Mostarski masakr: patnja i odgovornost

Na komemoraciji u sjećanje na trojicu dopisnika talijanske televizije RAI – Luchetta, D’Angelo i Ota – ubijenih prije trideset godina u istočnom Mostaru, Marcov sin, Andrea, govorio je o “patnji koja ne briše odgovornost” i pozvao vlasti da se suprotstave “onima kojima treba mržnja da bi branili vlastitu moć” i nastavljali držati grad u šaci

Bila sam u Mostaru 30. siječnja s brojnom delegacijom koja je iz Trsta došla na komemoraciju u organizaciji Ambasade Italije u Sarajevu. Željela sam se tiho vratiti u ono dvorište gdje su 28. siječnja 1994. novinari tršćanskog sjedišta radiotelevizije Rai – Marco Luchetta, Dario d’Angelo i Alessandro Saša Ota – poginuli od granata HVO-a, koja je držala Mostar pod opsadom.

Mostar je za mene, i danas, ona tišina koja ostavlja bez riječi, koju sam osjetila nekoliko mjeseci nakon njihove pogibije, kada sam prvi put hodala među ruševinama istočnog dijela grada zajedno s volonterima velikog talijanskog pokreta solidarnosti . Mostar je za mene još uvijek patnja, pomiješana s tvrdoglavim otporom, koja je isijavala iz očiju i riječi ljudi koje sam onomad upoznala i s kojima sam razvila prijateljstvo koje vrijeme nije narušilo.

Stoga sam odlučila da danas ne pišem o ovom gradu, još uvijek zarobljenom u prošlosti koja nikako da prođe, iz kojeg se i dalje bježi: ne da bi se izbjegle bombe, nego u potrazi za pravom na dostojanstven život, bježi se od nedostatka perspektiva u jednoj društveno i politički podijeljenoj sredini, u želji da se za sobom ostavi rat koji se nastavlja voditi drugim sredstvima i čija su obilježja još uvijek urezana u javnom govoru, medijima, politici. Na zidovima kuća.

Pišem da dam glas obiteljima trojice novinara koje su došle u Mostar da ih se sjete (Daniela, Andrea e Anna – supruga, sin i sestra Marca Luchette – i Milenka, supruga Saše Ote) kroz riječi koje je izgovorio Marcov sin Andrea. Bilo bi suvišno išta dodati njegovom intimnom, i istovremeno političkom govoru (upućenom i prisutnim predstavnicima vlasti, među kojima je bio gradonačelnik Mostara Mario Kordić).

Nakon što se prisjetio svih Talijana koji su izgubili život tijekom rata u Bosni i Hercegovini, veleposlanik Marco Di Ruzza pozvao nas je da se nadahnemo njihovim građanskim angažmanom. “Njihov žrtva treba biti putokaz svima onima koji se zalažu za promicanje stvarnih procesa pomirenja u Bosni i Hercegovini, kako bi se zemlja konačno mogla razviti u moderno, otvoreno, kozmopolitsko, demokratsko, multikulturalno društvo, daleko od etničkih mržnji i slijepih nacionalizama koji su ove krajeve natopili krvlju. Društvo koje s povjerenjem i odlučnošću može gledati na svoj europski put” (pročitajte cijeli tekst govora ).

Ipak, nekima od brojnih prisutnih Talijana i Mostaraca želim dati konkretan lik: četrnaestogodišnjim učenicima osmog razgreda osnovne škole “Mustafa Ejubović – Šejh Jujo”, koji su skoro dva sata stajali na hladnoći u dostojanstvenoj tišini. “Zašto ste odlučili doći?”, pitam njihovog nastavnika. Odgovara, gotovo iznenađen pitanjem, da je važno da se zna što se dogodilo i da se sudjeluje u izražavanju sućuti.

Važno je također očuvati sjećanje na ljude koji su došli izdaleka i riskirali vlastiti život kako bi ispričali priču o djeci žrtvama suludog rata, koji im je oduzeo pravo da žive zajedno i u miru.

