Ljubomir Perčinlić, učenik tišina i bjelina

Zapis Božidara Stanišića o slikaru Ljubomiru Perčinliću (Zenica, 1939- Zagreb, 1998), osobenoj figuri bosanskohercegovačkog, hrvatskog i jugoslavenskog slikarstva

Ulazak u prostor svjetlosnog isijavanja – monografija o slikaru Ljubomiru Perčinliću: ubjedljivo ostvarena knjiga o umjetniku koji je ostavio izuzetan trag u likovnoj umjetnosti Bosne i Hercegovine druge polovine 20. vijeka. Njegovo djelo je nezaobilazno i u kontekstu hrvatske i jugoslavenske moderne umjetnosti.

Vijest o otvaranju izložbe povodom 25. godišnjice smrti Ljubomira Perčinlića u Zenici, u Galeriji “Fra Ljubo Hrgić” bila je dobar razlog da se iznova latim pomenute knjige.

Izložbu Tišina nedokučivog organizovali su fra Marko Kepić, župnik Crkve svetog Ilije Proroka u Zenici, i slikar Muhamed Bajramović u februaru ove godine. Iz privatnih galerija su odabrali petnaestak likovnih radova te jednu Perčinlićevu skulpturu. Većinu djela za tu priliku posudila je umjetnikova sestra Tončika Perkučin. Bajramović, slikarev savremenik, smatra da je aktuelnost Perčinlićevog djela neporeciva jer je njegovo stvaralaštvo među najznačajnijim u bosanskohercegovačkoj modernoj umjetnosti, te da je izuzetno uticao na razvoj likovnog stvaralaštva u Zenici, u Bosni i Hercegovini i Regionu. Izjavio je i da bi se Zenica morala odužiti velikom slikaru vraćanjem njegovih slika iz podruma u foaje Narodnog pozorišta, gdje su se nalazile do početka rata.

Fra Mario Kepić je rekao da izložba, iako nevelika, ipak prezentira sve faze Perčinlićevog stvaralačkog puta. Podcrtao je da je Perčinlić bio i pedagog i kulturni radnik čijim se djelovanjem onomad mijenjala gradska likovna scena. “Puno toga novoga se počelo događati…” Desetodnevna izložba, sva u znaku sjećanja na slikara ali i druge ličnosti koje su doprinijele kulturi Zenice koje ne bi smjele biti zaboravljene, morala bi, prema njegovim riječima, biti podsticaj većim i organizovanijim galerijama za jedan kompletniji hommage djelu Ljubomira Perčinlića.

Marijan Susovski je Monografiju ostvario bez insistiranja na akademskom diskursu, više kao zanimljivu priču o slikaru i njegovom djelu; dakle, u preplitanju životopisa i eseja o Perčinlićevom slikarstvu. U toj priči je mnogo važnih detalja o likovnom životu u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1992, posljedično i u Jugoslaviji. Naravno, to je priča i o Zenici, u kojoj je slikar proveo najduži period svog života i rada, iako je kao profesor Likovne akademije u Sarajevu tamo mogao živjeti i stvarati.

Branko i Marija Perčinlić su imali sedmoro djece. Ljubomir (1939) je bio njihov najstariji potomak. Otac se nadao da će mu baš najstariji sin pomagati u poslu, ali je Ljubo odabrao gimnaziju a ne zanatsku školu. Uz to, oduvijek je nešto crtao, čitao i rado slušao klasičnu muziku. Jednom prilikom, dok je kao maturant slikao pejzaž, u šetnji okolinom Zenice zapazio ga je Vaso Tarailo, direktor banke. Na direktorovo pitanje je odgovorio kratko, da želi biti slikar, ali za studij mora nešto zaraditi. Tarailo ga je zaposlio u banci i pomogao da se organizuje Perčinlićeva prva izložba u Zenici, 1959. Nevelika, dvadesetak radova. Tarailo je o izložbi napisao članak Bankarac – slikar.

Kad se Perčinlić, mladi student Likovne akademije u Beogradu, bude obratio nadležnima u opštini za stipendiju, primiće odgovor da jednom industrijskom gradu u punom razvojnom zamahu nisu potrebni slikari. Ipak, dobio je stipendiju nakon prve godine studija, zahvaljujući pismu svog profesora Nedeljka Gvozdenovića gradonačelniku Zenice, u kojem je profesor tvrdio da nema razvoja bez kulture.

