Sarajevo (Foto Danilo Krstanović)
Tekst-osnova za raspravu 4. Maja 2013. Reggio Emilia (Festival Europska Fotografija). Prevod: Nadira Šehović
[Abdulah Sidran:
«Vratili su se oni koje smo otjerali za vrijeme NOB-a»
«Svi su htjeli rat»
«Kod nas, danas, imamo čovjeka u tranziciji, novog čovjeka bivše Jugoslavije i Balkana. Na Darvinovoj skali evolucije je na nivou miša: preživjeti, ukrasti, ubiti. Društvena svijest mu je na nuli, solidarnost na nuli, ljudi ne podnose onog koji čini dobro, osjećajnog čovjeka se mora ubiti. U tranziciji ne postoje emocije, nema ljubavi, nema prijateljstva. To je novi čovjek, čovjek u tranziciji»]
Izdaja ljevice
«Kada se Ivan Stambolić, - do tada zaštitnik Slobodana Miloševića pri njegovom usponu i osvajanju Saveza komunista Srbije, kasnije Socijalističke partije – distancirao od njega ("uzjahao je divljeg konja a ne zna gdje će ga odvesti"), nazvao ga je izdajnikom a nacionalistički zaokret bivšeg štićenika izdajom. Izražava sažeto skandaloznost i istinsko zaprepaštenje – i time određuje sopstvenu sudbinu. Stambolić je na početku poslao Miloševića na Kosovo da "zavede red u pokrajini koju potresa nacionalističko nasilje, i albansko i srpsko". Milošević će poslije, na Kosovu polju, to preokrenuti u "niko ne sme da bije Srbe" te će postati lider srpskog nacionalizma i transformirati socijalističku partiju u nacionalsocijalističku. To je kraj motiva osnivača, kraj Jugoslavije. Dvije godine ranije pojavio se i proširio po Beogradu Memorandum SANU. Dugačak, razvučen, preopširan dokument, koji je potpisala grupa intelektualaca predvođenih Dobricom Ćosićem, a u kojem se afirmiše historijska superiornost srpskog naroda kao "nebeskog naroda". Svi se javno distanciraju od tog dokumenta, počevši od Ivana Stambolića, tada predsjednika, ali šuti Slobodan Milošević, budući stjegonoša srpskih interesa na Kosovu polju. Stvari su se zatim odvijale kako su se odvijale i rat se svodi na detalje tamo gdje se čini najokrutnijim: sparnog jutra 25. avgusta 2000. u Beogradu je nestao Ivan Stambolić. Visok, još uvijek u snazi, sa 66 godina, skoro svakog jutra trči na Košutnjaku, blizu kuće. Vidio ga je i pozdravio portir Golf kluba, vidjeli su ga i drugi svjedoci. Približio mu se bijeli kombi, iz kombija su izašli naoružani ljudi, omamili ga i oteli (njegovi zemni ostaci sahranjeni su pod živim krečom na Fruškoj gori, i ekshumirani nekoliko godina kasnije). Ubistvo uz prikrivanje leša pripisuje se kao nalogodavcu Mirjani Miri Marković, Miloševićevoj supruzi, "srpskoj majci" kojoj je krajnji obračun bio manje odbojan nego njemu. Otmica i ubistvo izvedeno u najmračnijim mjesecima propasti "krnje Jugoslavije".
Goli otok, poraće
[Abdulah Sidran
«Procjenjuje se da je kroz Goli otok prošlo od 35 do 50 hiljada ljudi. Ministar policije Ranković na kongresu Partije kaže: "Uhapsili smo barem 60% nevinih".
Svi koji su izlazili sa Golog otoka, pri otpustu su prvo morali da potpišu dvije izjave: da nikada, dok su živi, neće reći ni jednu riječ o Golom otoku, i da će do kraja života sarađivati. Ko ne bi šest mjeseci kontaktirao službe ponovo je hapšen i odvođen na Goli otok. Ove koji su se vraćali nazivani su "ponavljačima", "povratnicima".
