Skender Kulenović, rudar jezika

Na današnji dan, prije 80 godina, na planini Kozari, partizanski borac i pjesnik Skender Kulenović izrecitovao je svoju poemu Stojanka majka Knežopoljka. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o jednom od najvećih pjesnika južnoslavenskih literatura 20. vijeka

"Poslije njemačko-ustaške ofanzive na Kozaru 19. avgusta 1942. godine, na ovom mjestu stajalo je u stroju 900 preživjelih boraca Kozarskog partizanskog odreda. Nakon smotre borac i pjesnik Skender Kulenović pročitao je pred strojem svoju poemu `Stojanka majka Knežopoljka`. Od preživjelih boraca ovdje je 22.9.1942. godine formirana Peta kozarska brigada."

Tako je uklesano u ploču spomenika na Paležu, podignutom 1982. u znak sjećanja na antifašistički otpor na Kozari i na Skendera Kulenovića (1910 – 1989), autora Stojanke majke Knežopoljke.

Očevici tvrde da se, kad je Skender izgovorio prve stihove poeme o majci koja “zove na osvetu tražeći sinove Srđana, Mrđana i Mlađena što poginuše u fašističkoj ofanzivi”, stroj zanjihao. Prizori kozarske tragedije bili su isuviše svježi u preživjelim borcima. Skender – musliman, komunista, vidio je Kozaru – svojim očima, osjetio je cijelom bićem njenu tragediju. Sve. O tragediji srpskih majki progovorio je jezikom narodne tužbalice, ali od koje ne ostaju samo refreni tragičnog već i nada da se takva tragedija neće ponoviti. Otud je njegova Stojanka svaka majka koja gubi sinove, svaka majka koja vjeruje da Zlo ne može nadvladati Dobro. Otud su u pravu oni koji smatraju da je Stojanka više himna Životu negoli tužbalica na temu Očaja i Bola. Pjesnik je jednom prilikom izjavio: “Sjećam se jednog trenutka iz same ofanzive: duboko sam zaželio da o svemu tome nešto reknem, možda bolje rečeno da urliknem, ako ostanem živ…”

Za podsjećanje: početkom 1942. partizanska slobodna teritorija u sjeverozapadnoj Bosni se prostirala od rijeke Save do planina Kozare i Grmeča. Ova područja, uglavnom naseljena srpskim stanovništvom, teško postradala u ustaškim pogromima, bila su naklonjena partizanima. Nijemci i ustaše su strahovali da grad Banja Luka i rudnik gvožđa Ljubija ne padnu u partizanske ruke, pa su početkom juna 1942. organizovale ofanzivu West Bosnien, da unište partizane i njima naklonjeno stanovništvo. Fašističke snage su brojale 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustaša i domobrana, 2000 četnika, a Mađari su učestvovali sa pet topovnjača riječne flotile. Partizanska grupa je imala oko 3.500 vojnika. Omjer je bio deset prema jedan u korist neprijateojskih snaga. Na slobodnoj kozarskoj teritoriji boravilo je tada oko 80.000 civila. Ofanzivu, okončanu sredinom jula pročešljavanjem cijele kozarske teritorije, odvođenjem 65.000 civila, od kojih 15.000 djece, u logore u Hrvatskoj (što je još uvijek žalosno revizionističko poglavlje izučavanja NDH u sadašnjoj Hrvatskoj, ali i hipokritskog viktimizma pojedinih srpskih istoričara), preživjelo je oko 1.100 partizana. (Kozara, filma Veljka Bulajića – snimljen 1962, svojevrsno je umjetničko svjedočanstvo o kozarskoj tragediji.)

