Ismet Mujezinović, drama jednog autoportreta

Prije pedeset godina Ismet Mujezinović (Tuzla, 1907-1984) je završio rad na Autoportretu sa spomenicom. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o jednom od najvećih bosanskih i jugoslavenskih slikara 20. vijeka

Bosna, davni dani… Reprodukcije slika i crteža Ismeta Mujezinovića na temu partizanske borbe bile su u svim čitankama za osnovnu i srednju školu. “Svojim slikama dao je veliki doprinos Revoluciji, Jugoslaviji i razvoju socijalizma…”. Tako je bilo zapisano o autoru? Ili to, nakon svega što je bilo tamo a sada više nije, samo nagađam?

Ismet, djelo i život

Monografija Ismet Mujezinović (1985) profesora Ibrahima Krzovića bila je prvi obimni studijski pogled na djelo ovog umjetnika, u kojem su analizirane sve faze Mujezinovićevog umjetničkog razvoja, njegovi pogledi na umjetnost, odnos prema društvu i samom sebi. Naravno, i njegov životni put - od gimnazijskog školovanja u rodnoj Tuzli, studija likovnih umjetnosti u Zagrebu, prve samostalne izložbe u Beogradu (1930), kratkog bečkog perioda i dužeg studijskog boravka u Parizu, povratka u domovinu 1933, splitskog perioda u kojem učestvuje u radu na Meštrovićevim karijatidama za spomenik na Avali, dolaska u Sarajevo gdje sa grupom umjetnika osniva Collegium Artisticum, slikanja za jednu splitsku porodicu, ženidbe sa učiteljicom Marijom Sisarić, do učešća u NOB-u – i to od prvih dana otpora okupatoru, gubitka hiljadu-dvije crteža, poslijeratnog boravka u Sarajevu, odluke da bude samostalni umjetnik i vrati se u rodnu Tuzlu, gdje je, do posljednje daha ostavljao traga ne samo svojim slikarskim pogledom na ratne teme već i zalaganjima za bolji socijalni status kulture, umjetnosti i obrazovanja.

Znam, odveć je kratka i suha ova sinteza o djelu i životu slikara kojim bi se ponosile i kulture sa mnogo značajnijim umjetničkim nasljeđem.

Autoportret sa spomenicom

Uživo sam Mujezinovića vidio samo jedanput. Davno, kad sam služio vojsku u Tuzli, u proljeće 1979. Davna slika: bina na glavnom gradskom trgu, sva u crvenom i okićena zastavama; stižu razni predsjednici - opštine, Gradskog komiteta Saveza komunista, Saveza radnog naroda, Omladinske organizacije… Za njima – istaknuti borci narodnooslobodilačkog rata. Daleka ali jasna slika: borci stoje iza predstavnika Partije i gradskih vlasti; kulisa od lica koja ćute. Ne, Ismet nije govorio. Govorili su oni kojih se danas, vjerujem, niko ne sjeća. (Ima neke pravde u odnosima istorije umjetnosti i istorije politike, čije “umjetnike” lako pobriše jednostavna a neumoljiva gumica vremena.)

Ismet… Sišao je sa bine kao što je na ovu i stigao – bez žurbe, izmršao, povijen u stasu, bijelih vlasi i brade.

Onomad mi nije bio poznat njegov Autoportret sa spomenicom; ulje na platnu (170x100). Vidio sam ga tek u onoj monografiji, o kojoj sam napisao recenziju. Za koji časopis? Ne sjećam se…

Ismet je, između ostalih, naslikao monumentalne kompozicije o velikim bitkama na Sutjesci i Neretvi i oslobođenju Jajca; impresioniran voljom saboraca da nikad ne napuštaju ranjene drugove, posvećivao se i tom motivu, kao i ostalim, mnogobrojnim, sa svog ratnog puta. Ima u svemu tome Ismetovog prirodnog pogleda na svijet i druge, u čemu je možda odlučnu ulogu odigrao njegov boravak u Parizu te druženje sa slikarima koji nisu bježali od socijalnih tema ali ni traganja za sopstvenom paletom. Dakle, mnogo, mnogo više je kod njega prirodnog negoli onomad traženog socrealističkog patosa i monumentalnosti.

Poseban osvrt bi ovom prilikom zaslužila ruka ovog maestra crtanja. (Njegov sin Ismar, slikar, kompozitor i pisac, svjedoči o nastanku jednog crteža velikog formata za svega dvadesetak minuta…)

Ipak, svako od nas izletnika u likovne umjetnosti dozvoljava sebi da izdvoji i bolje pamti određena djela svakog umjetnika. Meni je vrlo upečatljiva Ismetova slika Meša i Darka, nastala u onom, već dalekom poslijeratnom periodu kada je Selimović bio u nemilosti i zbog lične odluke da zatraži rastavu braka sa prvom suprugom. Od svih “prijateljskih” vrata našao je otvorena samo ona u sarajevskom stanu Marije i Ismeta. Dva portretisana lica, zabrinuta, umorna; Darka traži oslonac na Mešinom ramenu, on gleda odsutno – ko zna gdje mu je odlutala misao. Ali, pozadina slike je plavetnilo neke, čini se, daleke morske pučine do koje stiže svjetlo sunca. Škrto, kao kroz neku nebesku zavjesu. Svejedno, svjetlo… Posjetiocu centra stare Tuzle ne može promaći susret sa Mešom i Ismetom, bronzanim statuama. Ona vrata, otvorena za prokažene prijatelje, samo su jedan od detalja koji nas mogu uvjeriti da je Ismetov životni credo blizak Rodenovom – prvo treba biti čovjek pa onda umjetnik.

