Bosna i Hercegovina: zemlja u komi

Bosna i Hercegovina je trenutno u dubokoj političkoj krizi. Ta kriza je tolika da bi se moglo reći da je to stanje kome. Govori Almir Terzić, politički analitičar i novinar dnevnog lista Oslobođenje

Nakon formiranja vlada, došlo je do krize Vijeća ministara BiH. Kakva je sada situacija?

Bosna i Hercegovina je trenutno u dubokoj političkoj krizi. Ta kriza je tolika da bi se moglo reći da je to stanje kome. U BiH od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 1995. godine u većoj ili manjoj mjeri su bile krize, ali ova koju sada imamo je daleko najveća. Zapravo period kada je u Bosni i Hercegovini došlo do zaustavljanja napretka na euroatlanskom putu je onaj u drugoj polovini prošlog mandata, (2006. do 2010.), od kada se bilježe konstantni nazadci i ozbiljni potresi. Naime, posljednji, napredak desio se 2008. kada se potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU. Nakon toga uslijedio je period stagnacije. Ona je izrazito pojačana u, novom mandatu, nakon općih izbora 2010. i još uvijek traje, i pojačava se.

Mislim da je uzrok svega što sada imamo kao posljedicu propast Aprilskog paketa promjena Ustava BiH, nakon čega se međunarodna zajednica povukla iz značajnijeg procesa donošenja odluka, a stvari u većoj mjeri prepustila dogovoru političkih lidera. Kako predsjednici političkih partija i dalje djeluju isključivo po nacionalnoj matrici protekle godine jasno su pokazale da se oni ne mogu dogovoriti, a često zapravo i ne žele jer uvođenje evropske legislative je na njihovu štetu. Dakle, cilj je što duže zadržati BiH kao nesređenu državu, jer samo tako politički lideri pod krinkom zaštite tobožnjih nacionalnih interesa mogu o(p)s tati na vlasti. Tako imamo situaciju da je BiH od zemlje koja je prednjačila u regionu po procesu priključenja EU, došla za vrlo kratko vrijeme na njegovo začelje. Vidjevši da je međunarodna zajednica cijelu stvar prebacila na njihovu odgovornost politički predstavnici u BiH su to iskoristili da rade više za sebe i svoje stranke, nego za građane. Dakle, ono što je nastalo nakon općih izbora 2010. prvo kod krize uspostave novog Vijeća ministara BiH koje je trajalo 15 mjeseci je samo posljedica onoga što se dešavalo nekoliko godina ranije.

Odlukom da u junu 2012. svega nekoliko mjeseci nakon njegovog formiranja dođe do promjene parlamentarne većine samo je pojačan intenzitet dubokih podjela u zemlji, iza kojih se kriju lažne zaštite nacionalnih interesa. Građani su puno više očekivali od socijaldemokratskih opcija – SNSD-a i SDP-a, ali se pokazalo da su oni u kombinaciji sa strankama koje su dominantno nacionalne, ipak veći generatori krize. Ona će sasvim je izvjesno potrajati do općih izbora 2014. Bojim se da bi mogla biti i gora od sadašnje, jer se, sasvim je sigurno, interesi nove parlamentarne većine neće poklopiti.

 

Zašto nije funkcionirala platforma? Koji su razlozi sukoba između SDA i SDP

Bojim se da zapravo nije bilo istinske želje da Platforma uopće uspije u smislu dogovorenih programskih opredjeljenja iz tog dokumenta postignutog između četiri stranke – SDP-a, SDA, NSRB-a i HSP-a BiH. Razlog zašto je to tako treba tražiti u ponašanju i stavovima SDP-a koje je cijelo to vrijeme zastupao. SDP kao partija koja je deceniju prije toga bila opoziciona imala je silnu želju da postane dio vlasti prvenstveno kako bi se domogla pozicija ne samo u Vladi već i javnim preduzećima u vlasništvu države gdje je ustvari i skoncentrirana moć. Da je tako najbolje svjedoči činjenica da se Vlada FBiH mjesecima nakon uspostave bavila isključivo kadrovskom kombinatorikom i imenovanjima u javna preduzeća, ustanove i institucije. Iako se kao razlog sukoba SDP-a i SDA navodi protivljenje SDA usvajanju budžeta institucija i međunarodnih obaveza za 2012. razlozi su daleko dublji. SDP je želio izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH kojim bi se narušila nezavisnost policijskih struktura, ovladavanje medijima, prvenstveno FTV-om čemu se SDA protivila. Ali, pravi razlozi su još dublji, da tako kažemo. Naime, SDP je u raspodjeli pozicija dobio kompanije koje su ranije držali kadorovi Stranke za BiH kao ranijeg koalicionog partnera SDA u bivšoj vlasti. U njima finansijska situacija nije baš bila zadovoljavajuća, pa je SDP pokušao proširiti svoj utjecaj, a kao jedinu šansu vidio ga je u telekomunikacijama – BH Telecomu kao najprofitabilnijoj kompaniji u državi. Kako je SDA ostala čvrsto u odbrani ove kompanije od preuzimanja SDP-a mislim kako je to bila kap koja je prelila čašu. SDP je odlučio da prekine svaku vrsti odnosa sa SDA i nastupilo je smjenjivanje njihovih kadrova. Jer, dobro je poznato da tamo gdje je moć i novac nastaju problemi oko njegove raspodjele. SDP je želio i jedno i drugo. Nije dobio i okrenuo se protiv SDA, a time i Platforme.

