Taman kada smo pomislili da je zaboravljen, oni sto se bave politikom a ne dusama i ljudskim bolima, izvukli su iz tame Radovana Karadzica i upotrijebili ga ponovo, kao i ranije, u politicke svrhe. Dragan Dabic alias Radovan Rasa Karadzic ponovo odigrava veliku ulogu u mnogim tudjim zivotima
Iz dubokog sna, u hotelskoj sobi u dalekoj zemlji, u Jordanu, probudio me zvuk mobitela kraj uzglavlja. Onako bunovan jedva sam razaznao poruku. Pisalo je: CNN POTVRDIO VIJEST ! Kakvu vijest, o cemu vijest, ko mi to salje, sta je u pitanju ? Ponoc je davno prosla i tamo kod nas i ovdje u Aziji gdje sam zanocio. Bilo je glupo odgovarati na ovako cudnu vijest. Okrenuo sam se na drugu stranu i pokusao ponovo potraziti san ali, nije moglo. Opet poruka, pa druga, treca. Govori se da je uhapsen Karadzic, pricaju da su potvrdili CNN I BBC a BiH tv nista ne saopstava itd. Onda kasni telefonski poziv i glas sina iz Sarajeva koji pominje isto, nekim tonom k'o zavitlavanje a nije, k'o vazno je a bas i nije, k'o smijao bi se nekoj prici iz nasih bivsih zivota ali osjeca vaspitani momak da nije za smijeh...
Ustanem konacno u te sitne sate iz kreveta, upalim televizor i ostanem buljeci u ekran do zore mijenjajuci razne bjelosvjetske tv kanale. Iskreno, ne znam zasto. Nista, ama bas nista novo niko mi nije kazao. Ni jednu jedinu novu sliku u toj navali ponovljenih i poznatih inserata iz rata u BiH nisam vidio.Ni jedan jedini tzv. ekskluzivni svjedok ni politicar pozvan pred kamere tim povodom unaokolo planete nije mi novo saopstio. Svaciji komentar unaprijed mogao sam predvidjeti do kraja precizno.
Politika je na ovim prostorima potpuno nadvladala razum, osjecanja i logiku. Karadzic na Balkanu odavno vise nije pitanje pravde i zlocina, vec stvar politike i politickih igara. Da nije tako, on bi odavno vec bio tamo gdje je tek danas. I pored toga, cijele noci buljio sam i buljio u ekran, sve do zore.
Ne mogu kazati da dogadjaj nije relevantan, ili bi bar tako nekako trebalo da bude. Ko ce uzeti onih pet miliona dolara sto su ih obecali Amerikanci onomad za Rasu, bila je prva nepristojna misao sto mi je proletjela one noci kroz glavu. Nepristojna u odnosu na istoriju, u odnosu na zrtve, na kucni odgoj, u odnosu na zivote koje je neciji vojnik Rasa razlupao u paramparcad. Misao o novcu bila je samo prirodni refleks povodom cinjenice o vremenu hapsenja, o razlogu hapsenja, o "iznenadnosti" hapsenja, o poslovnoj ushicenosti svjetskih politicara tim povodom. Medijima ne zamjeram, o njima danas sve znamo. Za njih je ovo bingo! Sadrzaj nije vazan.