Autoportret sa spomenicom je, vjerujem, Mujezinovićevo najdramatičnije djelo. Nije mi poznato postoji li u istoriji južnoslavenskog slikarstva primjer tako dugog nastajanja jednog autoportreta. Rad na ovoj slici autor je započeo 1966, a posljednji potez kičicom nanio je na platno 1970. To su burne godine u poslijeratnoj Jugoslaviji, obilježene su sukobima u partijskom vrhu, studentskim demonstracijama, bujanjem nacionalizma… Čini se da su svi ti fenomeni usporavali slikarev rad na tom djelu i vodili ga ka preispitivanju prošlosti i sadašnjosti i, prije svega, ideala Revolucije. Nepobitno je – Ismet je pripadao sloju učesnika Revolucije koji se poslije rata nisu odrekli ni vlastite svijesti ni razuma, da nepotrebno ne spominjem poštenje i skromnost.

Na toj slici Ismet stoji kraj otvorene kutije slikarskog pribora, na tepihu boje crvene kao što je ona na zastavi zemlje za koju se borio i kao partizan; jednostavne radne pantalone, gol do pojasa; paleta u jednoj, kičica u drugoj ruci. Zagledan... U šta? U horizont koji su borci sanjali, a u slobodi se počinjao zamračivati?

Samir Sufi, kustos Međunarodne galerije portreta u Tuzli, u jednom od kratkih pisama naše nedavne korespondencije, naglasio je da je “to je jedna od rijetkih slika gdje je Mujezinović, kao izvrstan crtač i slikar, sugestivno je prikazao samo oči; pogled je mutan, nejasan (ali se ipak sve vidi). Sa takvom pozadinom nije mogao jasno vidjeti budućnost koja je, sada možemo slobodno reći, neizvjesna… Tito i Mujezinović su bili tokom rata saborci i veliki prijatelji, a Ismet je u ratu imao čin majora i učestvovao je u svim ofanzivama. Neki, tada prisutni, pričali su da je Ismet nakon izvjesnog vremena napisao pismo Titu u kojem ga upozorava o ponovnoj pojavi nacionalizma na teritoriji Ex Jugoslavije…”.

Bjelina golih prsa u potpunom je kontrastu sa tamnoplavom draperijom u pozadini. Na lijevu stranu prsa zakačio je spomenicu; curak krvi klizi niz tijelo slikara i nekadašnjeg partizana. U velikim djelima uvijek dominira prezent nastanka djela, zato Ismet tako stoji i u našem danas. “Šta još da dodam? Zar nije dovoljno da stojim pred vama, zajedno sa krvlju – mojom i mojih palih drugova?” Jeste, velike slike imaju svoj glasove, nikad patetične.

I te slike sam se sjetio onog, već davnog novembra 1990, kada su, ishodom prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini glasanjem za tri nacionalističke stranke, njena tri konstitutivna naroda otvorila prvu, zvaničnu stranicu podjela i raskola. Rezultate te Pirove pobjede nad socijalizmom na jugo način “uživamo” i danas, ali to je duga, preduga priča.

Ismet, Tuzla, Bosna, ex Jugoslavija

Mujezinović je bio i društveni radnik; nesebičan, uvjeren da je javno dobro bolje od svakog ličnog. Sadašnja Međunarodna galerija portreta Tuzla svoj rad duguje osnivačima, Mevludinu Ekmečiću i Ismetu Mujezinoviću. Na njihovu inicijativu, godine 1964, mnogi likovni umjetnici iz bivše Jugoslavije poklonili su svoje radove tadašnjoj Galeriji jugoslovenskog portreta. Svoj profesionalni interes današnja Galerija međunarodnog portreta i danas vezuje za istraživanje i prezentaciju značajne likovne teme – portreta. U svom fundusu posjeduje preko 5.000 djela najpoznatijih slikara sa područja ex Jugoslavije tako da je svojevrsni muzej slikarstva… Od toga je više od 2000 Ismetovih djela.Bio je i jedan od utemeljitelja Univerziteta u Tuzli, 1976. Po mnogima, najzaslužniji.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je 2013. godine  proglasila nacionalnim spomenicima dvije zbirke iz fundusa Galerije: “Tito u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije” i Zbirku “Ismet Mujezinović”.

Svojom i voljom supruge Marije zavještao je Tuzli svoju kuću i atelje. U kući je već neko vrijeme opremljena jedna soba sa umjetnikovim ličnim predmetima. Danas je samo Tuzla čuvar i promoter Mujezinovićevog djela. Samo u Tuzli je obilježena i 110-a godišnjica umjetnikovog rođenja. Sarajevo, koje je i Ismetov grad, čini se da je daleko, previše daleko od Tuzle. O drugim gradovima iz Regiona da ne govorimo. Ali, važno je da Galeriju posjećuju brojne školske ekskurzije. Put recepcije umjetnosti je dug, tu ne pale instant metode. Ona, kao i književnost prema Kišu, djeluje podzemno. Stiže, uvijek, barem do nekog.

Evropskim putnicima koji putuju na Balkan (osim onim koji misle da napuštaju evropsko tlo) jedna preporuka – posjetite Međunarodnu galeriju portreta u Tuzli. U stalnoj postavci je 35 Mujezinovićevih djela. (Izvan Tuzle, Mujezinovićevi crteži, akvareli, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. do 1984. nalaze se u umjetničkim galerijama, muzejima, javnim zgradama u Regionu te u privatnim zbirkama.) Dovoljna je samo najava za posjetu njegovoj kući. Ako Covid-19 i dalje bude prepreka putovanjima, putujte mrežom - uskoro će biti završena i virtuelna posjeta Galeriji.