Prvi put poslije Dejtona na ulicama Sarajeva ponovo se spominje rat. U prodavnicama se sve teže nalazi brašno, šećer, ulje... Velika novost u cijeloj priči je prvo zvanično, oštro i neuobičajeno upozorenje Brisela Beogradu ali indirektno i Moskvi da dignu ruke od Bosne!
Krajem minule sedmice u najvećim trgovinskim centrima u Sarajevu bilo je teško pronaći flašu ulja ili kilogram brašna i šećera! Građani su iznenada krenuli u pravi mali stampedo na prodavnice stvarajući po kućama rezervne zalihe osnovnih životnih namjernica. Mnogi tvrde da je to zbog iznenadnog nekontrolisanog povećanja cijena ovih proizvoda. Ipak, nije malo onih koji kažu da je sve to dio "povezanog paketa": Strah od rata izazvao je lanac poskupljenja, a slutnja od daljeg poskupljenja je natjerala ljude da nekontrolirano kupuju. U svakom slučaju, ulje je danas u Sarajevu već dostiglo cijenu dvostruko veću nego u Njemačkoj ali ga ni po toj cijeni više nema.
Ovakva situacija se ne pamti od rata do danas. Istovremeno, uvaženi i karizmatični profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu dr. Zdravko Grebo u dugom intervjuu koji je dao uglednom nedjeljniku "Dani" objašnjava šta je mislio izjavivši nedavno da "Bosna i Hercegovina broji svoje posljednje dane". Iscrpno je objašnjavao i mogućnosti izbijanja novog rata. Kroz mnogobrojne političke emisije na raznim tv kanalima u BiH, te u mnogim komentarima dnevnih i sedmičnih novina na različite načine razmatra se (ne)realnost novog rata. Argumenti za ili protiv su mnogi ali, neosporno je da je rat u BiH iznenada i ponovo tema o kojoj se govori. Inostrani mediji, pored ostalog, ponavljaju vijest da se Milorad Dodik, predsjednik Vlade Republike Srpske, već neko vrijeme raspituje za cijenu štampanja glasačkih listića o referendumu o nezavisnosti RS. Referendum mirno ne bi mogao proći. Istim kanalima odjednom je procurila i vijest da u BiH danas ima "30.000 tona viška oružja a da se u privatnom vlasništvu nalazi ogroman broj dugih i kratkih cijevi".
Ovo je, naravno, samo mali isječak iz atmosfere koja vlada u BiH. Sve je više onih koji ponavljaju staru narodnu poslovicu: "Koga su zmije ujedale i guštera se boji". Realno govoreći, situacija je ipak mnogo ozbiljnija nego što se može tumačiti samo narodnim poslovicama. Ta situacija ima svoje uporište, svoje korjene i svoje refleksije i na domaćem i na inozemnom terenu.
Na domaćem terenu apsolutni nemir kod građana podgrijala je trodnevna rasprava oba doma Parlamenta BiH. Ako je neko do sada gajio i minimum nade da su narodni poslanici u najvišem zakonodavnom tijelu države ipak sposobni da se odgovorno pozicioniraju pred evidentnom krizom u zemlji - grdno se prevario. Toliko nesposobnosti, neodgovornosti, bahatosti i skandaloznog ponašanja pred vlastitim biračima rijetko je kad viđeno na ovim prostorima. Nakon tri dana svađa i nespremnosti da se dođe do bilo kakvog zajedničkog zaključka o tome kako se okrenuti budućnosti, parlament se razišao ostaviviši nekakvoj "radnoj grupi" da formuliše zaključke kojih nema. Ako tih zaključaka ikada bude, o njima se taj isti parlament sasvim izvjesno neće složiti. Donedavni državni premijer Nikola Špirić podnio je ostavku na zahtjev svog partijskog šefa Milorada Dodika i potom se spakovao i otišao u Njujork da održi govor pred Vijećem sigurnosti UN-a. Cilj ostavke i cilj govora pred UN bio je da se osnaži teza prema kojoj je krizu u BiH izazvao Miroslav Lajčak, visoki predstavnik međunarodne zajednice, insistirajući na mjerama za deblokadu procesa reformi u BiH. Vrhunac cinizma u vezi sa ovim čuo se minulih dana kada su Dodikovi igrači u Parlamentu BiH počeli da izjavljuju: "da nije bilo Lajčakovih mjera, ne bi bilo ni krize u BiH". Lajčakove mjere, međutim, usmjerene su na deblokadu višegodišnjih upornih blokada ionako apsurdnog neefikasnog sistema u BiH koje su dovele do krize.
