Jan Beran
Zapis Božidara Stanišića o Janu Beranu (1927-1993), filmskom snimatelju, scenaristi, reditelju, piscu, prevodiocu… povodom 30-godišnjice smrti svestranog umjetnika
Daleke šezdesete… Vrlo često, na špici nekog priloga ili dokumentarnog filma TV Sarajevo: Snimatelj - Jan Beran. Dakle, bilo je to onda kad su televizori ličili na drvene politirane sanduke sa velikim, trbušastim ekran-okom. Toliko davno da je te-ve mehaničar u to vrijeme bio više čarobnjak nego majstor od kojeg se očekivala radosna vijest “nije to ništa, otišla jedna lampica”, a ne ona, tragično primana “riknula katodna”.
Jedan moj prijatelj iz djetinjstva tvrdi da je tada jednokanalna televizija bila crno-bijela a svijet mnogo raznobojniji. I mnogo veseliji. Sada je, misli on, obratno – ali ne zato što su starci uglavnom namćori, i vole da vide bolje u prošlom.
Jeste, prijatelj me je mnogo zabrinuo. Svejedno, kad smo se prošle godine tamo susreli, ja sam na to njegovo iznova ćutao. Ni glasak od mene ni u Sarajevu, u jednom društvu, kad sam saznao da ni Jan Beran, pionir filmske kamere, nema ulicu. Ni u rodnoj Banjaluci. Nema toliko ulica i trgova da bi barem jedan sokačić, neki parkić za dječje igre ili prolaz među zgradama ponio ime Jana Berana? Nema, jer se u novije vrijeme nakupilo onih koji 1992. godinu smatraju nultom a beznačajne “zaslužne” smatraju značajnim? Prije njih – rupače, močvare, vuci i međedi? Pa tako nema ni ulice za Jana Berana. Nema, mada su njegovo djelo i djelovanje u temelju svega što u istoriji bosanskohercegovačke kinematografije, kasnije i televizije, smatramo početnim i utkano u njen razvoj poput jasne i čvrste niti.
Ko je bio (i ostao) Jan Beran, Tata Jan – kako su ga svi zvali i za vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu 1984, kad je bio snimatelj broj jedan? Neka ovo što pišem o jednom od naših ljudi češkog porijekla bude Zapis sa sjetnim osmijehom1, velim u samorazgovoru dok ovo pišem.
Beran je rođen 1927, u Banjaluci, u porodici čeških doseljenika. Fotografijom se počeo baviti već u ranoj mladosti. Prvi laboratorij – majčin špajz. Partizanima se priključio kao đak trećeg razreda srednje tehničke škole. U Sarajevo se preselio odmah po završetku rata. Iz Filmskog preduzeća 1947. prelazi u prvu filmsku kuću u Bosni i Hercegovini – Bosna film, za koji (sa Vitomirom Staševićem i Aleksandrom Vesligajem) snima prve dokumentarne filmove o poratnoj obnovi. Tako je zabilježeno i otvaranje pruge Šamac – Sarajevo. Iste godine direkcija Bosna filma ga šalje u Prag, u nabavku savremene filmske tehnike, opreme i stručne literature.
Jan Beran je bio snimatelj Majora Bauka2, prvog igranog cjelovečernjeg filma bosanskohercegovačke kinematografije (1951), po scenariju Branka Ćopića, u režiji Nikole Popovića. Snimio je potom kratki igrani film Veziljini snovi, prvi u koloru. Njegov kratkometražni Unom rijekom nagrađen je 1957. Zlatnom arenom za fotografiju na Festivalu u Puli.
Beran je i jedan od kumova Sutjeska filma3 (1960), kojim započinje, po mnogima, zlatno doba bosanskohercegovačkog dokumentarca. Te godine je prihvatio poziv za prelazak na Radio Sarajevo, na funkciju urednika dramske redakcije. Bio je i član prve, u godini osnivanja (1961) samo tročlane redakcije Televizije Sarajevo (sa Alijom Nuhbegovićem i Ismetom Mehićem).
