Sarajevo: gužva oko mise za žrtve na Bleiburgu

16. maja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine održana je komemorativna misa, koju je služio kardinal Vinko Puljić, za žrtve blajburškog masakra. Stotine Sarajlija izašle su na ulice u ime antifašizma i da osude povezanost crkve i politike

Slika govori više od hiljadu riječi: u subotu 16. maja u Sarajevu su paralelno održane dvije manifestacije različitog predznaka. U Katedrali, pod vodstvom kardinala Vinka Puljića, trajala je misa za žrtve takozvanog Križnog puta u Bleiburgu, stradale u maju 1945. godine. Tamo su partizanske jedinice, nakon što im je engleska komanda Koruške predala ostatke jedinica pronacističke Nezavisne Države Hrvatske, likvidirale neprijateljske vojnike i pratnju bez suđenja. Najveći broj pobijenih, među kojima oko jedne trećine civila, žena i djece, bili su Hrvati, a pored njih je bilo i dijelova četničkih i muslimanskih jedinica odanih Silama Osovine.

Prvenstveno zbog političkih manipulacija - Velika Britanija i socijalistička Jugoslavija su pažljivo skrivale zločin, a nova Hrvatska, uglavnom, pretjerivala u broju stradalih - nikada se neće doći do pravog broja stradalih u događajima na kraju Drugog svjetskog rata na tom području. Ipak, međunarodno prihvaćene brojke se kreću u okviru od oko 40.000 stradalih Hrvata, 10.000 Slovenaca, te oko 5000 bosanskih muslimana, i 2500 srpskih i crnogorskih četnika.

Svaki je zločin za osudu. Uz, dakle, napomenu da se radilo o pripadnicima i simpatizerima strane koja je izgubila rat. I svaka je interpretacija povijesti iz diskursa sadašnjeg vremena – manjkava. Jer se današnjom pameću procjenjuju tadašnji događaji.

U međuvremenu, od 1991. godine naovamo, vodstvo Republike Hrvatske, odnosno Hrvatska demokratska zajednica, je bleiburšku tragediju mapirala kao jedan od glavnih događaja novije povijesti koji apsolutno legitimira stvaranje nove države. Prvo je postavljen spomenik i mjesto je obilježeno, a onda se iz godine u godinu ritual odavanja počasti sve više radikalizirao: na kraju se došlo do velikog vašara s pečenjem jagnjetine i ispijanjem velikih količina alkohola, i podizanjem desne ruke u znak fašističkog pozdrava. Kostimirane neoustaše su iz godine u godinu izazivale sve veću konsternaciju austrijskih domaćina. Policija je posljednjih godina krenula sa zabranama neonacističke ikonografije, te hapšenjima, a sve glasniji su bili i zahtjevi za zabranom ove manifestacije. Koja je postala sve, samo ne dostojan pomen žrtvama.

Ispada da su ove godine Austrijanci jedva dočekali pandemiju korone da otkažu posjetu zvaničnih i nezvaničnih hrvatskih delegacija Bleiburgu. U međuvremenu, otkad je Hrvatska demokratska zajednica ponovo osvojila parlamentarnu većinu, Hrvatski sabor je izašao u susret desničarskom populizmu. Iako je SDP bio ukinuo pokroviteljstvo nad Komemoracijom, na „molbu“ opskurne organizacije nazvane Počasni blajburški vod, HDZ je vratio nazad. A biskupska konferencija je iskoristila momenat da neprijatni teret ostataka nacizma prebaci u Sarajevo, odlučivši da se misa za poginule ove godine održi u Katedrali u Sarajevu. Što je Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, objeručke dočekao. U Bosni i Hercegovini nacionalističke stranke i vjerske zajednice žive u simbiozi: onog trenutka kad popularnost desnice padne, umiješa se kler i drži im stranu. Kvareći, ionako, krhke međunacionalne odnose. I skrećući fokus javnosti sa pravih problema u kojima se ova zemlja guši: sa prakse pljačkaške korupcijske tranzicije kojom nacionalistička desnica život ovdašnjih ljudi čini, praktično, nepodnošljivim.

