Jovan Bijelić, majstor modernističkog slikarstva

Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića povodom 60. godišnjice smrti Jovana Bijelića, bosanskog, srpskog i jugoslavenskog slikara, scenografa i likovnog pedagoga

Ako se prilikom odlaska u Bosnu i Hercegovinu odlučite za put Karlovac – Bihać – Sarajevo, nećete zažaliti ukoliko predahnete u Bosanskom Petrovcu. (Sada – samo ću o jednom razlogu za kratak predah, drugi put o gradiću i njegovoj okolini).

Razlog? Naravno, plod je subjektivnog izbora: Spomen-muzej Jovana Bijelića (Revenik kod Bosanskog Petrovca, 1886 – Beograd, 1964) u Ulici bosanskoj 111. Muzej je u sastavu Centra za kulturu i obrazovanje. Ako se prethodno najavite, ljubazno će vas dočekati mlada profesorica Dušica Ćulibrk, direktorica Centra, i svojim stručnim objašnjenjima vašu posjetu učiniti potpunijom i ljepšom u jednom od malo poznatih kulturnih mikrokozama ove zemlje.

Spomen – muzej je otvoren 1972, u lijepoj zgradi neoklasicističkog stila, osam godina nakon smrti Jovana Bijelića, jednog od prvih bosanskih, srpskih i jugoslavenskih slikara modernista.

Fond slika ostvaren je otkupom Bijelićevih radova uglavnom od privatnih lica. Bio je dostupan publici do avgusta 1995, kada je usljed ratnih zbivanja premješten u Galeriju likovnih umjetnosti, današnji Muzej savremene umjetnosti u Banjaluci. Dvadeset slika i crteža, četiri rada slikara Bijelićevih prijatelja te lični umjetnikovi predmeti vraćeni su 2005. i proglašeni javnim dobrom BiH. Ovo je samo djelić ukupnog fonda Bijelićevih radova¹ uglavnom rasutih po privatnim zbirkama u ex Jugoslaviji. Srećom, nalaze se i u muzejima i galerijama, dostupni publici. Ponajviše ih je u likovnim fondovima Muzeja savremene umetnosti i Narodnog muzeja u Beogradu te u čuvenoj Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu.

Ko je Jovan Bijelić, slikar o kojem je s oduševljenjem pisao jedan Miloš Crnjanski, njegov život i djelo, između ostalih, izučavali Smail Tihić (do najsitnijeg detalja, na 436 stranica) i slikar i likovni kritičar Miodrag B. Protić² (Bijelićev učenik)? Ko je umjetnik koji je između dva rata, uz brojne samostalne izložbe u svojoj zemlji, izlagao i u Njujorku i Filadelfiji (1926), Verčestru i Bufalu (1927), Barceloni (1929), Londonu (1930), Solunu (1933), Sofiji i Pragu (1934), Rimu (1937)?

Prije pokušaja odgovora, toliko da znate o kakvom umjetničkom opusu se radi, pogledajte, nimalo imperativno, video-prezentaciju (samo slike i muzika) Dragana Cvetkovića. Ako je vrijedilo da utrošite osam minuta vašeg vremena, biće mi drago da to “čujem”.

Pokušaću da svoj odgovor sažmem putem skice za pripremu (naravno imaginarnog) scenarija za jedan igrano-dokumentarni film o Jovanu Bijeliću. (Kad bi u javnim televizijama Federacije BiH i Republike Srpske bilo više stručnih negoli stranačkih kadrova, dakle više kreativnosti nego politikanstva, bilo bi moguće ostvariti ne samo taj već i mnogo drugih sličnih projekata; Bijelić je bio sin tog tla i svojevrstan borac za povratak Evropi).