Politika je odlucila da spase vojnika Radovana i on je spasen. Sve kao u Spielbergovom filmu gdje je politika odlucila da spasi vojnika Ryana. Nije on vazan, vazan je cilj. U Radovanovom slucaju kao da ni zivoti onih koje je on pokopao nisu vazni. Ni pravda tu uopste nije presudna. Prica o njoj sluzi za naivne. Za to ce se, mozda, zrtvovati i onih pet miliona dolara. Vojnika Radovana neki Spielberg u Bruxellesu morao je "spasiti" radi visih intersa koji su u Srbiji, a ne u Bosni. I operacija je zato uspjesno izvedena. Ostatak zivota spaseni Radovan, od milja sirom svijeta zvani Rasa, provesce sasvim siguran u nekom skandinavskom, ili francuskom ili holandskom, ili ko zna cijem europskom navodno zatvoru - dvorcu zatvorenog tipa, uz duge setnje stazama kroz vrtove i cvijetnjake, mozda uz bazene sa zlatnim ribicama. Citat ce Matiju Beckovica i Garasanina, sjajne ruske pisce i Petera Handkea koji silno voli Rasu. Citace s ponosom i vlastite govore iz vremena kada je nadahnuto u Parlamentu BiH obecao da ce cijeli bosnjacki narod nestati sa lica zemlje. Pisat ce pjesme i za njih dobijati "medjunarodne nagrade" iz Rusije i od ponekog izdavaca u evropskoj Srbiji. Njegova vjerna zivotna drugarica, supruga Ljiljana bice konacno "sigurna da joj je suprug ziv"- kako je pateticno kazala na vijest o hapsenju. Mozda ce jedino osiromasiti neke rubrike u casopisima za zdrav zivot, u kojima je Radovan pod tudjim imenom slobodno pisao. Kolumna vojnika Radovana placat ce se mnogo skuplje u casopisima drugacijeg sadrzaja. Covjek koji je "doveo Srbiju na evropski put" na tu visoku cijenu ima pravo.
Nista me minulih dana povodom "iznenadnog" spasavanja vojnika Radovana nije toliko impresioniralo kao nedostatak takta i stepen surovosti "realpolitike"u vrhovima Europske Unije ovim povodom. I u Beogradu su nasli vise mudrosti i snage da tim povodom cesce prevale preko usta rijeci poput pravde, zrtava, zlocina, suda, pa cak i genocida nego sto su to ucinili u Bruxellesu. Tamo niko nije uspijevao a ni htio da sakrije smisao operacije Karadzic, onako kako su oni tu operaciju vidjeli - U svemu ovome njih i dalje ekskluzivno interesira Srbija, njen poprijecni put u Europu. Oni po svaku cijenu zele da dokazu da je tamo sada sve ok i da je to strasno vazno iz "strateskih" razloga... Odatle je njihova najvaznija reakcija bila da je dogadjaj povodom kojeg je CNN prekinuo program "ugaoni kamen srbijanskog hoda prema Evropi ..."
Tek me ta konstatacija, da budem iskren, potpuno razbudila one krmeljive noci kada su me trgli iz dubokog sna u Ammanu, na Bliskom istoku u bliskoj Aziji. Ne zbog Srbije, sretan put, vec zbog tako brutalnog odsustva pijeteta spram sustine price. Od europskog godspodstva opet sam pogresno ocekivao da ce prvo kazati koju rijec o zrtvi i strasnom zlocinu, o pravdi i istini. Tek nakon toga mogli su pokazati koliko im se gace tresu povodom slutnji koje izaziva balkanska politicka realnost. A ta realnost je, kako je oni vide, rusko vojno i energetsko prisustvo u stomaku Evrope i na granici NATO-a. Sve to zahvaljujuci Srbiji. Spielbergovska misija spasavanja doticnog vojnika - zlocinca bila je zato sasvim precizno tempirana iz drugih razloga i ciljana sasvim u skladu sa svekolikim cinizmom politike u kojoj za pravdu nema ni mjesta.
Vojnik Radovan, kako to obicno biva u zivotu, posljednja je osoba na svijetu spram koje treba da se prepravlja i lakira istorija. On nije ni bio nikakav autenticni vojnik, nikakav komandant i nikakav strateg. Pravi vojnik zlikovac jos je na slobodi. Cudna neka trgovina obavljena je u svijetu politike u vezi sa generalom Mladicem, zlikovcem koji je komandovao zlocinom.
