Zaštitu žrtava nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini (BiH) garantuje niz zakona, ali je njihovo provođenje slabo. U pozadini stoji društvo koje je još uvijek veoma patrijarhalno, uz veliki institucionalni teret koji je ostavio Dejtonski mirovni sporazum
Tekst je dostupan i na albanskom i na makedonskom
Nasilje nad ženama, posebno nasilje u porodici, i dalje je široko rasprostranjen problem u BiH, predstavljajući ozbiljno kršenje osnovnih prava i sloboda žena. Uprkos intenzivnim aktivnostima javnog zagovaranja od strane NVO-a iz cijele zemlje, s ciljem unapređenja pravne i stvarne zaštite žena od nasilja u javnom i privatnom životu, ovaj vid nasilja i dalje se smatra i toleriše kao „društveno prihvatljivo ponašanje“. Opravdava se tradicionalnim i pratrijarhalnim konceptima o ulozi i statusu žene u bh. društvu, stoji u Alternativnom izvještaju o implementaciji CEDAW konvencije i ženskim ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini, objavljenom u oktobru 2010. godine.
Patrijarhalno društvo
„Značajna prepreka kvalitetnoj prevenciji nasilja u porodici je stav zajednice i pojedinca i pojedinke prema problemu nasilja nad ženama i specifično nasilja u porodici. Glavna pitanja se odnose na lične stavove koje pokazuju profesionalci koji bi trebalo da se bave ovim problemom, a koji umjesto toga često iskazuju predrasude i patrijarhalne stavove dok podučavaju i odgajaju mlade, pružaju pomoć žrtvama ili kažnjavaju počinioce“, kaže Duška Andrić–Ružičić iz INFOTEKE, ženskog informaciono dokumentacionog centra iz Zenice.
INFOTEKINA predstavnica naglašava njeno uvjerenje da se korjen nasilja u porodici nalazi u patrijarhalnom modelu. Loša ekonomska situacija, visoka nezaposlenost, psihološke i fizičke posljedice rata, kao što je post-traumatski sindrom, invaliditet, alkoholizam, pad društvenih vrijednosti - samo su poticaj da se nasilje manifestuje.
Teret je na NVO-ima
U BiH još uvijek ne postoje institucionalni servisi koji bi bili u mogućnosti pružiti sveobuhvatnu, senzibilisanu i specijalizovanu podršku žrtvama nasilja u porodici. Odgovarajuća legislativa postoji, međutim, kompleksna državna struktura i krhke institucije ne dozvoljavaju provedbu normi.
U proteklim godinama vlasti su dodjelile određena sredstva u svrhu podrške rada sigurnih kuća koje vode nevladine organizacije. Ta sredstva su bila od esencijalne važnosti, jer centri za socijalni rad imaju nadležnost i propisane mehanizme, ali nemaju sredstava da bih ih proveli.
Uprkos tome sto su najjača karika između državnih institucija koje se bave problemom nasilja u porodici, policija ne radi na jednak način u cijeloj BiH.
Sudske presude toliko variraju da se ne može govoriti o ujednačenoj sudskoj praksi kada su u pitanju slučajevi nasilja u porodici u BiH, ističe Andrić–Ružičić. “Napori se moraju uložiti prije svega ka ujednačavanju institucionalnog pristupa problemu nasilja u porodici i jedinstvenog mehanizma u oblasti pružanja zaštite“, dodaje ona.
Mara Radovanović iz NVO „Lara“ iz Bijeljine upozorava kako nema dovoljno sigurnih kuća koje bi primile sve žrtve nasilja u porodici koje traže tu vrstu pomoći, te kako je njihov boravak u sigurnoj kući ograničen usljed nedostatka sredstava koja dolaze od nadležnih institucija. „Tu je takođe i problem nedovoljnih kapaciteta ustanova za liječenje bolesti ovisnosti, koje su čest uzrok nasilja“, ističe ona.
Radovanović dodaje kako su njihove zagovaračke aktivnosti, zajedno sa partnerskim organizacijama, u 2008. godini rezultirale izmjenama Zakona o zaštiti porodice od nasilja Republike Srpske (RS) kojim su obezbjedili da vlada RS preuzme obavezu finansiranja 70% troškova sigurnih kuća. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH (FBiH) ne predviđa obavezu finansiranja sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja iz javnih budžeta, i one opstaju gotovo isključivo na donacijama međunarodnih organizacija, jednokratnim donacijama iz entitetskog budžeta, uz gotovo potpuno odsustvo podrške lokalnih zajednica
Malo statističkih podataka
Iskustva nevladinih organizacija u radu sa ženama žrtvama nasilja u porodici ukazuju da većina žena ćuti o nasilju koje su preživjele, te da ne pomišljaju da ga prijave vladinim institucijama koje su ovlaštene i dužne pružiti pomoć i zaštitu. Istovremeno, BiH još uvijek nema jedinstven sistem prikupljanja i analize statističkih podataka o porodičnom nasilju nad ženama, kako na nivou entiteta, tako i na nivou države. Dostupni podaci od strane vladinih institucija koji imaju prve kontakte sa ženama žrtvama nasilja (policija i tužilaštva) su nepotpuni i kontradiktorni, te ukazuju na različita tumačenja i pristupe u adresiranju problema.
CEDAW izvještaj, kojeg pominjemo na početku teksta, donosi zvanične podatke entitetskih ministarstava unutrašnjih poslova u BiH prema kojima, u Republici Srpskoj je broj prijavljenih i procesuiranih krivičnih djela nasilja u porodici u konstantnom opadanju, dok u Federaciji BiH to nije slučaj.