Među preživjelima, koji su onog davnog avgustovskog dana slušali Skenederove stihove o srpskoj majci Stojanki, bio je i Josip Mažar Šoša (1912-1944), budući komandant Pete kozarske brigade. Šoša - Hrvat, rodom iz Dervente. Pao je u o borbama za Travnik. Sva njegova braća bila su u partizanima. (Ali, to je već za drugi, širi zapis. )

Skender Kulenović – rođen je u Bosanskom Petrovcu, 1910, u osiromašenoj begovskoj porodici. U Travniku, kao vanjski učenik, završio je Jezuitsku gimnaziju. Već u trećem razredu gimnazije javio se zbirkom soneta Ocvale primule. Potom je studirao pravo na Zagrebačkom sveučilištu. Sarađivao je u brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski kulturni časopis Putokaz. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske krajine. Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a (održanom u noći 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu), zajedno sa Ilijom Došenom izabran je za sekretara. Za vrijeme rata piše poeme, urednik je Bosanskog udarnika, Glasa i Oslobođenja. U ratu je izgubio braću: Muhameda, slikara (u ustaškom logoru Kerestinac) i Muzafera, sportistu (u beogradskom logoru Banjica). Po završetku rata bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Sudjelovao je u realizaciji svih predstava u tom periodu. Sam je sam režirao tri predstave: Najezdu L. Leonova, Medvjeda A. P. Čehova i Za vlasteoskim doručkom I. Turgenjeva. Uređivao je Pregled, Književne novine i Novu misao. Živi i piše u Beogradu, sve do poziva u Mostar, gdje je dramaturg Narodnog pozorišta (1957-1970), Njegova supruga, Vera Crvenčanin, bila je prva jugoslavenska rediteljka. Sin Vuk - kompozitor, a kćerka Biljana - balerina. Po povratku u Beograd bio je urednik izdavača Prosveta. Nastojao je da živi isključivo od umjetnosti. Žalio se da zbog drugih poslova gubi vrijeme koje bi posvetio pisanju. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu. Pisao je pjesme i poeme, drame (najpoznatija mu je Djelidba), eseje, kritike, putopise, crtice, priče (takođe za djecu) te roman Ponornica. Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Za svoj politički i umjetnički angažman više puta je odlikovan.

Kao što je imao jak osjećaj za percepciju konkretnog života u ratu, takav je imao i u miru. Pored svih nadanja bivšeg partizana, da će poslijeratni život otvoriti nove perspektive, zasnivati se ne samo na nadanjima već i konkretnom suživotu naroda Bosne i Hercegovine, osjetio je da ispod ratnog pepela još uvijek tinjaju plamičci vjerske netolerancije i etničkih podjela. Napisao je dramu, prividno komediju – Djelidba. Prepričana, u najkraćoj sintezi: djelidba humanitarne pomoći u jednom bosanskom selu završava u krvavom muslimansko-srpsko-hrvatskom obračunu.

Premijera Djelidbe je održana u sarajevskom Narodnom pozorištu, 5. februara 1948. U intervjuu Glasu srpske (9.10. 2010), Skenderova supruga Vera je izjavila: “Prva Djelidba je njegova oštra satira, a onda dolazi do skidanja sa repertoara Nardnog pozorišta gde je bila praizvedba. Sa premijere izlazi Rodoljub Čolaković, tresne vratima demonstrativno, za njim izlaze svi ostali niži činovnici i ostaje poluprazna sala i glumci na sceni i pisac u loži koji gleda sunovrat predstave. Glumci su izdržali do kraja, publika koja se nije osvrtala na izlazak zvaničnika ostala je u gledalištu idobili su izvanredan aplauz. Posle toga sledi izjava jednog moćnika, Ɖure Pucara, којi каže Skenderu sutradan: ‘Da nisam znao da si ti to napisao, ja bih pomislio da je to napisao državni neprijatelj’”.

Ponornicu, svoj jedini roman, napisao je i objavio (1977) u poznim godinama. To djelo sam uzalud preporučivao italijanskim izdavačima i kao prozu (nažalost) aktuelnu u postratnom periodu. Roman, situiran u Bosni početka 20. vijeka, u vrijeme osiromašenja begovata, široka je freska socijalnih, etničkih i porodičnih odnosa, o kojim pripovijeda student sa kairskog Al Azhara, Muhamed, Kulenovićev alter-ego. Ponekad, barem ponekad, osim estetskih kvaliteta jedne proze ipak moramo reći da ima djela korisnih za naše promišljanje kulture i tradicije jednog naroda. U ovom slučaju, troimenog. U Bosni i Hercegovini.

