Forum Tomizza: granice hrabrosti

Pisac, novinar i pjesnik Ahmed Burić nudi nam svoje razmišljanje o hrabrosti, središnjoj temi XX Forum Tomizza koja se održava u proteklih nekoliko dana između Trsta, Umaga i Kopra

Pismo koje sam dobio kao poziv za 20. Forum Tomizza - odnosno tema ovogodišnjeg jubilarnog susreta, za koji slobodno možemo reći da je postao, kako se to kaže, regionalna, ako ne i evropska činjenica – su me malo obeshrabrili. Hrabrost, ta metafizička tema o kojoj se, valjda, uvijek malo zna, sve dok čovjek ne dođe do granice u kojoj osobnim primjerom mora pokazati da je spreman usuditi se, “sagnuti se i pokupiti moć”, kako kaže Fjodor Mihailovič Dostojevski. Nisam baš najbolji u tom kupljenju moći, reklo bi se. Nije me, što se kaže, moglo zapasti: u jugoslavenskim osamdesetim, smo mislili da je najveći neprijatelj slobodne misli Partija, a takozvano slobodno tržište El Dorado (bože kako smo bili naivni, da ne kažem – glupi!?). I u skladu s time formirali okvir u kojem se hrabrost ima kretati. Kako danas romantično djeluju borba za ukidanje takozvanog verbalnog delikta i zalaganje za skidanje zabrana o javnom okupljanju. Većinu tih građanskih snaga i energije koja je tada stvorena zbrisao je rat. Za mene je on bio i ostao najveći generator straha: u tom su mi smislu likovi stvoreni iz paradoksa, nekako, uvijek bili bliži nego historijske ličnosti. Švejk od Aleksandra Makedonskog, a Grunf iz Alan Forda od Sokrata: radije biram “čamljenje u tamnici od povratka Stvoritelju”, odnosno “hrabar uzmak od kukavičke pogibije.” To je, jezikom kompjuterske ®evolucije, bio prvi nivo, 1.0, malo sitnog teksta i pokoja fotografija, i Pirova pobjeda generacije koja je laskala samoj sebi da je na ovim prostorima prva izborila medijske i građanske slobode.

Šalu na stranu, a da se stvarni heroji ne uvrijede, sloboda nikada dovoljno ne može uvažiti žrtve koje su pale za nju, a kako živimo u vremenu u kojem žrtve skoro isključivo služe kao materijal ugrađen u raskošne dvorce i tvrđave kapitalizma, tako se moć skuplja samo oko onih koji su spremni najdalje ići u tome da uvjere čovjeka ili grupu ljudi da im prijeti katastrofa. Samo tako se gradi kontekst u kojem zakone prave oni koji su već trebali biti s druge strane rešetaka, i samo strah generira nastavak pljačke pod izlikom opstanka. Svi drugi argumenti tonu u vodu, poput čamaca na Sredozemlju koji tonu noseći migrante tamo gdje se nadaju da će se osjećati sigurno.

Baš kao što se pri dodiru evropskoga tla rasprše sve moguće iluzije o vrijednostima naraslim na antičkoj filozofiji ili rimskom pravu: kad se u današnjoj Grčkoj ili Italiji prvi put naplati carina ni za šta, ili u osnovi bezvrijedni dokumenti koji ne garantiraju bilo što, taj mogući novi Evropljanin shvaća da dolazi u “otvoreni zatvor”, skup polisa u kojem vladaju jednoobrazni, ali naizgled različiti zakoni, čija krajnja konsekvenca uvijek ide na štetu žrtve.

Rat u devedesetim je u rječnike i živote donio pregršt riječi koje su sadržavale prijeteći sadržaj: questura, soggiorno, urad za priseljence, Duldung, Auftenhalt. Imaginarij represivnih aparata je često puno maštovitiji i širi nego bilo pjesnik može zamisliti: nije li nam to, uostalom, najbolje predstavio Franz Kafka!? U dvorcima administracije krije se beskonačan broj sprava za mučenje pojedinca, i sama pomisao na to rađa strah. Ali, ništa ne potiče hrabrost kao strah drugog čoveka (ovdje “drugog” slobodno može biti napisano i velikim slovom), kako veli Umberto Eco, pa je borba protiv nacionalizma u devedesetima opet bila proglašena kao hrabrost.