Tako je bilo i ovoga puta. No, to je izazvalo izvjestan revolt ljudi, koji su uspavani i naviknuti na svakodnevicu, ipak reagirali. Nekoliko udruženja na ulice Sarajeva najavilo je šetnju za sve žrtve Drugog svjetskog rata. Nešto više od 3500 Sarajlija, prema medijskim izvještajima, izašlo je protestirati. Istina, ti prosvjedi nisu bili jasno artikulirani, niti fokusirani. Nosilo se socijalističko znakovlje, petokrake i Titove slike, crvene majice i pjevale su se revolucionarne pjesme. A policija je, jakim snagama obezbijedila Katedralu, gdje je kardinal Puljić održao svojevrstan danse macabre. Priredbu kojoj se nije odazvao niko osim dužnosnika HDZ-a, hrvatskog ambasadora Ivana Sabolića i nekoliko svećenika i časnih sestara. Bio je to autizirani predizborni skup u kojem je kardinal, zapravo, pokazao suštinu djelovanja svoje politike u zadnjih trideset godina. Nekritički izručujući usluge crkve HDZ-u Puljić je indirektno učestvovao u iseljavanju Hrvata iz Sarajeva – danas ih je dramatično manje nego, valjda, ikada – ali je obavio i posao za partiju koja ima parlamentarnu većinu u susjednoj Republici Hrvatskoj. Nominalno govoreći o oprostu i pomirenju, produbio je jaz između nacionalnih korpusa. I otežao poziciju onih malobrojnih katoličkih vjernika koji crkvu doista smatraju institucijom duhovne okrepe, a ne političkom platformom.

Tom prilikom je, između ostalog, rekao: „Nitko nema pravo zanemariti ove žrtve, za koje danas molimo. Mi kršćani vjerujemo u život vječni i u uskrsnuće mrtvih, kao i u besmrtnost duše. Iz te vjere molimo i odajemo dužno poštovanje zemnim ostacima svih žrtava.Isto tako, nitko nema pravo dirati rane boli onih koji pate radi gubitka, svojih najbližih. Nitko nema pravo vrijeđati žrtve onih koji su dijelove svoga tijela ugradili u ovu grudu. Ta gruda koju Domovinom zovemo, jest posvećena tolikim žrtvama. Ako to ne znamo poštivati, onda u nama nema ni ljudskog ni vjerničkog ni nacionalnog dostojanstva. Ovim ne želim izazivati gorčinu niti mržnju, pogotovo ne osvetu. Želim, međutim, jasno reći da pravi dijalog koji vodi pomirenju počiva na prihvaćanju istine. O tome papa Benedikt XVI ovako naučava: 'Obrana istine, njezino ponizno i uvjereno iznošenje te svjedočenje za nju vlastitim životom zahtjevni su i nezamjenjivi oblici ljubavi koja se doista raduje istini'“.

No, istina je ovaj put na drugoj strani. Puljićevo djelovanje je suštinski suprotno od onoga što, recimo, propovijeda sadašnji papa Franjo. Skrivajući pedofiliju u crkvi, djelujući retrogradno, spriječavajući alternativne glasove onih koji crkvu vežu uz desni radikalizam i ideologiju Nezavisne Države Hrvatske, kardinal gubi pozicije i tlo pod nogama. Dio istine je i u priči o tome kako se HDZ Hrvatske pribojava da Miroslav Škoro, desničarski predsjednički kandidat s proteklih izbora, ne okupi ostale desne snage i one nezadovoljne politikom partije koja je, uz male pauze, u Hrvatkoj na vlasti praktično tri decenije. To bi, definitivno, moralo imati konsekvence.

Jer, u ovom trenutku su vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini iznad države. To je, nominalno, pokazala i sarajevska misa za Bleiburg. To što je prošla, praktično, bez posjete i uz demonstracije, što je moralo izazvati muku u želucu organizatora, može biti nastavak te prakse.

Ali, može se izroditi i nešto sasvim drugo.

Nadamo se, u pokret koji bi naci-kapitalističkom vezivanju religijskog i pljačkaškog mogao malo ozbiljnije pomrsiti račune. U jesen koja dolazi. I koja će, nakon pandemije, sasvim sigurno donijeti i tešku ekonomsku krizu.

Svako ko želi normalan život u ovoj zemlji, jednostavno, ne može vjerovati korumpiranom i nazadnom kleru. Koji Puljić tako svesrdno utjelotvoruje. Između ostalog i zato, na misi nije bilo pastve. U međuvremenu, kardinal je pisao Papi kako mu je život ugrožen. Što izgleda kao ordinarna laž. Kao i velika većina njegova djelovanja u posljednje tri decenije. Jedini koji ga je uzeo u bezrezervnu odbranu, izuzimajući naravno pripadnike HDZ-a i Crkve, bio je reis ulema Islamske zajednice Husein ef. Kavazović.

Pokazavši da se u tom slučaju radi možda o različitim firmama, ali o istim interesima. Da stvari ostanu retrogradne, i da zemlja nastavi propadati, pod vodstvom njih.

Zagledanih u prošlost.