Čudna euforija

U utorak je u maglom prekrivenom Sarajevu parafiran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom Unijom. Formalno, svi su postigli svoj kratkoročni cilj i svi se osjećaju kao pobjednici. I predstavnici EU i posebno domaći politički lideri. Kriza je, kažu, prošla. Građani ove države jedini su koji sumnjaju u postojanje razloga za euforiju, posebno u odnosu na lokalne političare. Zašto?

Ko god u Sarajevu danas kaže i jednu jedinu riječ sumnje u način na koji je potpisan, motive zbog kojih je potpisan i sudbinu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH sa EU - biće proglašen neprijateljem "evropske budućnosti BiH." Na drugoj strani, oni koji su do juče činili sve što je u njihovoj moći da zaustave tu istu BiH na putu u Evropu i da od nje naprave običnu primitivnu provinciju polufeudalnog tipa, danas su "lideri evropskog puta". To se na ovim prostorima zove "realpolitika". Cijela priča, međutim, ima slijed i okvire pred kojima se, naravno, mogu svjesno zatvarati oči ali, taj slijed i činjenice ne mogu se time eliminisati. Radi budućnosti procesa približavanja Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji i radi stabilnosti cijelog regiona, treba u ovom času podsjetiti na ono što jeste realnost koja se ne može gurnuti pod tepih.

Bosna i Hercegovina, dakle, jeste parafirala pomenuti Sporazum i to kao posljednja zemlja u regionu Jugoistočne Evrope, znači i poslije Srbije koja je to učinila prije dva mjeseca. Formalno, prema međunarodnim rječnicima i enciklopedijama "paraf" znači skraćeni potpis kojim se potvrđuje da je potpisnik upoznat sa sadržinom dokumenta. I ništa više. Težak i mukotrpan posao koji od parafa vodi do potpisa tek predstoji. Na tom putu ostaje kao prioritet, u konkretnom slučaju, policijska reforma u BiH u vezi sa kojom su zajednički prihvaćeni dosta magloviti "principi". Realnost i principi u BiH oduvijek su bili dvije potpuno različite stvari. Na toj se činjenici, zapravo, zasniva i višedecenijska nemogućnost međunarodne zajednice da trajno pospremi "balkansko pitanje". Tri godine političari su izgubili pokušavajući da se usaglase o suštinskim pitanjima reforme a pomenuti "principi", naravno, i nakon usvajanja tumače se na potpuno različite načine. Milorad Dodik, za sada neprikosnoveni gazda Republike Srpske, u više navrata je jasno kazao: "Mijenjamo Evropu za policiju Republike Srpske". Istovremeno, hrvatski političari u BiH ne odustaju od stvaranja "hrvatskog tv kanala" u sistemu javnih tv emitera. Ovo pitanje prema evropskim standardima treba da bude riješeno na sasvim drugi način i to je drugi uslov EU na putu od parafa do potpisa za SAA. Sređivanje institucija BiH, promjena Ustava i potpuna reforma uprave treći je od niza domaćih zadataka za dobijanje pomenutog potpisa. Da se ne zaboravi, taj famozni potpis samo je preduslov za dobijanje statusa kandidata za EU. Tek sa kandidaturom se otvara pakleni put prilagođavanja stvarnim institucionalnim evropskim zahtjevima. Hiljade zakona mora se promijeniti ili tek donijeti. A promjenu Ustava BiH u RS već danas vide samo kao "neke promjene u Federaciji ali ne i u RS koja je trajna kategorija o kojoj nema pregovora".

Sva ova pitanja političari koji su na vlasti u Bosni i Hercegovini vide na sasvim različit način. Tu različitost oni ne kriju, kao ni spremnost da će se do "posljednjeg daha" boriti samo za svoje viđenje budućnosti Bosne ili čak onoga što iz nje treba da proistekne.

Jedna tv anketa obavljena prije neko veče na BHT1 dala je odgovor na pitanje šta građani misli kako je došlo do svih ovih političkih ustupaka koji su omogućili parafiranje SAA - pritiskom međunarodne zajednice ili istinskim kompromisom domaćih političara ? Preko devedeset posto svih koji su odgovorili opredijelilo se za prvu varijantu. Treba doista mnogo, mnogo vremena i sasvim suprotnih argumenata od onih koje su nudili ti političari svojim ponašanjem do sada pa da se povjeruje kako je do "parafa" došlo njihovom dobrom voljom. U istom danu u kojem je taj sada euforično slavljeni paraf potpisan, izrečene su neke stvari što pokazuju vrijednost narodne poslovice: "Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada". Mali primjer: Dodik bez ikakvog povoda i razloga osim želje da zaoštrava dalje političku situaciju i ohrabri radikale koji mu ne odobravaju navodni dogovor sa međunarodnom zajednicom, izjavljuje u Bosanskom Brodu kako ovome gradu treba promijeniti ime i iz njega izbaciti ono "Bosanski" ?! U vrijeme rata ovome gradu Karadžićevi političari dali su ime Srpski Brod, ali je odlukom međunarodne zajednice to poslije rata vraćeno na staro - Bosanski Bod. Kome baš sada, u ovom času, treba ovaj Dodikov prijedlog koji nema nikakvo uporište ni povod.

Slično je i sa reakcijom Mladena Ivanića, bivšeg minsitra vanjskih poslova BiH i desne Dodikove ruke u svim bitkama za "vječnu RS". Nakon konzistentne izjave predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića u Briselu da "entiteti u BiH nisu države i ne smiju se ponašati kao države", Ivanić je pomalo cinično kazao kako je "Mesićeva izjava neozbiljna i pripada prošlim vremenima jer je Republika Srpska činjenica o kojoj se više ne može razgovarati". Jasno je da se i ovim unaprijed obezbjeđuju pregovaračke pozicije uoči predstojećih promjena Ustava BiH. Novi ustav, prema međunarodnoj zajednici i večini u BiH, treba da ojača efikasnu i modernu državu BiH, a prema političarima iz RS podržavanim iz Beograda treba entitetima da omogući prerogative države.

Za državu BiH i njene građane, naravno, Evropa je jedino rješenje i otud ocjena da je događaj od utorka verliki korak naprijed. Ipak, ono što je smisao upozorenja u vezi sa tim jeste: Ukoliko se pritisci iz Evrope prema lokalnim političarima, koji su doveli do parafa, ne nastave na isti način pa i još oštrije, od potpisa ni za nekoliko godina neće biti ništa. Zašto je to loše za EU u globalnom kontekstu odnosa Evropa - Rusija - Amerika, to valjda znaju u Briselu.

Bez potrebe da bude advokat đavolu politički posmatrač euforije u Sarajevu mora da primijeti i slijedeće: Svi su se složili da je do krize u BiH dovelo dosadašnje političko rukovodstvo i dosadašnja Vlada. Ona u svom mandatu nije ispunila ni 20 posto planiranih zadataka. Krizu su proizvele političke stranke i ta njihova produžena ruka - Vlada. Danas se tvrdi da je kriza prevaziđena, a "heroji" su u vlastitoj interpretaciji postali oni isti političari koji su svojim strašnim ignorisanjem interesa građana do svega i doveli. Na toj liniji je i posljednja odluka iz Sarajeva: na krilima parafiranja SAA formirat će se nova vlada. Mandatar za sastav te vlade je isti kao i do sada, a političke stranke koje tvrde da su se "promijenile" za nove ministre predlažu - potpuno iste ljude. Ima li, doista, mjesta euforiji ?