Pad zida ili daleko od nostalgije

Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića povodom tridesetogodišnjice pada Berlinskog zida

Onog, može biti dalekog, 9. novembra 1989. živio sam u Jugoslaviji, u jednom bosanskom gradiću. Zazvonio je telefon, javio mi se jedan moj prijatelj. “Znaš li šta se dešava?” Nisam stigao ni da mu čestito odgovorim, on je nastavio: “Uključi televizor, pada Zid!” Sklon dosjetkama, odgovorio sam: “Samo jedan?” Tu anegdotu iz nekad i tamo ponekad ispripovijedam tokom prezentacije mojih knjiga u Italiji. Bilo je i dijaloga, kratkih. Neke sam zapamtio.

“Da li je pad Zida najavio pad Jugoslavije?”

“To treba pitati njene rušioce, unutrašnje i vanjske, kao i lažne spasioce...”.

Proteklo je trideset godina od dana u kojem sam se našalio na račun pada Zida. Neka se čitalac ovog kratkog zapisa ne plaši, neću pisati o gradnji tog čudovišta, ni o dužini, visini i debljini najvećeg simbola Hladnog rata, bogami ni o Valteru Ulbrihtu koji ga zamislio i Nikiti Hruščovu koji ga je odobrio, neću ni o knjigama, reportažama, fotografijama i filmovima na tu temu… Tog materijala ima na gomile – čitajte i gledajte, do mile volje. Istina, moram o jednoj stvari: nikako ne uspijevam da zaboravim kako su nam sa ruševina Zida, usred slavljeničkog vatrometa, evropske političke glavešine slale obećanja o boljoj i ljepšoj Evropi. Bogami, ni glob zemaljski nisu zaboravljali tvrdeći da će biti pravedniji. Svima koji odbijaju da piju vode iz Lete, evo bar malo razloga za glavobolju pred sjećanjem na taj period. Istina, za manju glavobolju ako znamo da laž i politika od davnina rado i često koračaju ruku pod ruku; za veću ako nismo slijepi pred antimigrantskim zidovima od bodljikave žice i gluhi pred istinom da nisu samo mađarski, slovenački, bugarski..., već su naši – evropski. A njihov pad, kada?

Ali, kad već ponavljam to o glavobolji, naša bi i povodom tridesetogodišnjice pada Zida morala biti i jača i veća. Naša, mislim na sve nas koji smo rođeni u ex Jugoslaviji, ali i one mlađe, u zemljama nastalim iz njenog pepela.

Prvo, primjerom krvavog raspada zemlje dali smo izvanredan primjer svim retrogradnim snagama u Evropi da tvrde kako je svaka multikulturna zajednica neostvariva i, k tome, opasna. Drugo, iz socijalizma građenog na bazi komunističke ideologije većina stanovnika zemlje u kojoj se nekad zaklinjalo bratstvom i jedinstvom, uskočila je u nacionalizam, dakle u ideologiju gubitnika nesvjesnih u čemu je njihov gubitak. Treće, ako se Titu i komunistima prigovara stvaranje distance prema Evropi (kapitalizmu, tržišnoj privredi itd.), šta onda prigovoriti “novim ljudima” koji su tranziciju iz komunizma u demokratiju iskoristili za rasprodaju ekonomskih dobara stranim firmama i domaćim tajkunima, te za vlastito bogaćenje? Ako imalo obrišemo prašinu zaborava, podsjetićemo se prodaje banaka, fabrika i radionica za jedan euro. Naravno, sjetićemo se i domaćih “dobrotvora” koji su ih tokom devedesetih ali i kasnije smišljeno vodili ka propasti i totalnom obezvređenju. Ali, to je nepopravljivo i daje teme samo piscima romana, priča i scenarija.

Nedavno sam jednom našijencu, vispreno odanom Bogu, Domovini koja je i Otadžbina, i Obitelji koja je i Porodica, koji se čudio kako je bila moguća afera Agrokor, odgovorio da je bila moguća. Zašto ne bi bila? Ako je morala pasti Jugoslavija da bi se podigao jedan Agrokor, simbol mnogih drugih agrokora i beskrajne tranzicije iz socijalizma u (divlji) kapitalizam, obogatili pojedinci a milioni osiromašili, onda mogu samo ponoviti za starim Krležom da je sve smrtno osim gluposti. K tome, kako je pala: uz koliko žrtava, invalida, logoraša, silom raseljenih lica, siročadi, udovica?

Ah, širok i dubok je registar naše Sramote!

