Proces pomirenja u Bosni i Hercegovini: građani trebaju prestati slušati političare

Koliko god da se političari trudili da dokažu da zajednički život u Bosni i Hercegovini je prošlost, građani vođeni svakodnevnicom i borbom za opstanak polako grade nove i obnavljaju stare pokidane veze

Ni gusta subotnja sarajevska magla ne sprečava Josipa, u njegovoj namjeri. Naime ovaj dvadesetpetogodišnjak iz jednog od sarajevskih predgrađa danas donosi jednu od najvažnijih odluka u svom životu, ženi se. On i njegov kum Admir pomalo su nervozni, pripremaju se za odlazak po mladu. Njih dvojica najbolji su prijatelji zadnjih deset godina od kako je Admirova porodica nakon godina izbjeglištva odlučila da se ne vrati na svoje prijeratno mjesto stanovanja u Istočnoj Bosni odakle je protjerana. Sarajevska opština Ilidža postala je novi dom za desetine hiljada bošnjačkih porodica koje su prodale ili zamijenile svoju imovinu u prijeratnim mjestima boravka. Ove porodice zbog straha ili nemogućnosti pronalaska posla odbili su čak i pomisao da se vrate u neke od gradova najmasovnijeg stradanja u proteklom ratu kao što su Srebrenica, Višegrad, Foča. Svojim starim komšijama više nisu mogli vjerovati, a dobili su neke nove.

Admir i Josip se ne bave pričama iz prošlosti, njih zanima sadašnjost i budućnost.

Dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i dugogodišnji predsjednik Srpskog građanskog vijeća, Mirko Pejanović, optimističan je. On smatra da na ovim prostorima postoji duga tradicija međusobnog življanja te da će praktični život prije ili kasnije uzeti primat nad dnevnopolitičkim temama.

“Bosanski čovjek je željan mira i prosperiteta. Mi u BiH imamo kulturu međusobnog suživota i ona se polako ali sigurno obnavlja. Ono što predstavlja problem je nacionalistička retorika koja preovladava u javnom govoru od strane političara ali na nivou građana ona nema svoje konkretno utjelovljenje.” smatra profesor Pejanović.

Međutim petnest godina od završetka sukoba, lokalni političari ali i međunarodna zajednica uložili su nedovoljno aktivnosti u proces izgradnje pomirenja među nekadašnjim zaraćenim stranama. Nekoliko pokušaja uspostavljanja komisije za istinu i pomirenje propalo je.

“Proces pomirenja u BiH mora početi od obdaništa gdje će te djecu učiti o drugom i drugačijem, mediska edukacija, svakodnevna, je vise nego potrebna za ovaj segment. Edukacije i kontrola učitelja i prosvjetnih radnika koji predaju u školama mora biti povećana jer upravo u nekim slučajevima oni nekontrolisano, kroz svoje časove, šire mržnju među učenicima pogotovo ako govorimo o tzv. nacionalnoj grupi predmeta. Mora postojati bolji nadzor nad onim što se predaje djeci jer to su korijeni svega.” smatra profesor Besim Spahić, komunikolog sa Univerziteta u Sarajevu.

On smatra da i međunarodna zajednica snosi dio krivice jer svoju politiku nije usmjeravala više prema ovom procesu.

Njegovo mišljenje dijeli i Momir Dejanović iz Centra za humanu politiku iz Doboja.

„Sa sigurnošću mogu tvrditi da nije postojao adekvatan i sistematičan pristup za rješavanje ovog problema u proteklom periodu. Moj utisak je da je dosadašnji pristup bio uglavnom parcijalan, eksperimentalan i planirano nedjelotvoran. Kao da međunarodnim predstavnicima i domaćim političkim, vjerskim, kulturnim i intelektualnim elitama  odgovara stanje dugoročnog održavanja niskog nivoa međunacionalnog pomirenja i visokog nivoa međunacionalnog nepovjerenja. To najbolje pokazuje odnos prema suočavanju i suđenju za ratne zločine. Prema mojoj procjeni suđenjem će biti obuhvaćeno manje od polovine odgovornih za izvršene ratne zločine u BiH, što je nedovoljno za postizanje zadovoljavajućeg međunacionalnog pomirenja“ smatra Dejanović.