Od preživjelih sa Golog otoka službe su formirale mrežu saradnika. Ljudi koji su formalno bili nastavnici ali su od policije dobijali novac za svoj rad, koji su samo sarađujući mogli dobiti stipendiju ili smještaj u studentskom domu, zaposlenje ili... mogućnost da objave prvu knjigu poezije. Ništa nije bilo moguće bez provjere, saglasnosti, tajne policije. Te nevidljive kontrole za koju nismo ni znali»]
Sedamdesete
[Vladimir Arsenijević
«Jugoslavija Sedamdesetih je bila relativno sretna zemlja: cvjetao je turizam, ekosistem je predstavljao prirodni horizont i pluća Evrope, školstvo i zdravstvo uznapredovano; doznake emigranata i njihova iskustva bile su temeljem budućnosti; prisustvo različitih kultura mogućnost za sve a "...to da smo mi, građani, posjedovali pasoše koji su izdavani slobodno svima (za razliku od zemalja Istočnog bloka gdje je to pravo bilo ozbiljno ograničeno), značilo je slobodu kretanja. U tom periodu, niko nam nije nametao poseban vizni režim (izuzev SAD i tada fašističke Španije)»]
Sarajevo centar svijeta
Opsada Sarajeva (april 1992-februar 1996) je "mjesto" dramatične naracije rata u Jugoslaviji. Tu su svjetski mediji, tu su pisci, novinari, političari, stalno angažirani. A niko da jasno postavi pitanje: ko dobiva a ko gubi u ovom ratu?
[Dževad Karahasan
«Stotinjak godina nakon osnivanja, Grad je okupio ljude iz svih monoteističkih religija i iz njih nastalih kultura, bezbrojne jezike i oblike života koje ti jezici sadrže u sebi. Postao je mikrokozmos, centar svijeta koji, kao i svaki centar po ezoterijskim učenjima, sadrži cijeli svijet»]
«Pitati u opkoljenom Sarajevu ko je bio na dobitku, kome su koristile hiljade mrtvih, na čiju štetu se sve to događalo, smatralo se nepristojnim, izrazom vulgarne misli. Preovlađujuće mišljenje, bez pitanja, bilo je: 'to je etnički, vjerski rat'.
Pa ipak je priča bila jasna: odbori i udruženja protjerani u Južnu Ameriku, «izbjeglice za povratak», ustaše upućivani u prvim mjesecima 1945.g. kanalima za bijeg koje je organizirao Vatikan, njihovi sinovi, oni koje je komunizam eksproprisao i njihovi nasljednici, nacionalizirani vlasnici, njihovi sinovi, titulari privremenih imanja koje sada zahtijevaju zločinima, oni koji traže vlasničke listove u bilježničkim kancelarijama u Splitu, i onim uredima na trgu Unità d'Italia u Trstu, u zasjedi uz graničnu rampu socijalističke države sa javnim vlasništvom u agoniji: Mediaset i Intesa, Ligresti i Generali, Telekom i Impregilo, Gabetti i Danone.
U hronici opsade i rata niko se ne bavi glavnim problemom, pokretačem svega: gdje i kako će završiti društvena imovina u umirućoj socijalističkoj Jugoslaviji. Zemlja koja nije imala za sredstvo privatnu imovinu je nezamisliva. Sve prolazi pod krvavim nebom etničkih ratova.
Kažu Crkva, religija, tradicija, jezik, mjesto, korijeni, etničke grupe a govore o kolektivnoj imovini koju treba preuzeti, industriji koju treba rasparčati, kompanijama za telefoniju, električnu energiju i gas koje treba privatizirati, o stanovima koje treba prisvojiti, zemljištu i velikim državnim poljoprivrednim zadrugama koje treba podijeliti, obalama koje treba devastirati, rijekama koje treba zagaditi.