Bio bi to film o slikaru porijeklom iz seoske pravoslavne porodice sa svešteničkom tradicijom, koju je, prema očevoj zamisli, dječak Jovan morao nastaviti, ali se usprotivio ocu. U tom filmu bismo vidjeli Sarajevo u smjeni stoljeća, grad bez slikarske tradicije, i gimnazijalca Bijelića (od ruke mu idu samo crtanje i gimnastika pa je za četiri godine završio samo dva razreda). Autentičnosti fima doprinos bi dale i fotografije Zemaljske zanatlijske škole, koju mladić pohađa jer je imala nastavu crtanja, ali i zbog odbijanja očevog poziva da se vrati na selo; takođe odlomci iz Tihićeve studije o Bijeliću, posebno anegdotalni detalji o slikanju po narudžbi za trgovce i zanatlije te zadaće iz crtanja za netalentovane gimnazijalce - da sastavi kraj s krajem, siromah. Naravno, bilo bi pomena i o učenju slikanja kod Baltazara Baumgartla i Jana Karla Janovskog, značaju pomoći Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, bez koje se 1908. ne bi upisao na studij slikarstva u Krakovu, u klasi Teodora Aksentoviča, potom u klasi Jozefa Pankijeviča.

Značajno mjesto u tom filmu bi morao imati i Pariz (u kojem Bijelić provodi godinu prije početka Velikog rata), gdje se upoznao sa slikarskim nasljeđem svjetske prijestonice umjetnosti i modernim slikarskim tendencijama. Potom Prag i Akademija - Bijelić kratko studira u klasi Vlaha Bukovca; povratak u Bosnu, u Bihać, gdje tri godine radi kao gimnazijski nastavnik crtanja i ženi se Sofijom Gžonđel, Poljakinjom. Tada drži sate crtanja Muhamedu, bratu Skendera Kulenovića, ali to je za dugu i tužnu priču o slikaru ubijenom 1941, nakon bijega iz ustaškog logora Kerestinec, u kojoj bi, naravno, bilo riječi o Bijeliću kao liku iz Skenderovog romana Ponornica.

Potom, nezaobilazno – o dvije izložbe: sarajevskoj ( 1917) i zagrebačkoj (1919), nakon koje je prepoznat kao slikar koji najmodernijim slikarskim tendencijama daje vlastiti pečat. Tu bi se opet morao čuti Tihićev “glas” o Bijelićevom trogodišnjem bihaćkom periodu traganja za vlastitim izrazom, u kojem se bazira na znanjima usvojenim o impresionizmu, secesiji, naturalizmu, sezanizmu, ekspresionizmu i apstrakciji. Skromno, Tihićevim rafiniranim opservacijama bih dodao meni nesumnjiv uticaj Anrija Matisa, njegove slikarske poetike iznesene u čuvenom zapisu o modernoj umjetnosti Notes d’un peintre (1908). Onom u kojem je, između ostalog, napravio razliku između jasnoće forme i čistote senzacije.

Beograd, u koji je sa suprugom odselio koncem 1919, u tom filmubi imao po slikara životno i kreativno bitan značaj. Primljen je kao scenograf u Narodnom pozorištu, takođe upravnik slikarske radionice istog teatra. Svoje mjesto bi u tom filmu našla i slikareva putovanja tokom dvadesetih: Berlin, Drezden, Prag, Italija, Francuska te njegovo oduševljenje italijanskim slikarem Segantinijem. I pored zahtjevnih scenografskih zadataka intenzivno slika. Postoje li fotografije garderobe Narodnog pozorišta u kojoj je početkom beogradskog perioda stanovao sa suprugom, kćerkom Dubravkom i sinom Severinom? A fotosi dvorišnih kućeraka, sa zajedničkom česmom, u kojim su živjeli u preskromnim, podstanarskim uslovima? To ne znam.

Zatim, Bijelić harizmatični likovni pedagog: vrata njegovog beogradskog ateljea (uvijek na tavanima: početno - Druge muške gimnazije, potom Srpske akademije nauka) bila su otvorena mladim umjetnicima. I Bijelić, avangardist, koji 1926. učestvuje u osnivanju umjetničke grupe “Oblik”, kasnije i “Nezavisnih” i “Samostalnih”. Koristan bi bio “glas” njegovog učenika Đorđa Popovića o dvadesetim godinama, u kojim nastaje akt “Kupačica”: ”Čitavih deset godina […] njegov postupak će biti isti. Paleta će mu sve to vreme ostati nepromenjena. Cinkova bela, crna od slonove kosti u čijem se rasponu pružaju boje tople i hladne, kraplak i cinober crvena, caput mortuum, prirodna zemlja, pečena zemlja, žuti oker, kadmijumova narandžasta i limunova, hromoksidova vatrenozelena, pruska plava i ultramarin. Nikada […] neće ući u njegovu paletu nova boja. Potpuno poroznu podlogu izbegava, jer voli sočnu sliku, uljanog sjaja, ponekad bogatu pastu; ne odgovara mu uobičajeni francuski način ‘mat’ slika“.

