Bosna poslije izbora: dva različita koncepta

U prvim kombinacijama za konstituiranje vlasti u BiH na temelju rezultata izbora izdvajaju se dva moguća koncepta: ekskluzivno nacionalni i pragmatsko funkcionalni. Realizacija i jednog i drugog izuzetno je složena

Sa brojanjem glasova nakon izbora u Bosni i Hercegovini, održanih prije petnaestak dana, ne ide sve kako treba. Zakonski rok za saopštavanje konačnih rezultata formalno još nije istekao ali je sada izvjesno da su se iza vrata prostora gdje se sve zbrajalo dešavale pomalo čudne stvari. Lideri političkih stranaka već javno izražavaju određene sumnje u motive koji su doveli do zastoja u saopštavanju rezultata brojanja. Neki od njih u priču unose dosta uznemirujuće tonove. Pominju se već i riječi tipa "sumnjivo", "inžinjering", "namješteno" itd. Najglasniji su predstavnici Dodikovog SNSD-a i Silajdžićeve Stranke za BiH ali i nekih malih izbornih gubitnika koji otvoreno tvrde da im se u naknadnom i čudnom brojanju glasova već konstatirani mandati "naprosto tope". Na ovu se tvrdnju nadovezuju i slutnje da se to radi "kako bi se onemogućilo stvaranje dvotrećinske većine u Parlamentu BiH". Ta bi većina, navodno, mogla bez problema da izglasa prijedloge ustavnih promjena koji su u aprilu ove godine propali".

Čelnici Centralne izborne komisije krivicu za nastale probleme svaljuju na lokalne izborne komisije koje su, kako kažu, "neznalački i nepismeno vodile posao u danu izbora i na licu mjesta".

U međuvremenu, iz sjedišta gdje se glasovi broje pominju se danonoćne smjene mladih ljudi koji rade posao predviđen izbornim komisijama. U igri su stotine vreća pristiglih glasačkih listova. Ponovno brojanje ima za cilj da se otkloni navodno neslaganje podataka ustanovljeno ranije. Kako tvrdi predsjednik Izborne komisije, razlika između dva brojanja iznosi 0,33 posto od ukupnog broja glasova. Politički promatrači skloniji cinizmu već postavljaju pitanje: ako je ovako teško prebrojati glasačke listove koje je ispunjavalo nešto manje od 1,5 miliona stanovnika (54 posto od ukupno upisanih birača), kako bi tek bilo da je biračko tijelo pet puta brojnije?

U svakom slučaju, prvi put na proces utvrđivanja izbornih rezultata u BiH, od postanka ove države do danas, pala je ozbiljna sjena. Ta činjenica svakako ne doprinosi stvaranju konstruktivne atmosfere neophodne za postizborni proces. Naprotiv. A taj proces je započeo, kako se i moglo naslutiti, uz različite kombinacije i kalkulacije, nagađanja, iznenađenja ali i nastavak radikalne retorike, optuživanja pa i krajnje neprimjerene kvalifikacije. Pokazuje se da krajnje agresivna kampanja nije bila samo u funkciji izbora. Ona je odražavala pozicije i stavove kojih se pobjednici ne odričnu poslije ni izbora.

U do sada javno obznanjenim kombinacijama za formiranje vladajućih koalicija posebno na državnom vrhu u Bosni i Hercegovini prepoznaju se dvije "vertikale". Jedna je čisto nacionalna. Ona predstavlja jačanje šeme o ekskluzivno nacionalnom konceptu političkog organizovanja države. U toj perspektivi nacionalna kompaktnost je važnija od različitog gledanja na ustavnu budućnost države. Druga grupacija na određen način nadilazi tu nacionalnu ekskluzivnost kao osnov organizovanja države. Ona preferira funkcionalno i interesno organiziranje. Ono je utemeljeno na relativno sličnim stajalištima u vezi sa daljom ustavnom transformacijom Bosne i Hercegovine. U njenim okvirima, koliko se vidi, ima mjesta i za koaliranje različitih nacionalnih stranaka.

