Vijećnica u bojama italijanske zastave
Kao što se i očekivalo, pandemija je stigla i u Bosnu i Hercegovinu. Uvedeno je vanredno stanje a potom i policijski sat. Sjećanja na rat se ponovo bude i strahuje se da lokalni zdravstveni sistem neće izdržati
Dok su stizale dramatične vijesti prvo iz Italije, potom iz Slovenije i Hrvatske, a onda i iz Srbije, mi u Sarajevu baš nismo bili do kraja svjesni toga što nas je snašlo. Bili smo, istina, ponosni što je gradska Vijećnica bila osvijetljena u bojama italijanske zastave, siguran znak da nešto nije propalo jeste da u njemu postoji mjesto za solidarnost i empatiju: polako se počelo govoriti o mogućnostima karantene, otkazivani su jedan po jedan letovi na sarajevskom aerodromu, prvo iz evropskih centara, potom sa Arabijskog poluotoka, da bi na ploči s natpisom odlasci ostala samo tri imena – Stuttgart, Köln i Istanbul. To je bilo u petak. U subotu, tabla je već bila prazna. Izolacija.
Grad, odnosno, ulice ispraznile su se ranije. Ljudi su, nekim uvjetnim refleksom, možda sjećanjem na rat koji u kolektivnoj memoriji još uvijek zauzima najviše kilobajta, krenuli prvo obići tržne centre, pokupovali dezinfekcijska sredstva, paracetamole, limun i toaletni papir. To je bio sadržaj i moje vrećice: ne znam kupovati zalihe, možda i stoga što cijelu stvar pomalo razumijem i kao odgovor prirode na sve što su joj ljudi činili u zadnjih nekoliko desetina godina. A možda i stoga što moj život u doba izolacije, izuzmemo li fizičke kontakte s nekolicinom ljudi, nije bitno različit od onog iz vremena dok virus COVID-19 nije postao gospodar naših života. I smrti.
S tako malo znanja o pojavi, bojažljivo sam pozivao slovenačke i italijanske portale, duboko svjestan da je zdravstvo u zemlji u kojoj živim apsolutno nespremno za bilo kakav veći izazov. Kao i zemlja sama: kad je nemoguće riješiti problem od nekoliko hiljada migranata, što će biti ako nas par stotina ili tisuća oboli?
Formalno, na čelo borbe protiv korone stalo je dvoje, od troje, vjerovatno najkompromitovanijih ljudi s političke scene: ministar sigurnosti Fahrudin Radončić (optuživan u raznim aferama, uključujući i one sa smrtnim ishodom) i direktorica Kliničkog centra Sebija Izetbegović, koja je na to mjesto došla lažiravši konkurs. Ukoliko i niste hipohondar, to je bila sasvim dovoljna stvar da se zabrinete.
I onda je krenulo: u mostarsku je bolnicu, na odjeljenje pulmologije, primljen pacijent za kojeg se sumnjalo da je dobio korona virus. Liječnici su ga primili, a on im je zatajio 'sitnicu' da je bio u Italiji, i time odmah napravio klaster, koji je uključio i šest medicinskih radnika. U takvim situacijama, glasine putuju brže, a vijesti, u osnovi iste, „jedu jedna drugu“. Zato je najvažnije imati „filter“: masku koja ne propušta sve što treba doći do vaše glave. U protivnom, čovjek nakon slijeđenja „izvještavanja“ o stvarima o kojima znanja, praktično, i nema – izludi.
Govorilo se kako je zaraženi u direktnoj vezi s predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem, kako je s njim u Italiji bilo još desetak ljudi, ali da se to krije. Baš kao što se po Sarajevu prije nekoliko dana proširila vijest da su „negdje u predgrađu“ našli mrtve Kineze. No, ono čemu se, konačno, moglo povjerovati je da je na području Bihaća starija žena podlegla virusu, kojim ju je zarazio sin, koji je doputovao iz Njemačke. Bio je to znak za alarm. No, budući da, kako smo rekli, Federacija i država BiH nemaju praktično nikakve kapacitete da se odbrane od velike epidemije, sve što je preostalo je da se ljudi podvrgnu što većem stepenu samoregulacije.
U jednom trenutku, a ovdje i nešto češće, čovjek mora shvatiti da je ostavljen praktično samome sebi. Osim liječnika Bakira Nakaša i Nihada Fejzića, koji su u televizijskim gostovanjima pokušali objasniti ono što dolazi i kako bi se eventualno moglo riješiti, politička klasa se potpuno sklonila sa scene. Niko od nosilaca visokih funkcija nije se obratio javnosti, izuzimajući kantonalnog ministra policije, koji je bez objašnjenja, policijski nemudro i sasvim pogrešno objavio policijski sat. Predsjednik Vlade Federacije se pokušao obratiti javnosti, ali bolje da nije. Nakon tri neuspješna pokušaja stavljanja maske , postao je hit na portalima i društvenim mrežama.
Dakle, od subotu 21. marta proglašen je policijski sat, s početkom od 18 sati i trajanjem do 6 ujutro. Pedantan hroničar će izvući podatak da je posljednji put policijski sat u Sarajevu bio na snazi 21. decembra 1996.
Za Sarajevo, čiji je socijalni život bio baziran na zajedničkom pijenju kafe oko podne i povezanosti sa susjedima, policijski čas djeluje kao težak udarac. Ali, u ovom trenutku, niti ima druge mogućnosti zaštite, niti treba riskirati ničiji život.
Inače, broj zaraženih, u uslovima apsolutno smanjene mogućnosti testiranja, je dostigao 168 ljudi. Računa se da ima dvoje izliječenih, a pojedine prognoze, poput one doktora Nermina Salkića, vanrednog profesora univerziteta u Tuzli, govore da u narednih desetak dana za Bosnu i Hercegovinu dolazi katastrofalan period, u kojem se može dogoditi da se dese razmjeri pandemije koji su pogodili Italiju.
Sa onim što se u ovom trenutku pokazuje da imamo, odnosno nemamo, preostaje samo izolacija. Da čovjek postane ostrvo, i da socijalne kontakte svede na minimum. Kako je davno napisao Ernest Hemingway: nijedan čovjek nije ostrvo.
Nije ni Bosna i Hercegovina. Pitanje izolacije u njoj je najmanje dvosmisleno: ta je zemlja, ionako, izolirana stanjem političkih odnosa u regionu.
Može li, sada, preživjeti pandemiju, i biti ostrvo?
Moraće.