Etnička grupa: neologizam prisutan u informisanju i komunikacijama već dva desetljeća. Za Balkan, ali i Afriku i općenito govoreći za 'etničke' ratove. Šta znači 'etnički' nije jasno. Ako se hoće reći da građani jedne jedinstvene zemlje, koji se odnose na jednu državu, žive unutar istih granica, imaju svoje kvote raznovrsnih običaja, kulture, religije, neka se kaže. Etnički potiče od grčke riječi ethnos, narod. Konjugacija koja se naširoko upotrebljava gura kulturne, običajne, religijske, idiomatske različitosti ka rasnim razlikama. I mogli bi započeti diskusiju o tome šta su rase. Medijske sile – novine, televizija – rekli su nam i govore nam da je u Jugoslaviji bio etnički rat. Ne usuđuju se govoriti o rasama, ali malo im nedostaje. Pa ipak na Balkanskom poluotoku sve kulture su nastale od naseljavanja na poluotoku slavenskih plemena u V i VI stoljeću. To je zajedničko porijeklo jedne zemlje koja je imala više manje istu Istoriju i gdje se upotrebljavao manje više isti jezik. Zemlje koja je trajala 85 godina (od 1918. do formalnog kraja 2003. godine, srušene zapravo u devedesetim godinama). Ako se prisjetimo da smo proslavili 150tu godišnjicu ujedinjenja Italije, može se reći da ni Jugoslavija nije bila činjenica baš toliko istorijski privremena kao što joj se danas uporno pripisuje.
Gospodari rata
«Sada kad je – na kraju posljednjeg perioda zločina Slobo (Slobodan Milošević) u zatvoru, treba reći da se njegova moć zasnivala na ovlaštenju, u ponečem bezgraničnom, koje mu je u četiri izborna ciklusa davao srpski narod. Nacionalizam je bio široko rasprostranjen u Srbiji i prije njega. Nacionalisti su bili intelektualci u Akademiji nauka u Beogradu koji su '86. objavili poznatiMemorandum – dokument o zahtjevima, auto-referencama i istorijskoj sudbini srpskog naroda; nacionalistička je bila i Srpska pravoslavna crkva.
Milošević samo slijedi struju i usvaja njene parole, naoružava secesioniste u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u paravojnim bandama pronalazi sredstvo za provođenje etničkog čišćenja u susjednim republikama ostajući formalno izvan konflikata. Zajedno s njim na Balkanu djeluju drugi "bani", prvi Franjo Tuđman, vođa hrvatskog nacionalizma. Alija Izetbegovic, predsjednik BiH u ratu sa vladom koju čini 'Front' od muslimanske do socijaldemokratske (bivše komunističke) partije – ako i nije ''gospodar rata'' kao njegova dva susjeda, ubrzo se miri sa etničko-nacionalističkom podjelom Balkana prepuštajući se projektu male muslimanske Bosne».
Kolaps sistema i dark side
[«Veliki penzioneri društvene industrije, rukovodioci, tehničari, dočekuju praznih ruku kraj mjeseca. Dinari roza boje kao losos gore u ručno napravljenim pećima. Kolaps je sistema i kolaps svijeta. Ljudi beru jestive trave duž jaraka, mnogi izvršavaju samoubistvo kao Juraj Marek, mnogi idu prema snajperistima a starci u seljačkim kućama podno Igmana lude, izlaze iz ograda vrteći sjekirama. Majke nude svoje kćeri na snijegu blizu Alipašine džamije. U uglu male pijace, gdje su pale dvije granate, pada snijeg a kada se hoda po snijegu trag na momente postaje crven kao krv.