Razgovaramo, pričam im o Fondaciji osnovanoj u Trstu neposredno nakon onog 28. siječnja 1994., zahvaljujući kojoj je izliječeno 850 djece, među kojom su bile brojne žrtve rata u BiH i drugih katastrofa u svijetu. Kažem da je Andrea, onog dana, imao samo sedam godina, a danas je novinar televizije RAI, poput svog oca.

Na kraju komemoracije, zatražili su da ih osobno pozdravi Andrea Luchetta, i njihova molba je uslišena.

Možda će ovi budući odrasli ljudi jednog dana – da se poslužim Andreinim riječima – predstavljati Mostar “onih koji vjeruju u zajedničke ljudske korijene”.

U ovo dvorište prvi put sam došao 2007. godine. Dopratio me je Zlatko, djete koje bilo uz tatu, Daria i Sašu. Dok smo hodali uličicama činilo mi se da se zgrade zatvaraju nada mnom, da se stvarnost obrušava. Trinaest godina sam zamišljao ovo dvorište. Osjećao sam se krhko, dezorijentirano. Trebali su mi sati da pustim da izađe bol. I kada je konačno prevladala barijere koje sam izgradio, kada sam se počeo osjećati očajnički samim, iz noć se pojavio veliki crni pas. Tiho me je čuvao, zatim me je zagrlio. Zvao sam ga Stari, ostao je uz mene petnaest godina.

O ovim stvarim nikada nisam javno govorio, mrzim kada najintimniji događaji postanu brbljanje, površnost. Ali ovdje to činim jer znam da sam među braćom, među osobama koje su osjetile istu patnju kao i mi, često i mnogo goru. Kada hodam Mostarom preplavi me neki čudan osjećaj bliskosti.

Mostar nije grad koji je mojoj majci, sestri Carolini i meni oduzeo tatu. Ovo je grad zbog kojeg je tata osjetio tako duboku potrebu da učini ono što je učinio. Osjetio je divnu ljudsku empatiju i odlučio poslušati je. Odabrao je biti dio jedne zajednice. Zajednice koja je oslobođena etničkih, vjerskih i jezičkih predznaka i svih idiotizama koje smo izmislili da bismo pucali i pljačkali jedni druge. Istu empatiju koju je osjećao prema muslimanskim žrtvama, osjećao bi, siguran sam, i prema katoličkim, pravoslavnim, ateističkim, agnostičkim, budističkim i svim drugim žrtvama.

Patnja, naravno, nije perilica za rublje. Ne čini nas nužno jednakim niti briše odgovornost. Znamo s koje strane Bulevara je došla granata. Ne znamo da li je bila usmjerena na njih kao svjedoke ili se radilo o još jednom u nizu pokušaja nasumičnog ubojstva ljudi. Za nas ne postoji nikakva razlika. Pucao je kriminalac. Onaj tko mu je dao ideološko opravdanje da to učini, nije dostojan biti ovdje.

Cijenimo današnje prisustvo vlasti, znamo da se nije moglo dati zdravo za gotovo. Upućujem im poziv, u ime svoje obitelji: preuzmite odgovornost za vlastito prisustvo. Nakon vijenaca, nakon govora, radite na oslobađanju Mostara od oblaka koji ga još uvijek guši. Ako ne želite vrijeđati uspomenu na one kojih se danas sjećate, usprotivite se onima kojima je potrebna mržnja da bi odbranili svoju vlast, u svim zajednicama.

Za mene i moju sestru Mostar je naš otac. Mostar je empatija koju nas je naučio da osjećamo. Mostar je sve ono što nas čini drugačijim od onih koji ne znaju govoriti o bolu. Od onih koji ga ne žele pogledati, od onih koji se njime razmeću, od onih koji njime manipuliraju da bi na njemu izgradili mizernu vlast. Mostar su ljudi koji su odbili ubijati, građani koji su sakrivali proganjene. Mostar su oni koji vjeruju u zajedničke ljudske korijene. Mostar je tihi pas koji te drži u ravnoteži kad izgubiš tlo pod nogama.

Mostar pripada njima, a ne onim koji trguju otrovom.

Andrea Luchetta