Radovan Karadžić (foto ICTY/CC 2.0 )
Ova presuda će imati nekog smisla ukoliko bude temelj za bilo kakav razgovor o eventualnom približavanju stajališta naroda o raspadu bivše Jugoslavije. No, budući da se stavovi još uvijek dijametralno razlikuju, jaz će se samo produbiti
Presuda Radovanu Karadžiću, kojom je kazna od 40 godina zatvora, u drugostepenom postupku, preinačena u doživotnu robiju, očekivano je podijelila stanovništvo i javnost u regiji. Dok se u Federaciji BiH manje – više unisono pozdravlja ovaj akt jer - dvadeset i tri godine nakon završetka rata, dakle prekasno - donosi jednu vrstu ozvaničenja pravde, u Republici Srpskoj se presuda isključivo osuđuje i negira. “Presuda je arogantna i cinična“, izjavio je apsolutni gazda RS-a, Milorad Dodik. Što je najgore, nije ni u krivu, ali on jednostavno nema kredibilitet da to kaže: stav da Karadžić to nije zaslužio je glas skoro apsolutne većine u tom entitetu, i čini se da su protiv toga samo rijetki intelektualci, proskribirani i zastrašivani od režima, poput Dragana Bursaća ili Srđana Puhala.
Ostali su na osuđenikovoj strani, a nakon ovakve presude je pojačan strah za opstanak Republike Srpske. Tri dana se čekala zvanična izjava Srbije. Prvo je premijerka Ana Brnabić pokušala “kupiti vrijeme“ nemuštim izjavama tipa: “zanimljivo je kako su svi iz regiona požurili da daju neverovatne izjave. Treba da pustimo da vidimo šta će da kažu svi ostali, a mi ćemo, naravno, reći svoj stav“.
Četiri dana su, dakle, trebala da predsjednik Srbije kaže svoj stav o Karadžićevu hapšenju, a on glasi: “Prvo je da Srbija mora da gleda u budućnost i svoj razvoj […] Republika Srpska je dejtonska i ustavna kategorija i neće biti nikakvog ukidanja RS-a“. Drugim riječima: zahvalni smo Karadžiću za ono što je učinio za utvrđivanje pozicije Srbije nakon ratova u devedesetim, ali mu to u ovom trenutku javno ne smijemo priznati.
S druge strane, tu je i ozbiljan paradoks: praktično svi oni koji su stvorili i gradili Republiku Srpsku su presuđeni zločinci. Uz Karadžića i Mladića tu su i Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, generali ili niže rangirani oficiri Vojske Republike Srpske, a njihova tvorevina stoji postojano, i njihovo nasljeđe će se, sudeći prema raspoloženju naroda, i dalje u povijesti čuvati i njegovati.
Da li u takvoj situaciji može opstati država Bosna i Hercegovina, veliko je pitanje. Drugim riječima: ova presuda će imati nekog smisla ukoliko bude temelj za bilo kakav razgovor o eventualnom približavanju stajališta naroda o raspadu bivše Jugoslavije. No, budući da se stavovi još uvijek dijametralno razlikuju, jaz će se samo produbiti: dok nekadašnje Karadžićeve komšije iz sarajevskog kvarta u kojem je stanovao ogorčeno tvrde da je zaslužio smrtnu kaznu, preko entitetske linije smatraju ga herojem, daju njegovo ime školama i obdaništima, i na svaki način ga veličaju.
Sam Karadžić je u prvoj izjavi nakon presude, preko svojih advokata, poručio: “Presuda nema veza sa pravdom […] Srpski narod i ja zajedno s njim smo već pobijedili. Republika Srpska je stvorena, a srpski narod slobodan je u vlastitoj državi. Žrtva koju podnosim je manja od drugih. Hiljade i hiljade mladića je svojim životima izgradilo Republiku Srpsku […] Najveće žrtve su podnijele majke, najčešće sinovi jedinci dali živote za slobodu srpskog naroda. To su istinske žrtve. […] Budimo dostojanstveni, ne mrzimo druge i ponosno čuvajmo ono što je iznad nas – Republiku Srpsku“.
Tako je govorio Radovan. Čovjek koji je prizivao “nestanak jednog naroda“ (bošnjačkog, op.a), i 1993. tražio atomsko naoružanje, pomirljivo je zatvorio posljednju stranicu svoga političkog djelovanja. To što je radio sve za format Velike Srbije, i žrtvovao se za nju, a ona se ni na koji način nije zahvalila, mora da rađa određenu nelagodu u njegovoj, i duši onih koji ga podržavaju, ali to i jeste suština političke trgovine: ukoliko Srbija već nije osuđena za direktno učestvovanje u ratu u BiH, može biti da je Karadžić osuđen na doživotnu kaznu da bi se ispunila kozmetička forma “pravde“. Što se Srbije tiče, sudeći prema ponašanju Vučića, ona je dobila znak da javno ne plače previše za Radovanom.
Ne plačite za mnom, kao da je epilog cijele ove priče. U kojoj je nastavljena praksa da se zločincima ne presudi zbog svega što su radili (a Prijedor i Tomašica, po svemu osim po ritmu ubijanja žrtava, apsolutno nalikuju Srebrenici, ali sud je dokaze proglasio nepravovremenim), ali im se pokaže koliko su, zapravo, mali u strukturi suda koji se više i ne zove tako, nego Mehanizam za međunarodne kaznene sudove.
U tom je Mehanizmu, Karadžić - koji je morao pomisliti da je bog, jer je odlučivao o životu desetina tisuća ljudi - očigledno ispao sitna riba. I dobio što je zaslužio. I neće se previše plakati za njim. Ono što plaši jeste da, suštinski, nije osuđena ideja za koju je radio.
I da će ona još dugo stajati kao neman nad jugoistočnom Evropom. I čekati narednu šansu.
Radovan Karadžić je, nasreću, više neće imati.