Među nama sjedi čovjek prema kojem je zbog njegovog pisanja ispaljen metak u pravcu njegove glave, a samo ga je ta njegova luda glava i taj besmrtni, švejkovski dodir sudbine spasio da danas o njemu ne govorimo kao o jednom od palih za slobodu medija i nezavisnog novinarstva. Taj, nazovimo ga 2.0, nivo utabanja puteva sloboda, bio je značajan zato što je pružao iluziju da postoji javnost. O tekstovima iz tih novina su pričali svi, od njih je živjela armija parazita iz nevladinih organizacija, dok su ih vlade koristile kao argument da nisu autokratske i totalitarne, i legitimirale se kao demokratske. Bio je to u osnovi turoban, ali šareni svijet miješanog mesa, odnosno medija, u kojem je izgledalo da svako ima pravo na svoj dio kolača. Kao i uvijek, oni koji su pravili kolač imali su najmanje, ali tako to ide. Etika hrabrosti najčešće isključuje traženje protuvrijednosti u materijalnom smislu.

Prije nekoliko godina sreo sam čovjeka koji je mi je ispričao filmsku priču. Dobio je poziv sa “one strane” kako u Sarajevu postoje novine koje na svaki način treba ugasiti, i da bi u tom smislu najbolje bilo likvidirati njihovog vlasnika i glavnog urednika. Znao je njegovo kretanje, čak i to kad smo urednik i moja malenkost trebali otputovati u Tuzlu, na promociju moje knjige poezije. “Bila je to idealna prilika da postavimo bombu pod auto, ali kako to da uradim, kad vas znam, srećem vas u gradu!?”

Osobno, činilo mi se da je između samilosti i činjenice da je za takav čin ipak bilo ponuđeno premalo novca - spomenuo mi je oko 60.000 maraka, dakle 30.000 eura, što su danas u Sarajevu ozbiljni novci, ali eto, nedovoljni za ubojstvo – prevagnula praksa koja je druženje po sumnjivim kafanama i s polusvijetom etablirala kao društvenu privilegiju, pa smo, zahvaljujući tome, i kolega i ja, barem izvana još uvijek u jednom komadu. Ni tada, a mislim da mogu govoriti i u njegovo ime, nismo osjećali da radimo neku osobito hrabru stvar. Mi smo samo mislili da radimo svoj posao onako kako najbolje znamo. Možda je to i definicija građanske hrabrosti, ali mi o tome nismo htjeli, niti znali misliti.

Kad je prvobitni kapitalizam provalio kroz vrata tranzicijskih društava, vrlo se brzo i jednostavno obračunao sa medijima koji su pokušali biti nezavisni: bilo je dovoljno narediti oglašivačima da se reklame ne daju u te novine, monopolizirati štampu i podići cijene štampanja i stvar je brzo krenula propadati. Bila je to blitz-krieg operacija u kojoj su se mogli snaći samo najžilaviji među, ionako, slabima. Svi sadržaji su u tom, 3.0 periodu digitalizacije slobode ubrzano prešli na internet, koji je ionako bio preplavljen svim i svačim. U tom oceanu kanala, medijskih i umjetničkih, došlo je do, praktično, sudara svjetova. S carstvom reklama za svakovrsnu pornografiju, preparata za mršavaljenje, bočica za čudotvorno ozdravljenje i dobitaka nasljedstva ako uplatite par stotina ili hiljada nečega na neki račun u Keniji ili Vanuatuu, sudarila se slaba vojska ostataka u osnovi prosvijetiteljskog poimanja svijeta, koja je svoje u osnovi knjiške poslove i dane pokušala izmjestiti na rezervni položaj – web džunglu u kojoj su se uredno susretali najoprečniji mogući sadržaji.

Slike koje najbolje očitavaju takav galimatijas objavljene su, doduše u pisanoj formi, u jednim sarajevskim dnevnim novinama, u kojima, su u stranicama koje su se “gledale”, objavljena dva teksta. Jedan o tome kako stari vjernik, tokom cijele godine prakticira vrlo zahtjevan oblik posta, u kojem se tokom cijele godine, naizmjenično, jedan dan uzdržava od jela i pića tokom cijelog dana, dok drugi dan normalno uzima namirnice potrebne za život. Tekst je ilustriran slikom starog vjernika, duge bijele brade, iznad kojeg se uzdiže planina, i u najvećoj mjeri odaje sakralnost i veliča pobožnost.