Karadzica sam upoznao prije rata. Bio je bolesna lopina na nivou seoskog prevaranta, malog provincijalca psihopate kojem je neko kazao da ce imati veliku ulogu u povijesti i on se u tu ulogu strasno uzivio. Posljedice su bile monstruozne. Danas se sjecam jedne davne epizode: Uoci rata jednog ranog jutra docekao me skruseno i ulizivacki u redakciji sedmicnika "Nedjelja" u kojem sam bio urednik. Istresao je pregrst ljigavih komplimenata na racun nase novine i mog navodnog "sjajnog novinarstva kojem se divi". Onda je kazao kako "oni" imaju neki tekst za ponuditi. Veli, "on je siguran da ce tekst u tako velikoj novini i kod velikog urednika biti objavljen mada su svi njegovi kazali da nema sansi..." Pitao sam ga ko su to "oni" u cije ime govori. Kazao je da je to "grupa istomisljenika koja bi, mozda, formirala novu stranku u ovoj poplavi novih partija, uoci prvih demokratskih izbora u Bosni..."
Pogledao sam tekst. Bila je to klasicna platforma za novu politicku stranku. Ideja je bila tipicna nacionalisticka, mudro i dosta pismeno upakirana. Predlozio sam mu da to izlozi u formi razgovora jer takvih platformi u to vrijeme bilo je bezbroj a redakcija nije mogla udovoljiti svakome ko se na taj nacin hoce pojaviti na politckoj sceni preko novina. Razgovor je, ipak, stvar izbora redakcije. Uz lukavi osmijeh nabacio je da bi volio, ako "njegovi" pristanu, da "novinar Srbin" razgovara sa njim. Njegovi generalstapski sefovi su pristali na prijedlog za razgovor. Odmah mi je dao neku pozutjelu fotografiju iz vojske i zazelio silno da bas ona izadje uz tekst. Po redakciji smo se sprdali sa tim ali smo mu iz te sprdnje udovoljili. Fotografija je bila smijesna a on na njoj drcana kao pajac. Sa njim je razgovarao moj zamjenik, Srbin. Tako je Radovan Karadzic, zapravo, prvi put zvanicno predstavio svoju novu stranku, zlocinacku ratnu Srpsku Demokratsku Stranku. Predstavnici druge dvije, vec formirane nacionalne stranke, hrvatski HDZ i muslimanski SDA, zdusno su pozdravili osnivanje SDS-a. Bili su koalicija, uostalom isto kao i danas. Izetbegovic je kazao tada da je formiranje SDS-a "istorijski dan za BiH". Nazalost, bio je. U referatu na osnivackoj skupstini, Karadzic je na sva usta napao sarajevske medije koji su navodno protiv Srba, a medju najistaknutije u toj prljavoj raboti svrstao je - "Nedjelju" ? Novinu koja im je dala prostor da predstave platformu! Sreo sam ga poslije, uoci samog pocetka rata na nekoj politickoj tribini, a on je rasirio ruke i djilkoski se smijuci kazao: "Znam da ste ljuti ali znam ja da ste vi veliki urednik i da razumijete politiku, morao sam nekoga napasti a bilo mi lakse vas, vi ste pametni i tolerantni, necete uzeti za zlo..." Slegnuo sam ramenima ko svaka kasnija naivna zrtva, a on je cereci se fakinski otisao u povijest.
Kad sve saberem i oduzmem, zao mi je neprospavane noci, one kada je "CNN potvrdio vijest". I posebno mi zao jutra kada sam cuo da je "hapsenje Karadzica najvaznije kao ugaoni kamen za put Srbije u Evropu". Sjetih se svojevremenog cuvenog pitanja glasovite hrvatske novinarke Carli Del Ponte: "Bude li Vam ponekad zao familija onih sto came u pritvoru u Hagu?" I sjajnog odgovora bivse tuziteljice: "Zao mi je neprestano familija onih koje su poubijali ovi u Hagu..."
Svijet je okrenut naopacke. Istina vise ne postoji. Postoje samo interesi da se nesto prikaze ovako ili onako. Ovaj put istina je - Vojnik Radovan je spasen. Ostali su mrtvi. Zlo ovakvim potezima politike na Balkanu nece biti iskorijenjeno. Oni koji su stvorili Karadzica, oni koji su ga stitili sve ove godine i oni koji ne odustaju od projekta u kojem je on ucestvovao ne smiju se amnestiratiu zbog "realpolitike". To se uvijek vraca kao bumerang.
