Exodus Safeta Zeca

Exodus - Arte per credere, nakon prošlogodišnje venecijanske u Crkvi Milosrđa, izložba slikara Safeta Zeca u Opatiji Rozaco, 12. decembar 2017 - 31. maj 2018. Zapis Božidara Stanišića

Umjetnost contro

Dva monumentalna poliptiha Safeta Zeca (10x3m) postavljena u crkvi Opatije Rozaco i niz drugih djela izloženih u bivšem sudu tog hiljadugodišnjeg manastirskog kompleksa, u posjetiocu lako pokrenu kovitlac emocija i refleksija. Nepobitno – Zec je jedan je od posljednjih umjetnika svjetskog značaja koji vjeruju u ideale humanosti i angažman lijepog i kada je predmet estetskog takve prirode da pomislimo kako u svijetu u kojem živimo zlo dominira nad dobrom. Ne zanemarujući ni majstorstvo kojim je ostvaren ciklus Exodusa, ni silinu spontanosti ekspresije postignutu različitim tehnikama (od ulja do tempere, od crteža do kolaža), ipak naglašavam poruku ove izložbe, intenzivniju i kompleksniju negoli što je određuju naši prvi utisci. Dramu egzodusa, od pamtivijeka do našeg danas, Zec je obgrlio likovnim zahvatom epskih razmjera kojim prije svega dominiraju lica – progonjenih, posljednjih, odbačenih. Tako je umjetnik na svoj način iščitao sudbinu primoranih koji su se zaputili prema svjetovima različitih od onog za koji su vjerovali da je njihov i njima najprirođeniji. Među tim licima teško je izdvojiti jedno i reći da njegov izraz je dramatičniji od ostalih, ali neka od njih doživljavamo dublje. Jedno od tih lica je nezaobilazno – Alanovo, trogodišnjeg utopljenika, čija je fotografija na morskoj obali godine 2015. obišla cijelu Planetu i, kažu, dotakla čak i poneku od tvrdih i ravnodušnih duša. U dnu jednog dijela poliptiha, kojeg fotografski dodatak (Alanov otac prilazi mrtvom sinu) preobražava u kolaž, Safet Zec je dopisao niz tačaka boje krvi, koje završavaju uzvičnikom i upitnikom. To je interpunkcija koja govore i jezikom nekih zaboravljenih riječi? Možda i jezikom pitanja jesmo li ljudi ili samo dvonošci? Prevarićemo se ako očekujemo da u toj kompoziciji nađemo more i obalu. Ničeg i nikog – samo samo mališan utopljenik osvijetljen nekom neprirodnom svjetlošću, a more kao da se pretvorilo u zid.

Ako je ovo jedan čovjek

Vraćam se iznova poliptihu u kojem je Zec spojio moć kompozicije klasičnih majstora i odsustvo bilo kakve potrebe da se umjetnik preda fikciji: njemu su dovoljni pogled na Istoriju nekad i sada i sinteza vlastitih iskustava egzodusa. I jedan jedini detalj – otac u čijem naručju spava njegovo dijete i djevojčica odsutna pogleda (ko zna gdje je odlutala njena misao?), koja drži u ruci hljeb, dovoljan je, vjerujem, da nas probudi iz uspavanosti lažnim mirom kojim smo okruženi: Ako ovo nije čovjek, ako ovo nisu žrtve mehanizma koji nisu stvorili nikakvi bogovi i nikakve vanzemaljske sile, već Moć, Novac i Dominacija, ako smo zaboravili na tako jednostavne potrebe kao što su Mir i Hljeb, koliko smo ljudi? Mislim da je Zec od umjetnika svjesnih svoje ograničene uloge u svijetu u kojem živimo, ali koji vjeruju u bezgraničnost umjetničke poruke samo ako je obilježena humanitetom artiste.

Poslednje pribežište zdravog razuma

Godine 1973. Danilo Kiš je dao svoj doživljaj prozora Safeta Zeca. Divan, nezaboravan zapis. Kiš – kao da me je pratio, ukorak, na ovoj izložbi. Istina, ne samo on. Pratili su me i sve one barijere od bodljikave žice – od Turske i Bugarske, do Mađarske i Slovenije. Koje su i evropske, a ne samo pojedinačno nacionalne. Osluškivao sam riječi predrasuda o izbjeglicama danas i onim jučerašnjim, među kojim sam bio i ja, koje su mi stizale kao eho iz nekog tunela bez kraja. Ali, vratimo se Danilu. Kad nam je Kiš saputnik, možemo li izbjeći njegovu istinu o literaturi kao poslednjem pribežištu zdravog razuma? Ovdje, u Opatiji Rozaco, pred kompozicijama Safeta Zeca, literatura po Kišu neminovno jeste umjetnost uopšte, i to u svijetu koji je evidentno zagubio kompase koji bi ga zaputili prema lukama humanosti i logosa. Ima li u tom i takvom svijetu svoju ulogu umjetnost contro? Znam, nema ni lakoće ni poleta u jednom od mogućih odgovora: Ima je, ako to žele umjetnik i “potrošači” njegova djela.

Pred Safetovim Exodusom, iz onog, već pomenutog kovitlaca, javio mi se i savjet starog Rodena, upućen kiparima ali univerzalan u svom značenju: “Zamislite oblike kao da su upravljeni prema vama; sav život izbija iz središta i širi se iznutra prema površini…” Ali, to nije sve: “Najvažnije je biti uzbuđen, voljeti, nadati se, drhtati, živjeti. Treba biti prvo čovjek, pa tek onda umjetnik!”

Post scriptum

Vidio sam Exodus Safeta Zeca onog aprilskog dana koji će u istoriji ostati zapisan kao trenutak u kojem se svijet nalazio na milimetar od Trećeg svjetskog rata. Pred sirijskim obalama gomilale su se flote, nebom su kružile ratne eskadrile, svojim prognozama u medijima su se utrkivali ratni stratezi, a u brbljanju političari. Nad istočnim brežuljcima Friulija, kao i nad čovječanstvom, gomilali su se teški, tmurni oblaci. Dan prije posjete, jedan moj prekookeanski prijatelj me razuvjeravao u mogućnost svjetskog sukoba: “Svjetski rat? Ne budi naivan! Neće ga biti sve dok bogati i moćni budu imali više dobitka nego gubitka… Tako je u svijetu otkad je gavran pocrnio”.