Napolju, s one strane aerodromske piste koja se više ne koristi, kod ulaza u tunel gdje stotine ljudi čeka ležeći na ulaznim zemljanim nasipima i dok unutra kondenzovani dah ljudi zamagljuje vid i naočale, u ravnom polju između Dobrinje, Hrasnice i Igmana, ogromna pijaca sjena zadobiva oblik i nestaje u noći. Narod sjena i crnih tijela u pokretu sa vrećama na leđima, platnenim trakama na čelu i korpama, mnoštvo noćnih Markala uz samu opsadu, osvijetljenih svjetlećim tragovima i ispaljenima raketnih bacača koji nakratko osvjetljavaju noć, ljudski gustiš, ravno polje. Starice umotane u šalove na kolima, muškarci za improvizovanim tezgama hrane, male ukopane trgovine na svijetlu petrolejskih lampi, pune krompira – cijena im je šest puta niža nego u gradu pod opsadom – pri ruci noževi dugački kao sablje, nosači koj idu i vraćaju se sa vrećama na leđima».
«U epskom sukobu, pri republikanskoj odbrani grada, veliki svijet preživljavanja i dark side. Tamna strana vođa bandi prvoboraca. Njihovi likovi još se sjaje u mašti naroda. Na mitskom nebu oni se odmah postave, banditi samoproglašeni 'generali' iz prvih dana. Pojavili su se iz ničega, pobjegli iz državnih zatvora koje su napustili direktori i stražari, ili su oslobođeni kazne aktom suverene nove države, pretvoreni u borce koji između banditizma i nacionalizma. Mušan Topalović Caco godinu dana je pokrivao padine Trebevića, strateški sektor odbrane grada. Nakon što je odbio da sa svojim borcima uđe u redovnu armiju, ne uživajući više zaštitu predsjednika Alije Izetbegovića, uhapšen u oktobru 1993. nakon borbi kod Pivare. Sa lisicama na rukama u autu bosanske policije ubijen je ''pri pokušaju bijega'' pucnjem u glavu i sahranjen na nepoznatom mjestu. Jusuf Juka Prazina, protjeran iz grada, obećava ''vratiću se na bijelom konju'', ali su ga bosanske tajne službe ubile u Belgiji. Juka je nekoliko sedmica bio ''kralj Sarajeva'' i još je i garant u sporazumima između porodica koje razmjenjuju stanove, skupa sa namještajem i svim ostalim stvarima, pri selidbi iz srpskog sektora u bosanski i obratno. Duže će živjeti Ismet Bajramović Ćelo čije ime se sa strahom izgovaralo u gradu pod opsadom. Ćelu je pogodio snajperista za vrijeme opsade, ukazana mu je pomoć a zatim je liječen u Italiji i preživio je. Ubijen je iz zasjede u decembru 2008. na vratima svog stana u centru Sarajeva.
Cacini posmrtni ostaci se pojavljuju poslije rata, u zimu 1996. Ekshumiran je i sahranjen kao šehid. Dženaza mu je klanjana u Carvoj džamiji, drugoj po veličini u gradu, uz učešće oko dvadeset hiljada ljudi. To je najveća političko-vjerska manifestacija koja se pamti u BiH. Tabut je nošen s ramena na rame kroz cijeli Stari grad, preko Baščaršije do šehidskog mezarja na Kovačima. Cacina banda je uživala dvostruku slavu: branilaca Trebevića i kriminalca. Rehabilitaciona dženaza održana je nedaleko od Gradskog parka, mjesta gdje su sahranjeni mladi policajci koje su u završnom obračunu poginuli upravo od Cacine ruke. Jedan od njih je sin Avde Hebiba, ministra unutrašnjih poslova u vrijeme ekshumacije i javne dženaze. Hebib nije reagirao a odšutio je, zaprepašten, i grad.