Ilustraciju za trenutne odnose u državi predstavlja i priča o pismu koje je predsjedavajući Predsjedništva BiH (dakle nominalno šef države) Željko Komšić poslao za Špirićem u Njujork, na adresu Vijeća sigurnosti UN. U tom pismu Komšić kaže da je posjeta Špirića "nelegalna" i da on tamo ne može govoriti u ime BiH. Špirić je, naime, podnio ostavku na mjesto premijera i tu mu je ostavku Predsjedništvo usvojilo. On bi ostavku povukao, kako kažu i on i njegov šef Dodik, kada bi Lajčak ukinuo ili potpuno promijenio svoje mjere. Drugi Komšićev razlog za pismo bio je da izlaganje premijera u ostavci nije usaglašeno u Predsjedništvu BiH, a kolektivni šef države je jedini nadležan za vanjsku politiku i predstavljanje zemlje u svijetu.
Nikola Špirić je u Vijeću sigurnosti, međutim, održao govor a informacije pristigle u Sarajevo kažu da je pravo na taj govor izlobirao ruski ambasador u UN ?! Cijela se stvar desila, kakve li koincidencije, istovremeno sa izjavom koju je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov dao medijima u njegovoj zemlji. Lavrov je, pored ostalog, kazao da su najnovije mjere visokog predstavnika Lajčaka "neoprezne i nepromišljene". On je pri tome, komentirajući na diplomatski krajnje neobičan način rad Visokog predstavnika, doslovno ponovio tezu o uzrocima krize u BiH koju su lansirali Dodik i njegovi ljudi: "Nadamo se da će kriza koju su stvorile neoprezne i nepromišljene aktivnosti visokog predstavnika Lajčaka biti prevaziđena..." Kriza u BiH je, prema ruskom tumačenju, plod djelovanja EU u BiH jer su sve zemlje EU dale jednodušnu podršku Lajčakovom djelovanju u ovoj zemlji. Isti dan stigao je i iznenađujuće oštar odgovor iz Brisela. Evropski komesar za proširenje Olli Rehn pozvao je političare u BiH "da ne slušaju glasove koji dolaze iz Beograda i Moskve !" Uz to Rehn je veoma oštrim tonom upozorio Beograd da "Srbija neće moći nastaviti svoj evropski put ako se dalje bude miješala u unutrašnje odnose u BiH". Upozorenje je došlo samo nekoliko dana nakon što su Brisel i Beograd parafirali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Sasvim pojednostavljeno kazano, igre skrivanja više nema: EU se na do sada neviđeno otvoren način suprodstavila frontu koji u regionalnoj politici čini Moskva sa svojim ekspoziturama u Beogradu i Banjaluci. Sjena "strateškog rješenja" koje u isti koš stavlja Kosovo i Republiku Srpsku, preselila se sa terena političko-taktičkih neslaganja na teren strateškog problema. Strah od novog rata, ipak, nije samo pitanje gore spomenute narodne poslovice o zmijama i gušterima. Priča je postala ozbiljna a da bi se uspješno završila, očigledno, treba angažovati političke i druge snage koje daleko prevazilaze gabarite Bosne i Hercegovine. Do tada, problem sa uljem, brašnom i šećerom najmanji je problem koji se Bosancima može desiti. Da hoće samo na tome ostati, kažu oni - bilo bi odlično !
