Elma Tataragić, bez obzira na sve optimista

Film Snijeg je vrsta metafore za teškoće u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je važno ne izgubiti optimizam. Na nedavnom festivalu Balkan Florence Express u Firenci razgovarali smo sa scenaristom Elmom Tataragić

Snijeg, prvi dugometražni film mlade bosanske režiserke Aide Begić, dobitnik više međunarodnih priznanja, nevjerovatnog je inteziteta i kohezije. U malom selu Slavo u istočnoj Bosni, nakon rata ostalo je samo šest žena, petoro djece i jedna starac. Ostatak njihovih familija zaklan je a tijela nikada nijesu pronađena.  Da bi preživjele bol, a u težnji da slika njihovih dragih ne izblijedi, odlučile su da se zatvore u začarani krug, gdje vizije mrtvih žive zajedno sa svakodnevicom. Prvi snijeg potencira još više osjećaj izolovanosti i vremenske suspenzije, sve do dolaska dvojice stranih biznismena, spremnih da kupe njihove kuće. Postavlja se pitanje da li izabrati novac i budućnost negdje drugo, ili ostati na mjestu s urezanom memorijom.
 Dobitnik  je nagrade Semaine de la critique na Festivalu u Kanu 2008, kao i nagrade Filmskog festivala u Trstu. Na nedavnom festivalu Balkan Florence Express u Firenci razgovarali smo sa scenaristom Elmom Tataragić,

Jesi li ikada razmišljala da odeš iz Bosne?

To je pitanje koje čovjek kada živi na jednom takvom mjestu sebi uvijek postavlja, pitanje koje svima bruji u glavi više od 20 godina. Ja sam odlučila da ostanem, iako su mnogi otišli i to ne samo iz Sarajeva i iz Bosne nego sa cijelog Bakana. Danas to pitanje ima drugačiji smisao. U toku rata bilo je egzistencijano pitanje, da li piti ili ne piti vodu, da li jesti ili ne. To je bilo pitanje života ili smrti.

Gdje si bila u toku rata?

Moja porodica i ja cijelo vrijeme rata smo proveli u Sarajevu i to u najgorem dijelu koji je bilo u opsadi pod opsadom. Bilo je nezamislivo otići u centar grada a kamoli negdje dalje.

Šta ste radili?
 
 Živjeli. Živjeti se mora.

Kako se sad živi u Bosni i Hercegovini?
 
 Ja moram govoriti iz svoje perspektive. Svjesna sam da život u Bosni nije bajka i znam sve probleme na koje se nailazi,  ali i pored svega mislim da je život u Bosni jako lijep. Znam da to zvuči nevjerovatno. Kada u Sarajevo dođu ljudi sa strane i vide sve te djevojke obučene po najnovijoj modi, pitaju se kako je to moguće, s obzirom na prosječnu platu od 400 - 500 eura. Kažu da kod nas matematika baš ne funkcioniše. A ja mislim da je upravo u tome što matematika ne funkcioniše i što ništa razumno ne funkcioniše, zbog tog iracionalnog i čarbonog elementa u kojem mi uspijevamo sa 400 - 500 eura da živimo kao sa 5000, da je zapravo u tome ljepota života u Bosni. A da je teško, teško je,  ali mislim da život nije mnogo lakši ni u Italiji ni u Španiji, ni u Grckoj a da ne govorim o nekim drugim zemljama. Ja se nijesam nikad pokajala što sam ostala. Naravno da dođem često u situaciju da sebi postavljam to pitanje, ali mislim da će to tako i ostati. Mislim da je rat pokazao samo jednu stvar: da čovjek vrlo lako i brzo može nešto uništiti a da za to trebaju godine da bi se opet stvorilo. Očekivati da se dese čuda mislim da ničemu ne vodi. Potrebno je jako puno strpljenja, upornosti, nade i potreno je puno pozitivne energijei i optimizma.

Kojeg ima u Bosni?

Po mojem mišljenju da, jako puno. Život sam mijenjala onoliko koliko i on mene, i uvijek sam pokušavala da utičem na njega koliko sam god mogla, da mi bude što prihvatljiviji, da postoji optimizam, energija i vjera u život.

Zašto si se odlučila da ne pričaš o ratu nego o posljedicama rata?