Uzroci kraja
«Zašto je Jugoslavija nastala i zašto je nestala? Rođena je na osnovu sna i projekta jednakosti koji se na Balkanu odupirao naci-fašističkoj okupaciji elitističkoj ideologiji. San naci-fašizma je san o sluganskom društvu: vlasničke elite i robovi; san antifašističkog fronta – u kojem su komunisti imali preovladavajuću ulogu – bila je multietnička federativna republika, jednakost uslova, prava i dužnosti. Već to nameće razmišljanje: postoji jedan momenat u istoriji ''kratkog vijeka'' u kojem velike komponente čovječanstva zamišljaju društvo jednakih, zasnovano na zajedničkom životu različitih. Prostor koji je u vlasništvu svih. Gdje primarna prava vrši država, kolektivni vlasnik. I sva imaginacija, sve žrtve, sva razmišljanja tih muškaraca i žena su se preokrenuli – sa pojednostavljenjima kojima se nazgled bilo lako izrugivati – u tom kolektivnom naporu: samoupravljanje, rodna ravnopravnost,međunarodni mir, pasoši svima, sloboda kretanja i tako dalje. I sa značajnim uspjehom – u 60-im i 70-im godinama sa interesom i ponosom se izjašnjavalo kao ''Jugosloven''. Danas, ojećati nostalgiju za tim vremenima i nadama, na Balkanu koji su privatizacije, oligarhie i etnički satrapi fragmenirali, doživljava se kao hereza. Kolektivna Jugoslavija nestala je iz prostog razloga jer je donesena odluka da se ona opljačka i podijeli privatnicima, grupama. Bio je to okrutni desetogodišnji rat radi stvari, među njenim narodima, etničkim podvrstama, za njihovu korist i upotrebu.
«Nestanak bivše Jugoslavije ima se zahvaliti divljačkom napadu na društveno vlasništvo: od od zemljišta do zraka, od rijeka do željeznice, od novina do državne televizije. Niko više ne zastupa princip nedjeljivih dobara, koja pripadaju svima, ne zastupaju to ni beogradski studenti koji su se prvi digli protiv Miloševića u zimu 1996. smrznuti u povorkama protiv aparata, partijske nomenklature koja se reciklirala u raznim opcijama zajednica. Mladima koji se bore i ginu za odbranu Sarajeva, Alija Izetbegović – poboži predsjednik koji ide u džamiju u bijeloj galabiji, stanuje u malom radničkom stanu, i otac je Bakirov (sadašnjeg lidera muslimanske stranke), arhitekte koji će upravljati fondovima cjelokupne rekonstrukcije i obnove – predaje mjesečne certifikate od nekoliko stotina maraka. Koristiće se za otkup stanova poslije rata. Odmah nakon Pariškog mirovnog sporazuma, potpisanog u decembru 1995., počelo je crno tržište certifikatima: prodaju se za polovinu, petinu, desetinu nominalne vrijednost. Malo novca, pregršt, ali odmah, za one koji su živi i koji moraju preživjeti , emigrirati, i za zbunjene nasljednike. Brdo bezvrijednih papira uvedeno na tržište nekretnina, kojima su na licitacijama kupovane velike državne zgrade, hoteli kao Holiday Inn, vršio povrat crkvenih dobara, pa i franjevačkim udrugama... Certificati su samo primjer, okrutan. Ko zna, možda će se neki istoričar probuditi, možda će neki beskorisni Institut za istoriju – zanemarujući folklor i sve što se podrazumijeva – početi priču o osnovnim razlozima ove tragedije, počevši od katastarskih mapa do prenosa vlasništva.»
Mitovi osnivanja porodice se mijenjaju
«"Djed je postao vlasnik četrdesetak dunuma plodne zemlje uz rijeku Trebišnjicu a na crnogorskim obroncima kupio je više hektara šume i pašnjaka"»: tako počinje Grad u zrcalu Mirka Kovača, autora koji je izazvao veliki interes krajem 60-ih godina epistolarnim romanom Životopis Malvine Trifković. Porodični roman koji počinje vlasničkim spiskom je klasika u zapadnoj književnosti, ali je novost na balkanu. I evo opet, nakon solcijalizma: zemlja, kuća – kamena – stoka, koji označavaju ritam, cilj, dobru ili lošu sudbinu, porodičnog udruženja. Presedani postoje ali suprotni: malo remek djelo Bore Ćosića je Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji, vrlo zabavna pochade, priča o malograđanskoj porodici koja prelazi suprotan put: od liberalizma do socijalizma. Svi u potrazi za identitetom.