Partnera je našao u HDZ-u BiH koji također, želi samo pozicije, moć i vlast. Dakle, ljute protivnike SDP i HDZ BiH spojio je interes – raspodjela državnog blaga u korist stranačkih interesa, a pod okriljem lažne zaštite nacionalnih, odnosno građanskih interesa.

Šta znači konkretno sporazum između SNSD i SDP? Hoće li to proizvoditi stabilnost? Koji je razlog burne reakcije civilnog društva? Zašto se ne spominje presuda Sejdić – Finci?

Dogovor predsjednika SDP-a i SNSD-a u svim svojim segmentima znači da se od Bosne i Hercegovine želi napraviti druga Bjelorusija u kojoj bi Lagumdžija i Dodik igrali ulogu neprikosnovenih vladara. Lagumdžija bi bio vladar u Federaciji BiH, a Dodik u RS-u, što on zapravo i sada jeste, samo što bi mu realizacija dogovora sa Lagumdžijom omogućila da to traje narednih godina, a možda i decenija. Treba samo vidjeti da je predloženim izmjenama Izbornog zakona BiH predviđena uspostava zatvaranja kandidacijskih listi, što direktno implicira i uvođenjem sistema po kojem bi ubuduće mandati u parlamentima i skupštinama pripadali strankama, a ne izabranim zvaničnicima. Uvođenje imperativnog mandata koji se predlaže je najgori oblik gušenja demokratskih procesa i potpunog zanemarivanja volje građana. A, do sadašnjeg izbornog sistema u BiH došlo se teškom mukom jer je primjenom sistema poluotvorenih listi na izborima i činjenicom da mandat pripada izabranom zvaničniku, a ne stranci bar donekle osigurana autonomija zastupnika u parlamentima i skupštinama od autokratskog djelovanja njihovih predsjednika stranaka. Lagumdžija i Dodik bi i da ukinu Glavni centar za brojanje glasova na nivou BiH koji je samo na posljednjim, lokalnim izborima otkrio preko 100 pokušaja prevara na biračkim mjestima širom BiH. Da, nije bilo tog, kontrolnog sistema sve te nepravilnosti bi bile verificirane i ishod izbornih rezultata bi bio znatno drugačiji u brojnim općinama. Uspostavom da izbore provode entitetske i općinske izborne komisije, kako je predloženo sporazumom Lagumdžija – Dodik ne samo da bi se urušio izborni proces BiH već bi se otvorila mogućnost za manipulacije i izborni inženjering. To je onaj ključni segment koji bi predsjednicima SDP-a i SNSD-a osigurao što dužu vlast čak i ako to ne bi bila volja birača, koji su inače, na posljednjim lokalnim izborima njihovim strankama značajno uskratili povjerenje. Dakle, SDP i SNSD se boje svog poraza na izborima 2014. kojim se na ovaj način on želi zaustaviti.

Upravo ove činjenice prepoznali su u nevladinim i organizacijama civilnog društva i po prvi puta zajednički, njih 300 odlučilo se tome suprotstaviti. Pozvali su domaću i međunarodnu javnost i institucije, prvenstveno Vijeće Evrope da stane i odbrani demokraciju u BiH.

Tu su i nasrtaji na nezavisnost pravosuđa, prvenstveno na imenovanja tužilaca koje bi se umjesto putem neovisnog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH trebalo obavljati u parlamentima, ugrožavanje funkcioniranja Centralne banke BiH, te državne kompanije za prijenos električne energije Elektroprijenosa BiH i niz drugih problematičnih stvari.