Jan Beran je bio i scenarist, i režiser, i pisac, i prevodilac. Snimio je oko 300 emisija, neke od njih su nezaobilazne u markiranju važnijih umjetničkim dometa u istoriji jugoslavenske i bosanskohercegovačke kinematografije i televizije. Ostvario je pedesetak dokumetarnih filmova, potpisao dvadesetak scenarija! Njegov Rječnik filmske umjetnosti (1971) dugo je studentima bio knjiga prozor u kinematografiju. Osim proznih djela (Muzikanti, Hrabren, Ulica djetinjstva, Priče iz Tašlihana, Sarajevski ljetopis), pisao je pozorišne komade za djecu, radio-drame, putopise (Sanovnik zavičajnih predjela, 1982; ilustracije Safeta Zeca). To djelo je vjerna ilustracija njegovog emotivnog i misaonog odnosa prema raznim krajevima Bosne i Hercegovine koje je posjećivao ne samo kao radoznali putnik već i kao arheolog amater. Poseban je bio njegov doživljaj stećaka, o kojim ostavio bogatu video i foto dokumentaciju. Nimalo slučajno jedan od njegovih najboljih prijatelja bio je Mak Dizdar, pjesnik stećaka i njihove filozofije natpisa i reljefa. Kažu da je Beran doslovno prisilio pjesnika da sjedne i dovrši pisanje Kamenog spavača. Uz sve navedeno, prevodio je sa češkog, slovačkog i poljskog…
Sjećate li se lika rabina iz televizijskog filma Emira Kusturice Bife Titatik4? Igrao ga je Jan Beran, koji je ujedno bio i scenarist prvog Kusturičinog filmskog djela. Kad već spomenuh Andrića, od njega je Beran primio pohvale za jedan televizijski serijal rađen sedamdesetih po bosanskim motivima našeg nobelovca. Veliki pisac je oduvijek strahovao od svih video realizacija svojih djela, nerijetko se i protivio prijedlozima, a ovo su njegove riječi: “Kao što znate, Jan Beran je snimio TV seriju prema mojim tekstovima. Mislim da je to nešto najbolje što se moglo o meni vidjeti na TV.”
Za ovu priliku sam gledao više video materijala5 o Janu Beranu. U skoro svim – koliko slučajno? – u pozadini je neka rijeka. Njegova kćerka Hana Beran – Poluga jednom prilikom je izjavila da je od svih pjesama najviše volio da sluša Kraj tanana šadrvana, vokalno-muzičko izvođenje Hajneove pjesme Azra (u prevodu Alekse Šantića).
Dugo sam razmišljao o razlozima Beranove ljubavi prema toj pjesmi, dugo i ne samo zato što se u balkanskoj glavi sporije kotrljaju točkići.
Dakle?
Kažu da je na Hajnea dubok utisak ostavila legenda o mladićima iz drevnog plemena Azra, na području Jemena. Kad nisu mogli ostvariti ljubav prema voljenoj djevojci, bilo zbog zabrane roditelja ili njene volje, odlazili su u pustinju ili u rat da bi što prije umrli. Uz sve to, sasvim je moguće da ime Azra potiče iz naziva provincije Asir, na jugozapadu Saudijske Arabije.
Asir znači nedostižni, a oni moji točkići mi šalju poruku da vjerovatno svaki dobar posmatrač rijeka zna i da nam svaka njena kap učas postane nedostižnom. A kamera, koliko je moćna da dostigne nedostižno? Priznajem, nemam odgovor. Možda je barem djelić mogućeg odgovora u jednoj Beranovoj refleksiji o kameri kao nekoj vrsti “zadivljenog čuđenja pred čudesnošću viđenog svijeta koji postaje slika u rukama čovjeka koji nikada nije umio da crta”?
Za kraj, nakon informacije da je sin Jana Beran, Jan Beran Mlađi takođe snimatelj i to vrlo uspješan, crtica Predraga Fincija, iz knjige Sarajevski zapisi, Sentimentalni uvod u estetiku, London 1999, Sarajevo 2004.
Zvali smo ga Tata Jan. On se tako i ponašao. Pokroviteljski nas je nazivao sinovima i kćerima. Bio je mlađi od mojih roditelja, ali su ga gojaznost, riđa brada požutila od duhana i fasciniranost prošlošću činili vremešnijim no što je stvarno bio. I o vlastitom životu je govorio kao o nečemu što je davno započeto. Prisjećao se da ga je moj otac, Moni, među prvima doveo u Bosna-film (“Prvi studio je bio na Jagomiru. Mi ga prozvali Moniwood”). Spominjao je Edvarda Tisea, Eizenstenovog kamermana, kome je kao mlad asistirao. Jan Beran je i sam ponekad isključivao motor kamere i okretao je ručno, kao što se to radilo u doba nijemog filma. Kameru je rastavljao i sastavljao poput najvještijeg mehaničara, a od svakog kadra nastojao napraviti umjetničku sliku. Kulešovljeve Osnove režije je smatrao za najbolji udžbenik o filmskom umijeću, cijenio Pudovkina i Griffita, a od svojih suvremenika jedino donekle uvažavao Bergmana, što me nije čudilo, jer sam oduvijek nekako mislio da je Bergman u izvjesnom smislu posljednji reditelj tradicionalnog čistog filmskog jezika, čak uvjetno posljednji reditelj nijemog filma. Tata Jan je nekada davno bio fotograf i to je ostavilo traga u statičnosti njegovih kratkih tv-filmova. Cijenio je isključivo crno-bijelu filmsku tehniku, a kolor proglašavao “šećerlamom”. Nekako mislim da su mnogi stari filmski radnici podcjenjivali kolor ne samo zato što mu nisu bili vješti, već i zato što u koloru nema one mortomanske i gotovo religiozno svečane patetike crno-bijelog.
