BiH: u očekivanju američkog pospremanja

Da li je set mjera koje je za BiH pripremila nova američka administracija simbolički započeo uklanjanjem spomen ploče ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, sa studentskog doma na Palama? Postavljena 2016., bila je jedan od znakova Dodikove čvrste privrženosti ideje Velikoj Srbiji. Onda je stigao ultimatum: ili skidanje ploče, ili zabrana ulaska u zemlje EU-a za Dodika. Zasad, izabrao je putovanje. Ali, koliko će to trajati?

Dvadesetpetogodišnjica sporazuma u Daytonu u BiH je „obilježena“ prilično gluho: bez velike razlike u odnosu na period od prije pet godina, obično se, od strane američkih zvaničnika, zaključi da je to Sporazum koji je prekinuo ratne sukobe, ali da nije mogao uspostaviti funkcionalnu državu, kasnijim promjenama Ustava.

Tadašnji američki diplomati koji su radili na kreiranju Daytona, poput Jamesa Pardewa, specijalnog izaslanika Ministarstva odbrane, govore ovako: “Jesmo li pravili greške? Naravno da jesmo. Nema savršenog pregovaranja. Ali rekao bih da je najveća davanje entitetima, Republici Srpskoj i Federaciji, toliko vlasti nad funkcioniranjem Bosne. Ne mislim da bismo mogli postići dogovor bez dva entiteta, ali mislim da smo mogli bolje odraditi posao ograničavanja moći koju entiteti imaju u remećenju države“.

Precizna dijagnoza. I razlog zbog kojeg se glavni čovjek entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, svaki put kad ne učini nešto za približavanje stavova oko euroatlanstkih integracija,

“zaklinje“ u Dayton. Manjkav kakav jeste, jer je njegova suština mirovni sporazum, a ne konstituiranje države, postao je paravan. Skrivanjem iza njega, možete 'obezbijediti' da država ne funkcionira. A to je primarni 'cilj' nacionalnih lidera. I način njihovog razumijevanja 'nacionalnih interesa'. Zemlja koja ubrzano ide prema svakoj vrsti sloma, od ekonomskog do demografskog, zapravo je žrtva više faktora: nefunkcionalnog i preglomaznog administrativnog aparata; onemogućavanja stvaranja države od susjeda, poglavito Srbije, a u amplitudama i Hrvatske, ali ponajviše bezobzirnosti lokalnih vlasti. Na kraju, najpreciznije ispada ono što je pred Vijećem sigurnosti izrekao Visoki predstavnik Valentin Inzko: “Nažalost, međunarodna zajednica napravila je jednu veliku konceptualnu grešku tokom provedbe Dejtonskog sporazuma. Prerano smo ukazali svoje povjerenje nekim političarima, a oni su iskoristili našu dobru volju za oživljavanje nacionalističkih i dezintegrirajućih politika, posebno od 2006. godine”.

U osnovi Bosna i Hercegovina je, na neki način, prostor ubijen definicijom: “cementiranjem“ pojma “konstitutivnih naroda“ mogućnost stvaranja bilo kakvog zajedničkog civilizacijskog kruga je praktično anulirana. Tu se do kraja i ne radi o eventualnom stvaranju zajedničke bosanske nacije, koju srpski i hrvatski nacionalisti apsolutno negiraju jer je smatraju prijetnjom homogenosti njihovih nacionalnih korpusa, nego više o činjenici da je preuzet anahron, nazadan koncept zatvorenih nacionalnih zajednica u kojem Bosna i Hercegovina praktično ne može postojati. Ili može, ali na ovakav način da – ne postoji.

Jedini garant opstanka civilnog društva u Bosni i Hercegovini u godinama poslije Daytona mogle su biti Sjedinjene Američke Države. I bile su, donekle: za Clintonove vladavine otvarali su se putevi koji su eventualno mogli povesti Bosnu i Hercegovinu prema evroatlanstkim integracijama, ali sa toliko usporavajućih faktora, i insistiranjem na uvijek istim pretpostavkama i pokušajima “urazumljivanja“ istih ljudi, projekt je jednostavno završio na (evropskoj) stranputici.

Zasjedanje Odbora za vanjsku politiku Kongresa Sjedinjenih Američkih Država moglo bi vratiti “u igru“ američku administraciju na Zapadnom Balkanu. Dolazak Joe Bidena mogao bi utjecati na budućnost Bosne i Hercegovine: pojednostavljeno, na sličan način kako su američki bombarderi okončali oružani sukob 1995., nakon beskrajnih pregovora čiji su mediatori bili mahom evropski dužnosnici. Na kraju je ispalo da je stvar u ruke morao uzeti Richard Holbrooke. Što je, dakako, imalo svoju cijenu: jedna od najnefunkcionalnijih evropskih država je, dakle, prvenstveno američki projekat.

Za šta su, pomalo, kako smo rekli, odgovorni svi. Kad, recimo, danas pročitate Izjavu Delegacije EU u Bosni i Hercegovini, ili većine evropskih institucija, gdje se traži neko suštinsko suprotstavljanje beskrajnom kriminalu, održavanju privilegija i klijentelizmu, nema praktično nikakve razlike u odnosu na te tekstove od prije 20 godina: “izražavamo nezadovoljstvo“, “građani Bosne i Hercegovine treba da budu odgovorni“, “podržavamo pozitivne procese“. Bla, bla, uz stajanje u mjestu. Najviše što je građanin BiH mogao čuti iz evropskih usta je izjava Angele Merkel: “Bosna i Hercegovina treba više empatije“.

To je lijepo. I iskreno. Ali, nažalost, od toga se ne živi.

Ono od čega bi se, eventualno, moglo zaživjeti je redoslijed poteza koji najavljuje pospremanje a koji je, istini za volju, krenuo nešto prije dolaska Bidenove administracije: izvještaj specijalnog izaslanika državnog sekretara za Zapadni Balkan Matthew Palmera i izjava “da se velike ribe moraju izvesti pred lice pravde“, odmah je, nemajući drugog izbora, podržao i šef EU delegacije Johann Sattler, kazavši da “dvije trećine građana BiH nema povjerenja u pravosuđe“. Ostaje, dakle, još jedna trećina: ona koja drži poluge kriminala i vlasti.

Čini se da je najava američkog pospremanja najviše onespokojila Milorada Dodika. I njegovog predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, koje je, zapravo, instrument koji njegovu politiku štiti od procesuiranja. No, stižu vijesti kako bi predsjednik tog tijela, u osnovi nevažnog imena i prezimena, mogao dati ostavku. Jer, kako veli njegov “padre“, u Sarajevu više nije sigurno da on obavlja svoj posao. To je, naravno, laž kao i većina stvari koje Dodik producira. Ali, on može biti siguran u jedno. U Bosni i Hercegovini ne može pasti samo jedna nacionalna piramida kriminala.

Moraju se srušiti sve tri. Jedino to ostavlja mogućnost da država, koja se zadnjih trideset godina kretala unatrag, krene u susret Evropi. Što je njezina, vjerojatno, jedina šansa. O drugim alternativama sada ne treba ni misliti.

Previše smo ih vidjeli u ovih pola stoljeća.