Zanimljivo je napomenuti da je sonetima započeo i sonetima završio svoj književni put. Za posljednji ciklus soneta našao je inspiraciju u Baruhu De Spinozi. Pred kraj života progovorio je o sebi pjesniku: “Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Nakon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispoljena misao, s druge emocija“.

U svom eseju o Skenderu, Kiš je napisao i ovo: "Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju."

Nedostajalo je četrnaest godina da Skender dočeka strašni početak realne Djelidbe u Bosni, 1992. U nacionalističkoj euforiji “mojih”, u Prijedoru, jednom od poprišta progona i zločina nad nesrpskim stanovništvom, Ulica Skendera Kulenovića dobila je drugi naziv: Ulica Stojanke majke Knežopoljke. Smetalo im je ime, Skender. Muslimansko. Onog čovjeka i pjesnika koji nije zatvorio oči pred srpskom tragedijom u NDH. Kasnije, naziv je vraćen. Ostala je Nagrada “Skender Kulenović”, koja se dodjeljuje u Prijedoru, ali susreti, književni, imaju drugo ime – Susreti na Kozari.

Ali, to nije sve.

Bošnjački nacionalisti Skenderu nisu oprostili ni što se za života izjasnio kao srpski pjesnik, ni što je sahranjen u Beogradu, u Aleji velikana, do groba Meše Selimovića. Pogotovo mu nisu oprošteni njegova komunističku prošlost i antifašizam. (Postoji jedna komponenta koja spaja sve revizije prošlosti – od Zagreba i Ljubljane do Budimepšte i Kijeva, od Sarajeva i Beograda do Gdanjska – a to je pokušaj brisanja antifašizma u stvaranju postratne Evrope.) O jugoslavenstvu da ne govorimo. (Tamo, kod nas ima onih koji više nema, a koji su u grotesknoj svijesti poklonika aktuelnog trenda revizije istorije krivi i što su se uopšte rodili). U školskim programima u Federaciji zastupljen je skromno, tek pojedinim pričama iz knjige za djecu Gromovo đule. U Republici Srpskoj - kao autor Stojanke, ali bez mnogo objašnjenja o autoru.

On, Skender. Jedan od najvećih pjesnika kod Južnih Slavena. Koji nikad nije zaboravio svoje muslimansko porijeklo, ali je u svom djelu ujedinio sve najbolje i najdublje u jeziku koji danas svako zove svojim, nacionalnim imenom.

Odlomak iz romana Ponornica:

Protitravaju mi kroz sjećanje kairske džamije. Povod je naša džamija, kojoj se primičem. Kairskih i carigradskih džamija nagledao sam se i nagledao, spolja i iznutra. Blisnu sad preda mnom u svojim neuhvatljivim arhitektonskim cjelinama, a uporedo zabliješte njihovi fragmenti, sad spoljni, sad unutrašnji, jasni kao da sam ih izrezao i ponio u sebi: kube pod kubetom, ili unutrašnje parče arabeske, zlatno-zeleno-modre, koja mi svojim linijama i bojama sugeriše nekakav suvereni mudri mir. I to se gasi u meni sve više što više gledam džamiju kraj koje ću sad proći, izišavši iz Senijine kuće.

Padaju mi na pamet Tahirbegove riječi o sudbini religija i velikih ljudskih zamisli, o njihovim djetinjski naivnim i starački okoštalim astralnim zaletima, o njihovim gravitacijskim padovima na zemlju - o toj njihovoj paraboli, koja se poslije svog munjevitog zarkog uzlaznog kraka previja u svoj bespomocni silazni kraj; gasi se na samom svom tlu iz kojeg je poletjela, ili pada negdje uzaludna, međju ovakve kasablijske tarabe i ćenife, potleušice, drvene džamije...