Beran je nadasve volio pejzaž i znao prevaliti silan put da bi “slikao svoj objekt”. Uz historiju, poznavao je odlično i topografiju Bosne i Hercegovine. S ponosom je isticao da zna gotovo svaki kamen (Bože, ni tog kamenja više nema…) i požurivao vozača da stigne do Vrela Kravica, “jer je u ovo doba godine svjetlo tamo najljepše u pola šest”. Zamjerali su mu da njegovi filmovi nisu pravi, jer u njima nije bilo mjesta za ljudsko lice. Vjerojatno je to bio jedan od razloga što je odlučio da napravi kratki film po Selimovićevom Dervišu i smrti. Mene je izabrao za lik Ahmeta Nurudina, da budem dio slike koja je ilustrirala iz off-a izgovoreni Selimovićev tekst. Opet je sve trebalo reći slikom; glas je imao funkciju titla u nijemom filmu. Takvi su bili i drugi Beranovi tv-prilozi. Njegova pretjerana ljubav ka statičnosti savršeno harmoničnog kadra nije mu dopuštala da shvati film kao umjetnost montaže, kao dinamički odnos među percipiranim cjelinama. Vjerovao je u konstantnu vrijednost lijepog. Svako pojedinačno djelo mora u sebi sadržati moment iznenađenja (u pogledu dramatičnosti, provokativnosti ili otkrića novog), premda u pogledu ljepote, slično lijepoj šahovskoj kombinaciji, u izvjesnom smislu može biti predvidljivo a da pri tome ne izgubi na vrijednosti. Ali, vrijeme je tražilo nove majstore, drugačiji senzibilitet. Jan je snimao sve manje, braneći se lijenošću, izgovarajući bolešću. Na svaki način je nastojao zaštititi svoj autorski integritet. Odbio je da za goleme pare bude snimatelj Christianeu Jacquesu, sve češće pisao svoje pretjerano poetizirane zapise o Bosni i čitao Cervantesa. Na primjedbu jednog mlađeg kolege da je Cervantes prevaziđen pisac odgovori: “Tako je to kada Don Quijotea čita Sancho Pansa”. Nije više snimao, ali i dalje nije trpio neurednu kompoziciju. Kada su mu amputirali nogu, prestade piti i potpuno se povuče u svoj stan, koji je dotjerao kao svoju posljednju, veliku sliku. Završni kadar po kome je lutalo njegovo oko-kamera.
1 Autor aludira na prozu Jana Berana Muzikanti.
2Ekipa glumaca je bila jugoslavenska od glave do pete: Vjekoslav Afrić, Vaso Kosić, Marijan Lovrić, Bogdan Kužet, Carka Jovanović, Dragomir Felba, Fran Novković, Jože Gregorin, Dušan Đermanović
3Sutjeska film je filmsko preduzeće osnovano 1960. godine sa posebnom namjenom produkcije kratkih filmova. Značajni reditelji su sarađivali sa ovom kućom: Dušan Makavejev, Bato Čengić, Suad Mrkonjić, Živko Žika Ristić, Vefik Hadžismajlović, Petar Ljubojev, Hajrudin Krvavac, Gojko Šipovac , Zlatko Lavanić itd. Godine 1975. preuzimaju od preduzeća Bosna film tehničku realizaciju i produkciju igranih dugometražnih filmova. Proizveli su dvadesetak igranih filmova (računajući koprodukcije) i preko stotinu dokumentaraca. Godine 2009. odlukom vlade FBiH preduzeće Sutjeska film se gasi i sve njegove obaveze i autorska prava na igrane i dokumentarne filmove koje je reslizovao preuzima Filmski centar Sarajevo (prema podacima Vikipedije).
4 Snimljen1979. prema istoimenoj Andrićevoj pripovijeci.
5 Cijeli tekst sam napisao i bazirajući se na nekim članicima, poput onog Nedima Hasića i Ediba Kadića , te dokumentarnom filmu Aleksandre Elčić o Janu Beranu.
