Cijela priča o evropskom putu Bosne i Hercegovine polako prerasta u farsu. Domaći političari ne žele u zajednicu gdje ne bi mogli vladati kako to danas čine, a Evropa ne zna kako ili ne želi da ih "disciplinira"
Na važnoj raskrsnici puteva koji sa Balkana vode u Evropu, na semaforu za Crnu Goru upalilo se zeleno svjetlo, na semaforu za Srbiju žuto, a na semaforu za Bosnu i Hercegovinu - crveno! Tako izgleda odluka sa sastanka Vijeća Evropske unije za opće poslove i vanjske odnose održanog u Luksemburgu u ponedeljak. Ona je donesena nakon informacije koju je ministrima vanjskih poslova zemalja EU i ambasadorima Kontakt - grupe za jugoistočnu Evropu dao Miroslav Lajčak, visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH. Pojednostavljeno kazano, Bosna i Hercegovina nije ispunila uslove za nastavak evropskog puta. Ona ostaje tamo gdje je bila do sada, a svi ostali napreduju dalje.
Zeleno svjetlo i slobodni prolaz za Crnu Goru omogućilo je potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između ove zemlje sa EU (SAA). Ukratko, vrata prema kandidaturi za prijem u EU su širom otvorena.
Žuto svjetlo, odnosno privremeno čekanje do zelenog, za Srbiju je šansa da se otkloni posljednja prepreka za potpisivanje SAA. Do kraja godine, ili nešto ranije, SAA će biti parafiran i potpisan ukoliko izvještaj o saradnji Srbije sa Tribunalom u Hagu bude pozitivan. Uslov bi mogao biti hapšenje generala Ratka Mladića, optuženog za ratne zločine u Bosni. Spominju se i Radovan Karadžić i još neki ali, budimo realni, njihov odlazak u Hag nije već odavno uslov Srbiji za put prema Evropi. Ova je zemlja pod čudnim okolnostima odavno miljenica Evrope pa ne treba sumnjati da kriteriji za nju neće biti ni približno oštri kao za ostale. Teorija prema kojoj Srbija, kao najveća država na Balkanu, mora biti "pacificirana" po svaku cijenu, odavno je pobijedila u Bruxellesu. Ta je država za političare Unije strateško pitanje, ostale zemlje Balkana nisu ni u približnoj mjeri. Žuto svjetlo na semaforu za Beograd zato će, sasvim izvjesno, trajati prilično kratko prije nego što se upali zeleno.
Crveno za Bosnu, kako sada stvari stoje, gorit će mnogo duže nego za bilo kog drugog. Političari ove zemlje, prije svih ostalih, pobrinuli su se da država padne na samo dno interesa evropskih i svjetskih političara. Rejting joj nikada nije bio slabiji a perspektive mračnije. Put od suosjećanja sa tragedijom naroda Bosne i velike spremnosti da im se pomogne, do ljutnje i razočarenja, bio je kratak i brz. Osim izvjesne rezigniranosti kod pojedinih evropskih političara, niko se više ovim povodom previše ne uzbuđuje.
U Bosni se danas stiče dojam da su mnogi lokalni političari zaključcima iz Luksemburga na neki skandalozan način čak i zadovoljni. Kao da im je pao kamen sa srca jer će prestati ti "čudni pritisci" koje je na njih posljednjih mjeseci i sedmica vršila međunarodna zajednica. Perverzna lukavost, hohštaplerski maniri, političko beščašće i neviđena spremnost na prevare, laži i manipulacije lokalnih lidera, ponovo su nadvladali evropsku diplomatsku uglađenost i njihove jalove prijetnje. Ne bi trebalo da iznenadi kada bi se saznalo da danas, isto kao u ratu, ovdašnji političari uz bogatu trpezu negdje proslavljaju to što su opet prevarili "naivne i dosadne strance". Krvavih ratnih godina domaći komandanti i političari stotinama puta su pred strancima potpisali kojekakve mirovne planove, odluke o prekidu vatre i davali razna obećanja. A samo malo poslije proslava potpisivanja važnih dogovora sve se vraćalo na staro.
Ministri vanjskih poslova EU su konstatirali nevjerovatnu činjenicu ovim povodom. Kazali su da "domaći lideri nisu ispunili očekivanja građana BiH i njihove želje za približavanjem Evropskoj Uniji?!" Pa oni to nisu učinili skoro ni u jednom segmentu svog djelovanja od rata do danas. Zato što to ne žele, a ne zato što ne mogu. Ulazak u Evropu ili čak samo približavanje EU znači život prema standardima koje oni ne vole. Ti standardi im ne bi dozvolili bahato i profitersko vladanje nesretnom državom na način na koji oni to sada rade.
Neulazak u Evropsku Uniju kod većine ovdašnjih političara nije rezultat nesposobnosti. To je osmišljeni politički projekat. Sve dotle dok se na cijelu stvar ne bude gledalo na takav način, neozbiljno je i neodgovorno od uvaženih tijela saopštavati zaključke kao što je onaj prethodni. Međunarodni kontrolor za provedbu Daytonskog sporazuma u BiH Miroslav Lajčak kazao je nakon sastanka u Luksemburgu: "EU i međunarodna zajednica neće Bosnu i Hercegovinu prepustiti sudbini kakvu su joj namijenili lokalni politički lideri..." Nažalost, samo politički slijep čovjek ne vidi da je to već davno učinjeno. Evropa naprosto nema ni dovoljno mehanizama da se suprodstavi političkim manipulacijama lokalnih lidera, nema za BiH ni koncepta niti čvrtsog plana, a nema ni volje i razumijevanja za ovdašnji mentalitet i političke specifičnosti.
Konačno, Evropa doktrinarno ne zna šta će sa multinacionalnim i multireligijskim tvorevinama poput BiH jer je sama zajednica nacionalnih država i društava. To lokalni manipulatori znaju, kao što znaju da je i današnja prijetnja iz Brixellesa pucanj u prazno. Barem što se njihovog statusa tiče. Za narod ih odavno nije briga. Međunarodna zajednica je u namjeri da poslije rata pomogne Bosni uspostavila u zemlji mehanizme u kojima niko nikome više ni za šta ne odgovara. Parlamenti ne odgovaraju biračima, vlade ne odgovaraju parlamentima, Predsjedništvo države ne odgovara nikome. Istinska vlast je samo u vrhovima nacionalističkih političkih stranaka koje su etablirane kroz formalno demokratske izbore u kojima je glasao medijski potpuno izmanipuliran i ratom zaplašeni narod. Krug se tu zatvara. Evropa pokušava bosansku realnost ugurati u svoje demokratske okvire, standarde i principe koji sa tom realnošću naprosto nisu kompatibilni.
Ovaj put razlog za "crveno svjetlo" na putu BiH prema Evropi upalila je neuspjela reforma policije. Paradoksalno je što se ne vidi da ni ta reforma, da je uspjela, ne bi puno toga promijenila. Problem bi se pokazao odmah na nekom drugom pitanju. Tzv. Daytonski ustav BiH idelan je okvir za blokade svih vrsta. Pri tome on ne dozvoljava apsolutno nikakve deblokade. Rješenje za nesretnu zemlju je u dva pitanja: Kako "probuditi" narod iz košmarnog sna u koji ga guraju profiterske nacionalne stranke, i kako promijeniti Ustav koji tim i takvim strankama obezbjeđuje slobodan teren za djelovanje. Sve drugo je pucanj iz prazne puške. A lukavi domaći političari dobro znaju da je puška kojom im se prijeti - prazna.