Što se tiče presude Sejdić – Finci kao ključnog elementa za napredak BiH na evropskom putu, nje nema jer se politički lideri oko toga ne mogu složiti, odnosno prije bih rekao, ne žele jer im odgovara ovakvo stanje. To je ono o čemu smo zapravo govorili na početku. Što gore za BiH i građane to bolje za njih. Da je tako svjedoči i činjenica da implementacija presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga čeka još od decembra 2009. godine. Iako je njome zatraženo da se u BiH reguliraju i definiraju pitanja nacionalnih manjina, odnosno ostalih, ona se ukazala kao šansa pojedinim konstitutivnim narodima, prvenstveno hrvatskom da učvrsti svoje pozicije. Apsurd.

Koju ulogu igra međunarodna zajednica u tome? Mogu li se više uključiti ili?

Međunarodna zajednica posljednjih godina zauzela je dosta pasivnu ulogu u svemu. Djelovanje OHR-a je gotovo zamrlo, Misija OSCE-a u BiH više djeluje u savjetodavnoj funkciji, Ured Vijeća Evrope također. Isto je i sa Delegacijom EU u BiH i specijalnim predstavnikom Peterom Sorensenom od kojih se daleko više očekivalo u smislu pritisaka na zvaničnike u BiH da povedu zemlju ka euroatlanskim integracijama. Umjesto toga došao je odgovor koji se stalno ponavlja – sva odgovornost je na domaćim liderima. Da, ali valjda su i u Bruxellesu više vidjeli da te odgovornosti nema. Uski stranački interesi su i dalje dominantni u odnosu na one opće bitne građanima. Zato i jesmo tu gdje smo sada – u komi. U javnosti su se pojavile informacije kako su zapravo idejni tvorci sporazuma Lagumdžija – Dodik stranci, odnosno međunarodna zajednica. Ne vjerujem baš u to. Jer, da je to tako vjerovatno ne bi Stefano Sanino, generalni direktor Direkcije EU za proširenje pisao vlastima BiH da ne smiju dirati sredstva Elektroprijenosa BiH, odnosno usmjeravati ga u javnu potrošnju, kada se on planira za razvoj. Ima dakle, tu kontradiktornosti. A, da se međunarodna zajednica mogla i trebala uključiti više to stoji. Cijenim kako je za BiH od izuzetne važnosti da postane članica NATO-a i bar kandidat za članstvo u EU. Kada bi međunarodna zajednica u tome pomogla kroz jači pritisak na vlasti BiH kako bi se to ostvarilo, vjerujem kako više ništa ne bi bilo isto. Tada bi građani mogli odahnuti, a međunarodni zvaničnici smanjiti svoj utjecaj u BiH.

Jer, pozivi liderima da preuzmu odgovornost neće baš uroditi plodom. Pokazalo se to i u proteklom periodu. Zapravo najveći progres i reforme BiH je doživjela u periodu od 2002. do 2006. kada je međunarodna zajednica imala značajnu ulogu u kreiranju donošenja odluka. Porazno, ali istinito. Domaći lideri u BiH su takvi da osim sile ne poznaju druge metode koje bi ih natjerale na neka rješenja.

Imate li neki konkretan prijedlog, ideju, za rješavanje političke krize u BiH?

Trebao bih reći da predsjednici stranaka treba da se uozbilje i počnu raditi za dobrobit građana. Ali, svejedno da to i kažem znam da se takvo što neće desiti jer su u prošlim godinama pokazali da ne žele raditi za interese građana. Da jesu, odnosno da su to htjeli vjerujem kako bi BiH sada bila u rangu zemalja regiona, a ne na dnu. Kako ne vjerujem u mogući dogovor, ali ni funkcioniranje nove parlamentarne većine, bez SDA, bez problema politička kriza će trajati sasvim je sigurno i u naredne dvije godine. Opći izbori 2014. godine su prilika da se stvari u BiH konačno srede. Mislim kako je nužno definirati odredbama Izbornog zakona BiH obavezno glasanje na izborima bar za taj izborni ciklus. To nije nikakva nedemokratska niti metoda prisile jer se primjenjuje u visoko razvijenim zemljama kao što je Finska, Belgija, pa primjerice i Australija. Takav sistem bi zauvijek delegitimirao tvrdnje predsjednika prvenstveno nacionalnih, ali i stranaka sa prefiksima socijaldemokratije da imaju i uživaju punu podršku građana. Jer, onih 40 do 45 posto birača koji sada ne izlaze na izbore u BiH razočarani u cjelokupno stanje bi svojim stavom moglo promijeniti situaciju. Ako bi i nakon 2014. situacija ostala ista onda bi smo mogli s pravom reći da je to volja i želja građana BiH. Do tada niti Dodik, niti Lagumdžija ne mogu niti su lideri i vođe u BiH jer broj osvojenih glasova, iako se radi o par stotina hiljada je svega desetak ili nešto više posto ukupne podrške birača u BiH.