S druge strane stajao je tekst bombastičnog naslova: “Naš čovjek postao porno zvijezda u Hollywoodu”. On opisuje karijeru tipa koji se našao u Sjedinjenim državama i kuje ga u nebesa jer nastupa u filmovima za odrasle urađenim u najskupljoj mogućoj XXX produkciji. Tekst je ilustriran fotografijom gole ženske osobe u klečećem položaju, oko koje su tri ili četiri para također muških nogu, tako da nije teško pretpostaviti epilog koji se u takvim filmovima najčešće odvija prije odjavne špice.

U takvim je situacijama, najčešće, nemoguće ocijeniti šta je, zapravo, hrabrost: za sumnjati je da je urednik lista konzervativne orijentacije htio učiniti subverziju suprotstavljanjem religije i pornografije, dva, naizgled, tako oprečna sadržaja. Prije će biti da je u procesu nastanka te izrađevine svako radio svoj posao, pa da su se ‘u finalu’ našli dedo i gang-banging. Jer, kad primijetite takve budalaštine, najčešće bivate optuženi i stigmatizirani da ste neprijatelj i izdajnik, ne glede na to da niti ste učestvovali u tome spajanju, niti ga na bilo koji način poticali. U današnjem svijetu, u kojem svi kopaju rupe u koje bi izvikivali da car Trajan ima kozije uši, strada onaj za koga se sumnja da širi eho. Jer, neprijatelj je nevidljiv, on stoji iza bankomata i šalterskih službenika, on je u duhu regula u kojima su svi potencijalno sumnjivi, i rade protiv “naše” stvari.

To je, zapravo, generacija 4.0 tehnološkog ograničavanja sloboda u kojoj je hrabrost, zapravo, definirati tu, valjda, najneprirodniju moguću “ljubav” između religije i pornografije, to stalno izbacivanje mlazova spektakla koji daju iluziju opće slobode, a čovjeka ostavljaju preplašenijeg, zbunjenijeg i uplašenijeg nego ikada prije. U tom je smislu iznimno teško odrediti granice hrabrosti: ljudska je egzistencija takva da je često pokreće točak povijesti, i nikada ne treba zanemariti ni izbjegavanje određenih tehničkih pretpostavki razvoja, kako bi se u svijetu zatvorenih krugova našlo malo prostora u kojem bi elementarna ljudska hrabrost bila ono što, zaista, jeste – možda i najviša ljudska osobina. Ali, u ovom trenutku, na mjestu u kojem živim još niko nije postavio pitanje kako je cijeli koncept života, njegova sveobuhvatna svrsishodnost, svedena, uglavnom, na opstanak - postavljen vertikalno. I to u odnosu na centar moći nacionalnog kapitalizma. U kojem je na vrhu Porodica, ili više njih, a prema dnu sve društvene grupe – od onih s nominalno najvišim društvenim položajem, do onih koji u takvom okruženju imaju najmanja prava. Taj trenutak se desio onda kad je društveno postalo državno, a državno – moje. Odnosno onoga ko se nalazi na vrhu piramide. Onaj ili ona ko prvi postavi pitanje zašto nam niko uz pitanje nacionalnog opredjeljenja nije postavio pitanje oko prirode uređenja država u kojima živimo, i na pravi način objasni šta se, zapravo, dogodilo i kako smo od profesora, liječnika, novinara, radnika, seljaka postali Bošnjaci, Srbi, Hrvati, među kojima je najviše onih na ivici egzistencije i ovisnih o mrvicama koje ostanu iza predatora – pretendira na medalju za hrabrost.

Uz još jedno pitanje: po kojoj cijeni? Da na kraju parafraziram kolegu i prijatelja, pjesnika, Dušana Šarotara, s kojim sam podijelio neke od dilema vezanih za ovaj tekst: “okrenem li se natrag, nikada neću saznati, krenem li naprijed, vodi me neizvjestan i krivudav put, koji ne mogu ostaviti, iako sam duboko svjestan da i on ima sasvim izvjestan kraj. Ali, nemam izbora”.

Baš kao i ovo vrijeme. Koje jednom mora prestati. Ali, za koje važi isto pitanje kao i za hrabrost. Po kojoj cijeni?