Kada je rat završen, posjete i odlasci djece iz BiH na Siciliju su postale tradicionalne. Svake godine je oko 300 djece koji su u ratu ostali bez roditelja putovalo na period od 30 ili više dana na Siciliju besplatno. Porodice su uglavnom bile finansijeri ove akcije, ali iz organizacije kažu da su i pored njih, svoj udio imale i gradske administracije na Siciliji
Godine 1991., Aleksandra Gavrić, danas lijepa i mlada djevojka iz Banja Luke u Bosni i Hercegovini koja je završila Višu medicinsku školu i trenutno volontira kao fizioterapeut u lokalnoj bolnici, nije poznavala nijednog Italijana.
Takođe, nije znala šta znači riječ politika, nikada do tada nije ni čula za riječ oružje. Upitno je da li je uopšte umjela da izgovori ijednu riječ jer je tada imala samo godinu dana. Međutim, njena priča počinje upravo po njenom rođenju, kada velike geopolitičke igre počinju da komplikuju njen život.
Samo godinu dana nakon njenog rođenja, u Aleksandrinoj zemlji je počeo da bjesni krvavi građanski rat koji će odnijeti desetine hiljada života. Jedna od žrtava rata je bio i Aleksandrin otac koji je 1992. godine izgubio život u borbenim dejstvima na planini Vlašić, u centralnoj Bosni.
Stotine hiljada ljudi bježi iz svojih domova, ne stižući da uzmu ni ono najpotrebnije, nacionalistički haos dostiže vrhunac na sve tri strane koje su zivjele mirno pola vijeka na ovim prostorima. Četiri godine su brutalne scene iz Bosne punile naslovnice svih svjetskih medija, nekada velika država Jugoslavija se raspala na pet novih državica.
Malo ko je od stanovnika zapadnih zemalja iz prve ruke čuo šta se u Bosni događalo tih strahotnih ratnih godina. Mediji su svoje izvještaje uglavnom bazirali na sveopštu sliku razaranja i rata, sabirajući situaciju u jedno kolektivno stanje kojem se ne nazire kraj. Međutim, jedan mali broj Sicilijanskih porodica je od početka znao šta ljudi, pojedinci u Bosni, preživljavaju zahvaljujući svjedočenjima djece koju je organizacija „Luciano Lama“ još od početka rata počela da dovodi u hraniteljske porodice na ljetnje raspuste na ovom ostrvu.
Ova organizacija je u početku dopremala humanitarnu pomoć, da bi kasnije došli na ideju da italijanske porodice koje žele ugostiti djecu iz Bosne mogu to učiniti dva puta godišnje – kada su djeca na školskom raspustu.
Tri godine nakon rata, Aleksandra je prvi put čula za ovu akciju u školi. Prijavila se, i u ljeto 1998 prvi put otišla na Siciliju, gdje će upoznati porodicu Roccella, Anna-u i Giuseppe-a koji će je svake naredne godine primati u goste za vrijeme školskih raspusta.
„Ja sam praktično odrastala sa njima. Znam sve njihove prijatelje, rođake, komšije. Bila sam na mnogo njihovih proslava, rođendana, primila bezbroj poklona tokom svih ovih godina“, kaže Alkesandra za Osservatorio Balcani.
Boravak postao tradicija
Kada je rat završen, posjete i odlasci djece iz BiH na Siciliju su postale tradicionalne. Svake godine je oko 300 djece koji su u ratu ostali bez roditelja putovalo na period od 30 ili više dana na Siciliju besplatno. Porodice su uglavnom bile finansijeri ove akcije, ali iz organizacije kažu da su i pored njih, svoj udio imale i gradske administracije na Siciliji.
„Bilo je momenata kada smo bili pod snažnom vojnom zaštitom, čuvali su nas karabinjeri, čak se i pucalo na nas“, opisuje tadašnje stanje jedan od šefova ove organizacije Salvatore La Biunda .
„Ovo ne radimo ni zbog kakvog novca, ovdje nema profita. Za ovo je samo potrebno veliko srce“, kaze Salvatore.
Od kraja rata, hiljade djece je, zahvaljujući inicijatoru i šefu ove organizacije, Giuseppe-u Salvatore-u, otislo na Siciliju. Neki su tamo i ostali, neke su njihovi domaćini usvojili i obezbijedili im školovanje i našli posao. Aleksandra kaže da neka djeca svoje italijanske domaćine zovu mama i tata.
„Ja zaista ne mogu tako da ih nazivam. Ništa ne može nadomjestiti moje roditelje. Ali volim da idem kod njih a drago mi je i kada oni dodju u BiH. Tako će biti i ubuduće“, naglašava ona.
Pored ovog projekta, Luciano Lama je u Bosni prisutna i drugim projektima. U Srebrenici su organizovali centar za prihvat mladih koji traže posao s laboratorijom za obradu keramike, u Zenici centar za žrtve nasilja, u Ilijašu centar za prihvat udovica.
Posljednji u nizu projekata se realizuje u Mostaru, gdje Italijani prave kuću za prihvat mladih. Projekt vrijedi 1.450.000 eura, koji će prihvatiti 18 djece koji završavaju školu. U junu se očekuje završetak radova, a otvaranje početkom 2015. godine.
Neobaviještena država
Osservatorio Balcani je kontaktirao nekoliko visokih zvaničnika u BiH sa svih nivoa vlasti.
Niko od njih nije čuo da hiljade djece poginulih roditelja iz BiH već 20 godina besplatno borave u Italiji skoro dva mjeseca godišnje.
„Nikad nisam čuo, ni za tu akciju ni za taj projekat. To je svakako pozitivno. Treba nam više takvih akcija“, rekao je jedan od političara.
Većina mladih ljudi u Bosni i Hercegovini živi sa roditeljima i pošto navrše tridesetu, uglavnom zbog loše materijalne situacije i zbog nepostojanja poslovnih mogućnosti. Zemlja sa više od 40 odsto nezaposlene populacije se i 20 godina nakon rata guši u političkom haosu,kriminalu i korupciji. Zbog toga se sve više mladih ljudi odlučuje na odlazak iz BiH.
Prema nekim istraživanjima, oko 150.000 mladih ljudi je napustilo ovu zemlju od kraja rata do danas. Oko 80 odsto ispitanika ankete koje je sprovelo Sarajevsko udruženje mladih Kult je odgovorilo da bi automatski naputilo zemlju ako bi imalo priliku za to.
To predstavlja nesaglediv gubitak za male zajednice kao što je bh. društvo koje broji jedva tri i po do četiri miliona stanovnika , a stručnjaci kažu da je nerazumljivo zašto se društvo ovako odnosi prema mladom čovjeku, te da Bosni i Hercegovini nedostaje strategija koja bi mlade zadržala u zemlji.
Ako je suditi po tome koliko političari znaju šta im se dešava sa jednom od najranjivijih kategorija društva, djecom bez roditelja, nije ni čudo što mladi ljudi žele napustiti ovu zemlju.