Abdulah Sidran je dovršio 'roman o porodici Sidran' (Otkup sirove kože). Na sceni je radnička porodica – dva brata, autorovi stričevi, poginuli za vrijeme NOB-a, jedan tipograf, ubijen u logoru Jasenovac prilikom pokušaja bijega plivanjem u savi. Treći brat je otac, mehaničar, komunista, ilegalac, poslije rata istaknuti društveno politički radnik u institucijama Republike Bosne i Hercegovine (Ministar rada), uhapšen kao informbirovac u aprilu 1949.g. – "iz sve snage više volim rusko govno nego američku tortu (Mihajlo)" – upućen na prisilni rad i "političko prevaspitanje" na Goli otok. Porodični roman, dakle. Ali, porodica Sidran je upisana u istoriju Jugoslavije. Kao druge porodice nosioci istorije Balkanskog poluotoka, jednako pogođene sudbinom, istorijom i tragičnom poučnom pričom stare i nove Jugoslavije. Ova i druge porodice, vidljive u nedavnoj istoriji i u hronikama ovog stoljeća na Balkanu, bile su porodice iz društvenih klasa koje su se izdizale: radnici, intelektualci, sitni posjednici, niža građanska i klasa malih trgovaca. Porodični odnos su kulturni, moralni. Individua se odnosi ne prema porodici nego prema kolektivnom, istorijskom identitetu, unutar novog svijeta. Juraj Marek – pedagog i mentor Autora, učestvuje u NOB-u i ostaje nepokretan i u stavu mirno kad mu partizani uhvate i strijeljaju oca ustašu.
Nedostaje identitetska metafora robe, jer nema vlasništva. Vlasništvo, ljepilo koji povezuje i objektivizira i prenosi porodične veze, prenošenje i metafora vlasništva, pripadaju - upravo – zemljoposjedničkoj, latifondističkoj, dvorskoj aristokraciji, i trgovačkoj malograđanskoj klasi iz velikih buržujskih romana prošloga i XIX stoljeća (Budenbrokovi, Uzede iz Potkraljeva, von Esenbeckovi iz Sumraka bogova, razni Mastor don Gesualdo)»
«I dolazimo do današnjeg gliba. Republikanski i nacionalni prostori kakve su mnogi u Jugoslaviji i u Sarajevu željeli izgraditi – među njima Zdravko Grebo koji je napisao prvi nacrt Ustava republike BiH nakon referenduma o suverenosti – ili Ante Markovic koji pokušava naći izlaz u konfederaciji šest federativnih republika, zatvoreni su.
Dayton je, u Bosni i Hercegovini i na cijelom Balkanu, izdao certifikat i stavio pečat monokulturne ('monoetničke') podjele. Carstva su krenula putem globalne zamršenosti. Mikro i makro podjele kontinuirano se iznose na teren – u krizi – kako bi se postiglo fragmeniranje i implozija potlačenih. Hrane se fondamentalizmi i vjerska suprotstavljanja. Pale se vatre 'etničkih' i vjerskih identiteta, suprotstavljaju se jedni drugima muškarci i žene, zajednice i kulturna područje, mladi i stari, naoružavaju se teroristi.
Bitka za pluralizam pokrenuta na zidinama Sarajeva pod opsadom nastavlja se.
Iz krize se izlazi na dva načina: elitistički sistem kojim rukovodi uočljiva manjina (bilo da je 1% ili 10%) sa novom eksploatacijom ruku, mozgova i resursa, piramidalni; ili, sa projektom i početnom praksom novog svijeta, novih pluralnih relacija, jedan novi ljudski konzorcij»