Na SOS telefon 1264 u Republici Srpskoj od početka godine do oktobra 2009.g. javile su se 1572 žrtve nasilja od kojih su većina bile žene starosne dobi od 19 do 60 godina. U isto vrijeme, SOS telefon 1265, koji pokriva područje Federacije BiH, pozvalo je 2120 žrtava nasilja.
U BiH trenutno postoji devet sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja u porodici u kojima timovi stručnog osoblja pružaju psihološku, medicinsku i pravnu pomoć, podršku u rehabilitaciji i resocijalizaciji, te podršku u pronalasku „izlazne“ (reintegracijske) strategije.
Sigurna kuća
Jedna od pomenutih sigurnih kuća, koju vodi Fondacija lokalne demokratije iz Sarajeva, nedavno je obilježila desetu godišnjicu. Ovom prilikom, organizacija je objavila analizu svog desetogodišnjeg rada, period u kojem je pružila sklonište za 1169 osoba, 408 žena, 587 djece i 174 djevojke. Podaci iz ove analize daju uvid u profile žrtava nasilja: važno je naglasiti da je blizu 35% žena korisnica sigurne kuće završilo samo osnovno obrazovanje, dok samo 2,3% korisnica ima visoko obrazovanje. U većini slučajeva, ove žene bile su izložene mješavini fizičkog, seksualnog, psihološkog i ekonmskog nasilja.
Oko polovine korisnica ostajalo je u sigurnoj kući do 30 dana, dok je njihova rehabilitacija trajala značajno duže. Kada su u pitanju mlade djevojke, koje su najčešće žrtve seksualne zloupotrebe ili incesta, one su uglavnom ostajale duže u sigurnim kućama.
Često se ističe kako je jedan od osnovnih razloga zašto žena ostaje u zajednici sa nasilnikom njihova ekonomska zavisnost o njima. Analiza Fondacije lokalne demokratije pokazuje kako se 70% žena vrati svojim supruzima/partnerima, ali se ovi slučajevi pažljivo prate.
Mubera Hodžić-Lemeši, menadžerica sigurne kuće, objašnjava kako se njihov posao provodi u fazama. Nakon što je primljena u sigurnu kuću, žrtva prima osnovnu medicinsku pomoć. Nakon toga se uključuje u individualne i grupne terapije i tek nakon što stručno osoblje da preporuku, organizuje se prvi susret sa nasilnikom. U većini slučajeva, nasilnik je suprug ili partner.
„Na tom prvom susretu se obično svi počinitelji nasilja izvinjavaju, traže oprost, obećavaju da se to nikada neće ponoviti i mole ženu da se vrati kući. Ovo je trenutak kada žrtva donosi prvu odluku šta i kako dalje“, kaže Hodžić-Lemeši. Ona dodaje da se, ako postoji volja, nasilnik upućuje Centrima za socijalni rad, gdje se uključuje u odgovarajuću terapiju. Istovremeno, žrtva i dalje prima terapiju u sigurnoj kući. Ako i kada se postavljeni uslovi ispune, žena se vraća kući. Organizacija ima i mobilne timove koji prate porodične situacije zajedno sa osobljem centara za socijalni rad.
Još jedan primjer dobre prake je i Koordinaciona grupa koju je formirala Fondacija lokalne demokratije, a koja djeluje na području Kantona Sarajevo. Grupa se sastoji od predstavnika kantonalnih ministarstava zdravlja, pravde i uprave, unutrašnjih poslova, rada, socijalne politike, raseljenih lica i izbjeglica, kao i predstavnika udruženja BH Novinari i Fondacije lokalne demokratije. Cilj grupe je poboljšana koordinacija aktivnosti kada je u pitanju prevencija, zaštita i borba protiv nasilja u porodici, dok specifični ciljevi uključuju edukaciju, integriranu pomoć (socijalnu, pravnu i psihološku), te razvoj zajedničke baze podataka.
„Došli smo do zaključka kako ovaj problem zahtjeva multidisciplinarni pristup“, objašnjava
Edita Pršić iz Fondacije lokalne demokratije, dodajući kako su odlučili uključiti i predstavnika medija zbog važne uloge koju imaju u podizanju javne svijesti, kao i potrebe da se novinari edukuju o pitanjima nasilja u porodici i o tome kako pristupiti ovoj temi bez oduzimanja dostojanstva žrtvama.
S ciljem pružanja integrisane pomoći svojim korisnicima, Fondacija lokalne demokratije je prije pet mjeseci otvorila i Centar za besplatnu pravnu pomoć ženama, uz finansijsku podršku ambasade kraljevine Nizozemske u BiH. Ovaj centar, kao i nekoliko sličnih širom BiH, koje takođe vode NVO-i, nudi besplatnu pravnu pomoć ženama žrtvama nasilja, ženama žrtvama rata, te u vezi sa svim drugim socijalnim problemima sa kojima se žene susreću.
Žene u pravilu traže pomoć tek nakon dugotrajne izloženosti nasilju, kada je ono ostavilo vidljive posljedice na fizičko i psihičko zdravlje, te imaju ograničen pristup informacijama o svojim pravima i mogućnostima zaštite od nasilja. Kao što NVO aktivisti koje smo kontaktirali naglašavaju, nema savršenog rješenja, ali isto tako nema ni dobrih razloga za žrtve nasilja u porodici da same pate unutar zidova njihovih domova.
Tekst je pripremljen od strane raznih autora u saradnji sa organizacijom sa organizacijom OWPSEE
