trebao nastaviti.

„U savršenom svijetu međunarodni tužitelji su trebali ostati u BiH i pomagati svojim kolegama na procesuiranju osjetljivih slučajeva ali međunarodna zajednica je odlučila svoj fokus prebaciti na neka druga područja kao što je Irak“ tvrdi Ratel.

Za Kneževića argument Ratela nema previše utemeljenja u realnosti. On tvrdi da baš kao i u slučaju BiH i na Kosovu lokalni tužitelji bi bolje radili ovaj posao od stranaca.

„Ja sam upoznao mnoge pravnike sa Kosova i to je stara dobra pravna škola sa ovih prostora, siguran sam da bi oni bolje radili ovaj posao od međunarodnih tužitelja” smatra Knežević.

Ono što zabrinjava i u slučaju Bosne i Hercegovine i Kosova, koje su dvije najkorumpiranije države u regionu, je činjenica da međunarodna zajednica uvođenjem sistema međunarodnih tužitelja koji će raditi u domaćim tužiteljstvima nije imala jasnu strategiju njihovog rada i na kraju barem u slučaju BiH nije zabilježen jasan pomak u borbi protiv korupcije.

William C. Potter je američki pravnik koji je u Uredu visokog predstavnika radio tri godine na uspostavljanju sistema i imenovanju međunarodnih tužioca, međutim on priznaje da ni sama međunarodna zajednica nije bila sigurna oko podrške ovom procesu.

„Međunarodna zajednica je odbila da do kraja podrži ovaj proces zbog činjenice da je sam program dosta koštao (mada mislim da su troškovi bili relativno skromni) ali i zbog toga što su mnogi u međunarodnoj zajednici vidjeli ovaj program kao pretjerano miješanje međunarodne zajednice u suverenitet BiH” tvrdi Potter.

Danas nakon iskustva sa međunarodnim tužiteljima u BiH sva istraživanja ukazuju na to da se stepen korupcije nije smanjio, i da je indeks percepcije, od strane građana, svake godine veći i veći.

Za Transparency International (TI) u BiH nema sumnje da je rad međunarodnih tužitelja imao svojih prednosti. Ivana Kolajilić iz ove organizacije smatra da međunarodni tužitelji nisu mogli biti izloženi lokalnim pritiscima od strane domaćih političara i da je to jedan od razloga zašto TI nije podržala njihov odlazak iz BiH. Međutim i iz ove organizacije su svjesni da rezultatima ne mogu biti zadovoljni.

“Jedan od razloga za neuspijeh može biti i činjenica da je jako teško biti pravnik u drugoj državi u kojoj morate imati izuzetno dobro poznavanje pravnog sistema, zakona i uslova koji vrijede u tom društvu. Vjerovatno su se neki od njih izgubili u kompleksnom bh okruženju” tvrdi Kolajilić.

Da li će rad međunarodnih tužitelja biti efikasniji na Kosovu u odnosu na BiH ostaje da se vidi u budućnosti. Ratel, praveći paralelu između rada u BiH i na Kosovu, tvrdi da je u BiH ipak međunarodna zajednica bila složnija u svojim stavovima za razliku od Kosova na kojem je situacija još više kompleksnija nego u BiH.

Umeđuvremenu obje države pate od visokog stepena korupcije u društvu. Na globalnoj listi indeksa korupcije za 2010 BiH zauzima 91.mjesto na listi od 178 zemalja. Za sada Kosovu ide gore te zauzima 110 mjesto na pomenutoj listi.