Bosna i Hercegovina: smrt jednog od ratnih vođa

Jedno razmišljanje podstaknuto nedavnom smrću Momčila Krajišnika, visokog funkcionera Republike Srpske i ratnog zločinca osuđenog u Haškom tribunalu

Vrijeme je sporih, odgođenih vijesti. Sve što se dogodi kao da ima dodatnu patinu ništavila, u zemlji u kojoj je lokalnu lošu beskonačnost podvukla i pandemija od koje odlaze različiti ljudi: od onih koje smo poštovali i voljeli, do presuđenih ratnih zločinaca.

Vijest o smrti Momčila Krajišnika, prvog predsjednika Skupštine bosanskih Srba i jednog od najviše pozicioniranih funckionera Republike Srpske, bila je prava jednodnevna senzacija, nešto čega će se već sutra slabo ko sjećati. Osim, možda, onih koje je Krajišnik svojim djelovanjem i političkim nasljeđem koje je ostavio – zadužio. A, koliko je takvih? Jesu li to svi bosanski Srbi ili sljedbenici velikosrpske ideologije, ili je to ona manjina koja se našla u vrhu svake takve nesretne tvorevine, kakve su Republika Srpska i postdaytonska Bosna i Hercegovina. Odgovor na to pitanje nije nimalo lak i kreće se između na Balkanu krajnje rastegljivih kategorija kakve su ljudska etika, masovni zločin i ostvareni rezultati na političkom terenu.

Jer, priča o njemu je, reklo bi se, tipična priča o socijalističkom kadru, uhvaćenom u privrednom kriminalu, koji je ideologiju socijalizma zamijenio nacionalizmom: bez previše dilema je jahao malo iza Radovana Karadžića i Ratka Mladića, odavajući lik tehnokrate koji je tu „samo zbog posla“, nekoga ko odrađuje proceduru, ne pitajući se o krajnjim konsekvencama svoga djelovanja. Koje su završile genocidom u Srebrenici.

S te strane, priča o Krajišniku je jasna: uhapšen 2000., na Palama, centru napada na Sarajevo, u akciji francuskih komandosa, odveden u Haag, osuđen 2009. na dvadeset godina za ratne zločine, pušten 2013., nakon odsluženja dvije trećine kazne. Nakon puštanja, javno je ostao na liniji onoga što je u politici činio, a u nekim privatnim porukama i javnim istupima koji „ne koštaju“ znalo se čuti i da je on za neku vrstu pomirenja.

Seosko lukavstvo pomiješano s političkom dvoličnošću: to bi, ukratko mogao biti sublimat njegove „političke filozofije“. Jednu od najživopisnijih replika devedesetih, nakon potpisivanja daytonskog sporazuma, izrekao je upravo on. Karadžić se u tom trenutku već morao povući iz javnoga života i skrivati u okrilju srbijanskih kontraobavještajnih službi, a Krajišnik je bio „taj“ kojem je pripala uloga tumača političke svakodnevice. Na pitanje voditeljice, „dobro, predsjedniče, šta ste vi konkretno potpisali tamo u Daytonu“, on je, britko i plitko, replicirao: „Pa, neki detalji toga ugovora ni meni nisu jasni, ali vam sigurno mogu reći jedno: čije ovce, toga i planina.“

Onome ko poznaje antropološke crne rupe balkanskog mentaliteta, jasno je da se tu radi o seoskom mudrijanju, za koje nikada niste sigurni je li izrečena u dobroj volji, ili zbog želje da se sugovornik prevari. No, Krajišnik je pogodio suštinu onoga što će kasnije biti opće mjesto: priznanje Republike Srpske, zapravo, je verifikacija onoga što je zločinom oteto od Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, jednog od šest administrativnih dijelova nekadašnje Jugoslavije. Etnički, praktično, očišćen teritorij u kojem su ostali, uglavnom, samo Srbi (ovce iz Krajišnikovog iskaza), dobio je ime „Republika“. Što je poslužilo kao realan osnov da velikosrpski projekat taj dio teritorije smatra „drugom srpskom državom“, koja će se prije ili kasnije „spojiti s maticom“. Ovce koje pasu na planini, to je, zapravo, bila Krajišnikova definicija posla kojim se, s promjenjivim uspjehom, bavio.

Slika njegovog hapšenja u roditeljskoj kući na Palama, u kojoj francuski komandosi brzo smještaju dvoje staraca na krevet, a Krajišnika hvataju u prugastoj pidžami s pištoljem Colt 45 u ruci, je od onih balkanskih tragikomičnih scena u kojima se pokazuju sav jad, bijeda i crni humor ovoga prostora. „Stajao je iza zavjese u sjenci, a prepoznao sam ga po obrvama“, kazao je komandir specijalne jedinice koja je obavila zadatak. Izrazito jakih, crnih spojenih obrva, Krajišnik je, dakle, bio vidljiv „iz aviona“. Ali, iako faktički treći čovjek u nomenklaturi ratnog vodstva bosanskih Srba, očigledno nije bio dovoljno zanimljiv vojno-obavještajnim krugovima Srbije da bi ga, poput Karadžića i Mladića, sklonili ili eventualno zaštitili.

Ne, ostavili su ga tamo odakle je i krenuo, gdje je dva puta dnevno išao hraniti stoku sijenom od prošle zime. Iz metafore o ovcama, stigao je u njezinu fizičku potvrdu. A „planina“, politička ideja u koju je uložio sav svoj kapacitet, ostala je da živi kao spomenik nacionalne „emancipacije.“ Koja, eto, ne trpi da pored jednog, živi neki drugi narod.

Dvadeset osam godina nakon rata, Bosna i Hercegovina, uglavnom, živi ono što su za sobom ostavili ratni zločini. Covid je, eto, odnio jednog presuđenog, ali njegova će „filozofija“ ostati živjeti. U ovcama i planini, i nikada zaštićenom građanskom principu, u koji se Evropa toliko puta zaklela. Ali, suštinski, nikada nije učinila ništa protiv toga da ovce koje je šišao i hranio Krajišnik ne budu trajni zalog da će njegovo „djelo“ živjeti.

I podsjećati nas da je jedina konstanta naše epohe - „pravo“ vrijeme za zločince.