U prvoj varijanti potencijalnih koalicionih partnera nalaze se Stranka demokratske akcije (Tihić) i Stranka za BiH (Silajdžić). Obje stranke bezmalo isključivo sačinjavaju Bošnjaci. Obavljeni su prvi kontakti lidera stranaka a neki načelni dogovori o koaliranju su postignuti. Ostali koji su spremni da priđu ovoj osovini manje su bitni i po utjecaju i po glasovima dobijenim na izborima. Svi skupa, osim SDA, prepoznatljivi su po odbijanju da se prihvate prijedlozi ustavnih promjena o kojima se glasalo u aprilu u Parlamentu BiH. Zajedničko odbijanje tadašnjih amandmana na Ustav, međutim, temeljilo se na različitim motivima. Silajdžić je tada bio za koncept radikalnijeg ujedinjenja države i ukidanje Republike Srpske. Hrvatske stranke koje su odbile amandamane (Ljubić i njegov HDZ 1990) nezadovoljan je amandmanima bio iz sasvim drugih razloga - oni nisu u dovoljnoj mjeri otvarali mogućnost za treći entitet i decidniju samostalnost Hrvata u BiH.

Osnovni problem ovako najavljene koalicije je u činjenici da su u vezi sa propalim ustavnim amandmanima SDA i SBiH bili na suprotnim stranama. Razlike su bile velike i suštinske. Obećanja na kojima se gradio dobar izborni rezultat i jednih i drugih bila su zasnovana na tim različitim opredjeljenjima. Hoće li, može li i sa kakvim posljedicama jedna od dvije stranke sada promijeniti poziciju da bi se moglo koalirati? Sa stanovišta opštepoznatih demokratskih i parlamentarnih principa i morala to se čini nemogućim. Na temelju prakse u BiH, međutim, tu nema nikakvih problema. Ciljevi pobjede političkih stranaka u BiH prije svega su vlast i vladanje po svaku cijenu, a ne principi, moral i dobrobit države. Treba li podsjećati da su u minulom izbornom periodu ovom državom u apsolutno neprirodnoj koaliciji vladale Karadžićeva SDS, Izetbegovićeva SDA i Tuđmanova HDZ ? Rezultat vladavine je porazan. Pomenuta potencijalna koalicija ima problem i u činjenici da su u Predsjedništvu BiH dva člana koji ne pripadaju njima: Komšić iz SDP-a, i Radmanović iz SNSD-a. Mogućnosti za blokadu su ogromne.

Druga grupacija koja se najavljuje kao moguća koalicija trebalo bi da je formirana na osnovu jednakog odnosa prema budućim promjenama Ustava. U pitanju su stranke koje su u aprilu neuspjelo zagovarale promjenu Ustava, tada silno podržanu i od strane međunarodne zajednice. Da ponovimo, u Parlamentu im je nedostajao jedan glas poslanika koji je u zadnji čas "prešao" iz jednog u drugi tabor. Riječ je o SNSD iz RS (Dodik), HDZ (Čović), SDA (Tihić) i SDP (Lagumdžija). U ovoj varijanti među vladajućima nema Silajdžićeve Stranke za BiH koja ima odličan izborni rezultat. Tehnika koaliranja možda ih može zaobići u stvaranju organa vlasti na nivou države. Za političku realnost Bosne i Hercegovine to bi bilo veoma loše.

Podjednako kao i u predhodnom slučaju, slabost varijante je što jedan član Predsjedništva (Silajdžić) nije "njihov". Sasvim je izvjesno da bi on mogao potpuno blokirati rad Predsjedništva.

Šta je, konačno, osnovni problem u ovim kombinacijama povodom kojih postizborna nervoza sada nepotrebno raste. To što opet niko ne govori o reformama, pregovorima u okviru evropskih integracija, o boljem životu i ekonomiji. Politika isključivo kao vlast, po svemu sudeći, i dalje ostaje avet koja terorizira Bosnu i Hercegovinu.