Bijelićeva dva braka: sa Sofijom se razilazi 1923, ali ostaju u dobrim odnosima. Sa drugom ženom, Ljubicom Jovanović, živi do kraja životnog puta.

Bijelić, otac koji je u ratu izgubio kćerku Dubravku. Streljali su je nacisti, u logoru na Banjici 1944. Od tog udarca nikad se nije oporavio. (Severin, njegov sin, bio je poznati beogradski sportista i vrlo uspješan glumac). Streljana kćerka živi u njegovoj slici “Mala Dubravka” (1928). Nastala je u periodu povratka nekih evropskih umjetnika tendencijama klasičnog realizma.

Beograd, 1954: velika izložba Bijelićevih radova. Bijelić slijepac, dvije godine. Nakon operacije, 1958, slikao je i dalje. Bilo mu je dovoljno jedno oko. Zatim “glas” Isidore Sekulić, koja je cijenila Bijelića i kao pripovjedača (napisao je osam priča). Smrt u Beogradu 1964, u Ulici Ive Lole Ribara, brata svog učenika, slikara Jurice Ribara. Drvena nadgrobna tabla, obična daska – nalazi se u Spomen-Muzeju u Bosanskom Petrovcu.

Godina 2014, Beograd: Izložba u organizaciji SANU, 48 djela Jovana Bijelića na bosanske i beogradske motive.

Fond Spomen-muzeja Jovana Bijelića u Bosanskom Petrovcu zanimljiv i zato što je taj, nevelik broj umjetnikovih radova svojevrsna sinteza glavnih karakteristika njegovog djela i faza koje je prošao. Tu su sve teme, od pejzaža do mrtve prirode, od portreta i akta do gradskih veduta. Ne, izostavljam savjet pred kojom slikom ili akvarelom da se duže zaustavite. (Meša Selimović je smatrao da nema veće diskreditacije jednog umjetnika od poređenja njegovih djela sa njegovim djelima). Ni ovaj put neću o tezi kojom sam vam već otrao uši, dakle o jednoj (ne)mogućoj izložbi slikara takozvane Druge Evrope (od Sarajeva i Beograda, Sofije i Bukurešta do Budimpešte, Varšave… Ostalo dodajte, kako vam drago). Samo podsjećam na jednu Bijelićevu refleksiju o uticaju pejzaža na slikara: “Osjetio sam boje svog kraja. Boje polja, neba i oblake kako se vješaju o planine, gube i nestaju… Pejzažima iz Bosne zahvaljujem što sam našao sebe…”.

Za kraj – Crnjanski o Bijeliću:

Jovan Bijelić kroz sve svoje slikarstvo i ceo svoj slikarski život ostaće čvrsto ukomponovan u pejsaž svoje goleme i brdovite Bosne, raskošne po svojim jesenjim bojama karmina, zelenog i “terra de Siena” mešane sa plavim. Ta zemlja, urvinasta i golema na dnu je njegovog bića i on prema njoj stvara druge zemlje. Visoko, u golemoj arhitekturi, slažu se svi njegovi pejsaži, kraj kojih su pejsaži mnogih naših slikara sladunjavi opisi zemlje i nemoćne reprodukcije vidljivog u položaju brda, dolina, strmina i visoravni, bez lepote večno nepromenjivog i nevidljivog… Jedna divna Bosna, veličanstvena i golema, žarka po svojim bojama bordo, plavog, riđeg i ružičastog pojavila se s tim našim slikarem u nas, vanredna i po svojoj arhitektonski karakterističnoj lepoti talasa i kupa svojih brda. Koliko odličnih pejsaža, odličnih u meri pariskoj, koliko odličnih slika tada, u sasvim ozbiljnim, evropskim normama…”.

----

1 981 ulje na platnu, 103 akvarela, 52 pastela, 676 crteža, 94 scenografije, 12 ikona u Crkvi Alekandra Nevskog u Beogradu, 19 ilustracija knjiga.

2 Smail Tihić: Jovan Bijelić – život i djelo, V. Masleša – Sarajevo 1972: Miodrag B. Protić: Jovan Bijelić - mografija, Jugoslavija – Beograd 1966, 106 str;