Ni međunarodna zajednica ni lokalni političari nisu uradili dovoljno na uspostavi pomirenja i povjerenja među građanima.

Nevladin sektor je djelimično izuzetak.

Prema mišljenju profesora Slave Kukića sa Univerziteta u Mostaru, nevladin sektor je jedini faktor koji je pokušao i dalje pokušava voditi aktivnosti u ovom polju. Međutim Kukić tvrdi da ipak ozbiljniji i organizovani aktivnosti u ovom pravcu nije bilo.

„Ako se, međutim, o pokušajima nekih od njih na obnovi narušenih međuetničkih odnosa u BiH i može govoriti, u tom su pravcu, ali samo dijelom, pokušale djelovati institucije civilnoga društva. No, ni kod njih se ne može govoriti o generalnom opredjeljenju. Dapače. Što se, pak, drugih institucija društva tiče – institucija države i političkoga društva prije svega – o takvom pravcu djelovanja se u prethodnih petnaest godina niti ne može govoriti. Potpuno suprotno. U pravcu izgradnje povjerenja, na koncu, specijalno nisu djelovali niti mediji. Umjesto toga su, sve ove godine, pretežito djelovali kao puškarnice promotora različitih, i međusobno suprostavljenih etničkih filozofija.“

Političari koji su gradili i grade svoje kampanje na međusobnom strahu jednih od drugih, mediji koji doprinose stvaranju atmosfere nepovjerenja i međunarodna zajednica koja nije dovoljno aktivnosti usmjerila u ovom pravcu, učinili su od BiH državu u kojoj i nakon 15 godina od završetka sukoba nikad nije sigurno da li će i kada do njih ponovo doći.

“Postignuti su skromni rezultati na izgradnji i jačanju međunacionalnog pomiranja u BiH. Tri konstitutivna naroda su još uvijek više nepomirena, nego pomirena. Mnogo je veće  međunacionalno nepovjerenje od povjerenja. To najbolje pokazuje podijeljenost birača na ovogodišnjim izborima, koja je veća nego što je bila 1990. godine. Povoljna okolnost je što  za sada nema izraženog vanjskog uticaja velikih sila, koji je uvijek bio presudan za remećenje međunacionalnih odnosa i sukobe u BiH. Osim vremena i adekvatnog pristupa, za međunacionalo pomirenje trebaju biti ispunjene političke, demokratske,  istorijske, pravne, međunarodne i druge pretpostavke. Istovremeno, sa poslednjim međunacionalnim sukobom i pomirenjem  dešavao se proces unutrašnjeg nacionalnog pomiranja  zbog  ideoloških i drugih podjela koje su nastale u drugom svjetskom ratu i jednopartijskom sistemu“ smatra Dejanović.

Šta uraditi u budućnosti pitanje je na koje svaki od građana BiH ima za sebe odgovor. Ovi odgovori se u mnogome diametralno razlikuju jedan od drugog.

Za neke je rješenje u podnošenju tužbi žrtava rata protiv Republike Srpske jedna od satisfakcija. U toku su masovna podnošenja tužbi protiv RS za nadoknadu štete svih onih koji su izgubili svoje domove ili su protjerani iz njih, svih onih koji su bili protivpravno lišeni slobode i ostalih žrtava sukoba.

Za trajniju stabilnost u BiH te izgradnju međusobnog povjerenja prema mišljenju sagovornika bitno je konačno fokusirati pažnju građana na bitne i svakodnevne potrebe i probleme sa kojim se susreću. Političari tu neće učiniti mnogo, naprotiv građani sami moraju shvatiti da su oni ključ procesa pomirenja a ne političari čiji koncept djelovanja je očito pogrešan.

“Taj trojni koncept koji nameću stranke zapravo ne znači ništa drugo nego produbljivanje razlika. Ako bi to nestalo onda bi i oni izgubili svoju modus operandu a ljudi bi napokon uvidjeli da je puno važnije ono kako žive od onog što im njihovi političari govore” smatra Spahić.

I dok Josipov kum Admir nazdravlja mladencima neumorni fotograf snima fotografije prijatelja i sretnog para koje će svjedočiti da su obični mali ljudi, kako ih zovu političari, ipak daleko veći od političara.