Po završetku studija, Perčinlić se 1966. vratio u Zenicu, što je u to vrijeme bio rijedak slučaj. Mladi slikari su radije ostajali u velikim centrima. Radi kao profesor istorije umjetnosti. (Evo jednog od brojnih sjećanja na profesora: Gospodin, umjetnik koji nam je prenio svoju ljubav prema likovnoj umjetnosti. Vedar, mladalački duh, širio dobru energiju onog časa kad bi ušao u učionicu, naš Profesor Ljubo, piše na Fejsbuku Meliha Branković, njegova bivša učenica). Neumoran je u kulturnim aktivnostima u rodnom gradu u kojem je postavio temelje dotad nepostojećeg likovnog života. Njegov brat Vlado, sa kojim sam se prije šest godina susreo u Kanadi, ispričao mi je da je držao predavanja o umjetnosti Metalurškog fakulteta. Vrlo posjećena, uz slajdove i sekvence klasične muzike. Zenica, najveći metalurški centar Jugoslavije, duguje mnogo slikaru koji je svoj život i aktivnosti vezao uz rodni grad. Tu je slikao, kao i u svojoj vikendici na Smetovima, popularnom izletištu Zeničana. I kad je počeo raditi na tek osnovanoj Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, svakodnevno se vraćao u rodni grad. Dakle, vozario je – kako se tada govorilo. Autobusom, 80 plus 80 kilometara. Da nije bilo našeg bratoubilačkog rata, zacijelo bi cijeli život proveo u Zenici.

Bosanskohercegovačku likovnu umjetnost je zadužio osnivanjem Grupe Prostor – Oblik, zajedno sa slikarima Edinom Numankadićem, Tomislavom Dugonjićem i Enesom Mundžićem, u Počitelju – 1975. Grupi su se, godinu potom, pridružili Vojo Dimitrijević i Nikola Njirić. Bio je to implicitni stvaralački odgovor na dominaciju slikarstva zasnovanog na takozvanom duhu tla i podneblja, čiji je najuticajniji predstavnik bio Mersad Berber. Duhu lokalnog suprotstavili su se tendencijom ka duhu svjetskog.

U Monografiji su detaljno predstavljene sve faze Perčinlićevog slikarstva, takođe njegov kiparski ciklus (radovi primarno od livenog željeza); cijeli tok – od figurativnog do apstraktnog, kojim je obilježen posljednji period slikarevog rada. Dakle, onaj u kojem je našao sebe i ostvario kulminaciju koncepta Prostor – Oblik.

Tako pratimo cikluse koji nemaju oštre linije vremenskih podjela: Mrtve prirode i pejzaži, Stara bosanska arhitektura, Stećci, Rodni grad Zenica, Prema novim slikarskim problemima, Grupa Prostor – Oblik, Nove slikarske tehnike osamdesetih, Skulpture, Razbolje u Zagrebu, Posljednja izložba Mala polja… Čini se da je slikar, u kretanju po svom kreativnom putu, od prvih mladalačkih saznanja o umjetnosti i susreta sa figurativnim geometrizmom Nedeljka Gvozdenovića u šezdesetim, do konačnog odstupanja od vladajućih tendencija u umjetnosti u BiH sedamdesetih, stigao do istinskog sebe i nastavio slikarski put kao učenik tišina i bjelina. Većina likovnih kritičara s pravom ističe ekspresiju minimalizma i monokromnog slikarstva dominantne bijele boje u Perčinlićevoj završnoj fazi u kojoj je svoj credo i svoja traganja za esencijalnim iskazom sveo na nijansiranje bijelih i sivih površina. Volio je da posmatra promjene boja u prirodi, posebno tokom smjene godišnjih doba. Tih boja i nijansi, znamo, ima napretek. Ipak, težio je bjelinama. Niti jedan namaz kojim ih je ostvarivao nije bio slučajan, svaki je produkt jedne osobite meditativnosti. Otud jedna osobita spiritualnost bjeline kod Perčinlića, koja u nama može da izazove i pitanja ko smo, odakle dolazimo, kuda idemo.

Djela Ljube Perčinlića nalaze se u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu, Muzeju savremene umjetnosti u Banjoj Luci, Umjetničkoj galerije BiH u Sarajevu i Muzeju grada Zenice. Svjedok njegovog neumornog rada su 59 samostalnih izlaganja te 90 kolektivnih. Osim širom Jugoslavije, njegovi radovi su izlagani i u inostranstvu (Ostrava, Brisel, Australija, Novi Zeland, Filipini, Kairo, Cagnes-sur-Mer…). Nije zaboravljen ni nakon odlaska, 1998. Brojne su izložbe organizovane u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugim prostorima Regiona.

Kao umjetnik čije djelo i život na svoj način djeluju transverzalno u Regionu, Perčinlić zaslužuje veliki hommage, potpunu retrospektivu u kojoj bi bila predstavljena sva njegova djela, pa tako i ona rasuta po privatnim zbirkama u ex Jugoslaviji i svijetu.

PS – Nadam se da ćemo jednog dana pročitati lijepu vijest, da su se slike Ljube Perčinlića popele iz podruma u foaje Narodnog pozorišta u Zenici. Zašto da ne? Nije to neka strašna razdaljina.