Primičem se džamiji. Njena nevisoka natrula munara što se klati i škripi na vjetru (penjao sam se u djetinjstvu stotinu puta na nju), dolazi mi sad žalosna. Možda će i sve moje ambicije, one koje su se već izlegle i one koje još bubre, završiti ovako.

Osjetih sjen nekog straha. Nije to, zapravo, strah, nego slika jednog mog djetinjskog straha kad sam jedne noći morao da prođem pored ovoga groblja kraj kojega sada prolazim; ono se nadovezuje na džamiju.

Otac me te noći poslao Ibrahimbegu Prorašljiki da ga obavijestim da se sutra iznenada ide u lov; ako mu se ne ide, neka mu po meni pošalje svoju glasovitu kerušu.

Noć je već dobra bila, bio sam počašćen tim očevim noćnim zadatkom, toliko da u tom trenutku nisam ni pomislio šta me čeka na putu do Ibrahimbegove kuče. Ali me cesta dovede do pred ovo groblje.

Bila je mjesečina, pod kojom su se, kao sad na suncu, bijeljeli ovi isti nišani; u sjenkama džamije, zida, drveća i nišana vrebalo je nešto što samo noću izlazi na ovaj svijet. Zaustavio sam se pred grobljem, ne smijem dalje. Negdje tu u groblju šćućuren je mrtvac kojem se zbog nečega neko iz naše obitelji, možda i ja, nekad zamjerio, i sad, u dugoj bijeloj košulji i s lancima u rukama, primijetivši me, čeka da naiđem.

Nema mi druge nego vratiti se i jednostavno slagati ocu da Ibrahimbeg ne može sutra u lov, a kuju da ne može da da - jer je bolesna! Ali krenuh - strašno bi mi bilo to da otac sutra utvrdi da sam lažac i kukavica.

Idem pokraj groblja najtišim tapom i uzvijerenih očiju, onaj još ne preskače grobljanski zid, ali u jednom trenutku više ne izdržah i nagnuh u trk bez obziranja. Obazrijeh se tek kad proletjeh groblje: taj me sigurno nije mogao da stigne (a trčao je za mnom, čuo sam mu lance!), i čekaće me, zna on da se ovuda moram vratiti!

Ibrahimbeg mi reče da ce doći, i to me sledi. Boga sam molio da Prorašljika rekne da u lov sutra ne može pa da se vratim u društvu s njegovom kerušom, jer se mrtvi boje pijevaca i pasa.

S ledenim podizanjem kose, u divljem trku i urliku, protrčah pokraj groblja... Osmjehujem se sad u sebi na taj svoj davni strah. Mrtvi mi sad ustaju na drugi način, treptanjem i lelujanjem nišana kroz žitku jaru poslije sinoćnje kiše. Nišani, oni nagnuti svaki na svoju stranu i onaj pokoji posrnuli, liče mi na pjance koje zvonkom i škrgutavom muzikom prati banda cvrčaka u grobljanskoj travi. A pjanaca medju njima, smijem se, bilo je, bogami, dosta. Ali svi su na onaj svijet otišli jednako, i ti što u životu rakiju nisu ni primirisali.

Na način koji je kod nas jednak za sve i bez ikakve pompe smrti.

Ma ko ovdje da umre, nema crnine i flora, cvijeća i plača; plač ostaje kod kuće, kod žena, koje ne učestvuju u ispraćaju, one pokojnika čekaju u džennetu kao hurije, a pokoja muška suza brzo se obriše ili, škrta, sama se osuši. Ne donosi se na grob cvijeće niti pale svijeće, nego se samo dva puta u godini, na dva Bajrama, jedina dva sveca, dođe na grob, šaptom ili u sebi pošalje kratka molitva pokojniku "pred dušu".

Poslije smrti ostaje ovdje samo trava sa poljskim cvijećem i cvrčcima i bijeli nadgrobni kamen u njoj, ili snijeg koji zatrpa i njega.