Rat je potecijalna dramska situacija, gdje je neko žrtva a neko zločinac. U ratu samo postojiš ti i neprijatelj. To je jedno zanimljivo crno – bijelo iskustvo, dok je mir vrlo slojevit i komplikovan. U njemu su nijanse svih boja. U miru moraš  naći struju, vodu i hranu a moraš razmišljati i o budućnosti. U ratu ne razmisljaš o budućnosti. Ona je kratkotrajna i zasniva se na tome kako preći ulicu a ne biti pagođen. Mir donosi pitanje perspektive, pitanje šta ću ja sad sa sobom. Ljudi su se našli u groznim situacijama. Morali su tražiti dom jer im je njihov bio srušen ili otet, morali su tražiti muževe koji su možda živi a možda mrtvi, tražiti njihove kosti koje su možda raznesene a možda ne. U tim prvim godinama  ljudi su sluđeno tražili svoje mjesto i kopali po prošlosti tražeći neku budućnost. Meni je taj period lično zanimljiviji od samog rata. Intimno rat me je odredio, ne postoji dan kad ne pomislim na rat, na neku situaciju iz rata. To je jednostvano nemguće izbjeći. To je toliko snažno iskustvo, toliko upečatljivo iskustvo da ga ne možeš izbaciti iz sistema tako lako. Smatram, međutim, da je suočavanje s prljavštinom, sa srušenim zidovima, sa prozorima oblijepljenim UNHCR folijom, s patnjom u očima ljudi oko tebe, mnogo zanimljiviji s umjetničkog aspekta  i da iz toga treba crpiti inspiraciju.

Da li se polako saniraju ratne rane?

Na žalost, malo se stvari rješava, barem ne na onaj način na koji bi to žrtve voljele. Velika je stvar što su zločinci pohapšeni, ali u svakom razgovoru sa svim ljudima koji su izgubili nekoga, posebno djecu ili muževe, jedino što ti ljudi žele jeste pravda. Da onaj koji je počinio zločin završi u zatvoru. Međutim, to nije česta pojava. Neki ljudi koji su počinili zločine tokom rata u BiH čak su nominovani za predsjednike  nekih opština. Dosta je teško biti optimističan u takvoj situaciji, kao da se ništa nije desilo. To nije fer, nije pošteno prema ljudima. Postoji cijeli jedan front ignorisanja svega što se desilo i taj je  front prilično jak. To je neka vrsta lobotomije gdje kad stalno sebi ponavljaš da nešto nije bilo, nakon nekog vremena i povjeruješ da nije bilo. Pristajanje na tu laž nije dobro, te se stvari ne mogu sakriti. Razočaravajuće je što se tako sporo rasvjetljavaju ratni zločini.

Zašto ste izabrali selo?

Režiserka  Aida Begić i ja smatrale smo da je metafora jednog izoliranog sela odlična metafora za BiH, koje je tu ali i tako daleko. A i u toj Bosni žive ljudi. Zanimale su nas žene, posebno žene sa sela. Meni je bilo nevjerovatno da žene koje su živjele na selu, koje su kuvale, odgajale djecu  i vodile jedan vrlo zaštićen život, preko noći ostanu bez domova, bez muževa, bez očeva i  djece, bez svega onoga što je činilo njihov život. I pored svega toga one nalaze snagu da idu dalje, da za tako kratak period prođu brzinom svjetlosti put koji su žene, ne samo kod nas nego u cijeloj Evropi prolazile stotinama godina. Bile su nam fascinantne  te žene koje i kada su protjerane iz svojih sela i došle u neka prijateljska okruženja, kao na primjer Sarajevo, na njih se gledalo vrlo negativno, kao došle neke seljanke, a niko se nije pitao šta su te žene prošle.

Kako ste radili sa glumcima, posebno sa djecom?

Dugo nam je trebalo da nađemo djecu. Imali smo razne castinge, ali kada smo ih nalazili nekako se ljubav dešavala. Aida je imala svoj sistem s glumcima a posebno sa djecom. S obzirom na to da je u našem predhodnom kratkom filmu Prvo smrtno iskustvo, radila sa njima, znala je koje su potecijane opasnosti rada sa djecom. Ali dosta se radilo s glumcima općenito. Imali smo probe kao za pozorišnu predstavu koje su trajale  dva mjeseca prije snimanja filma. Dok je samo snimanje trajalo 27 dana, jer nijesmo imali dovoljno sredstava za duže snimanje. To se na kraju pokazalo vrlo pozitivno. Moralo se raditi brzo. Bilo je naporno snimanje, radili smo u jednom selu pored Goražda u istočnoj Bosni. Trebalo je putovati svaki dan uz brdo po makadamu i vraćati se, što nije uvijek lako s ekipom i sa glumcima a da ne govorim o smještaju u tim malim mjestima.

Ovaj je film je rađen u koprodukciji?

Svi ozbiljniji filmovi u Bosni su koprodukcija, jer je nemoguće naći novac samo u BiH. Problem je što je BiH jedna siromašna zemlja čiji je fond za filmsku produkciju milion eura godišnje, a samo jedan niskobudžetni evropski film košta toliko. Dovoljno je reći toliko. Poslije ovog filma koji je bio izuzetno uspješan trebalo je četiri godine da se snimi sljedeći. Bez obzira na sve, kad čovjek ima potrebu da nešto kaže reći će,  ali treba vremena, strpljenja i vjere u ono što radiš.