Čovjek me je dugo posmatrao, lako vam je da zamislite kako. Rekao mi je glasno da sam pesimist, on je to, o Agrokoru, napomenuo tek onako. Kad sam to ispričao jednom prijatelju koji živi u Americi, on se čudio kako sam sebi dopustio da me neko takav dovede na svoj teren. Neka mu ne pričam opet o mom metodu vlastite kože, koji me već dugo ne iznevjerava u osjećanju i viđenju realnosti. Moj prijatelj misli da sam imao sreću što sam o tome diskutovao u Italiji. Da sam tu “razmjenu mišljenja” imao tamo, drugu bih mu pjesmu recitovao! Tamo, u demokratiji na postjugoslovenski način. Tamo gdje srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorska trvenja nemaju kraja jer se hrane jedna drugim. Tamo gdje nacionalisti svih korijena tužakaju jedni druge a jedni bez drugih ne mogu.

Imao bih i četvrto, i peto, i šesto, i sedmo... Cijela listina bi se pojavila iz svega, bilo bi mjesta i za Ameriku, Rusiju, Tursku, bogami i za Brisel naše drage Mogerini. Ali, ovaj put neću o njima, oni su došli poslije, kao što se Fortinbras, nakon svega, pojavio u Elsinoru.

U već pomenutom svemu teret, znam, imaju i sjećanja. Kad me poneko upita šta ne mogu da zaboravim, obično zaćutim. (Nekom prilikom mi se omaklo da jednog radoznalog neznanca upitam ima li na svijetu veselijih tema.) Ni sada, povodom tridesetogodišnjice pada Zida, ne znam odakle bih započeo. Od stvari neoprostivih poput revizije istorije, opravdanja i slavljenja onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili na pogrešnoj strani? Od živih ili onih kojih više nema?

Među živima pamtim i lica koja su u predvečerju Vremena Promjena crvenu odjeću zamijenili crnom, ali i sva ona dobra, istina zbunjena lica. Nisam zaboravio – a kako bih? – vlastito iskustvo iz aktivnosti lokalnog pokreta za mir u onom bosanskom gradu u kojem sam živio i radio. Pokazalo mi je koliko je bilo ljudi koji nisu bili za rat, ali, nažalost, i koliko ih je bilo za rat. Ovih, posljednjih, bilo je previše. Nakon jednog našeg protesta, na koji je izašlo desetak hiljada građana, poruka jednog od tadašnjih vlastodržaca bila je jednostavna: Mi na trg možemo dovesti triput više naših. Upotrijebio je najprecizniji mogući glagol – dovesti. Oni koji lako proizvode riječi olako zaborave da možemo dovesti i ovce i magarce… Bilo je to prije dvadeset sedam godina - moji su uglavnom u takozvanoj dijaspori, njihovi vladaju, dijele političke položaje, šire svoju moć i na ekonomiju i kulturu. Vladaju bez uglavnom – već dugo. Bez ikakvog budućnosnog projekta. Pardon, slagao sam – imaju projekat, ali za svoje džepove i klanove.

Oni vladaju, mladi odlaze u druge zemlje.

Prazni se nekadašnja Juga. I ne samo u njenom dijelu u kojem žive evropske parije, u redu za prijem u Uniju koja za njih ima samo utješno lažan časovnik – Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci, Albanci, već i u onom drugom, koji je u Uniji. Odbijam unaprijed kritiku da je ovo lament. Istina, pred činjenicama se može i jadikovati, i plakati, ali svi znamo da je bolje djelovati. Ne, recite ni da sve ovo pišem iz nostalgije za nečim čega više nema a bilo je, tvrde neki, i naša velika iluzija! Pišem, ali daleko od nostalgije.

A ona druga lica?

Između nažalost brojnih ne mogu zaboraviti poslijeratni susret sa majkom trogodišnjeg dječaka, na groblju u mom rodnom gradu. Mala, bijela mramorna kocka - na ovoj ime, mališanu dato prema liku jednog Turgenjevljevog romana. Datum smrti – iz jedne ratne godine. Ima trenutaka u kojim nam se može učiniti da zanijeme i zemlja i nebo, a svaki oblak se pretvori u neodgovorljivo zašto...

Poznavao sam mladića M.. Bio je gimnazijalac kad sam, kao profesor, došao u onaj bosanski grad. Igrao je košarku, imao je djevojku koja je bila moja učenica. Teško ranjen na frontu, poginuo je prvog ratnog ljeta. Njegovi saborci su zapamtili da je ponavljao: “Neću da umrem...”.

A ono sve je samo i samo negativno? Sve su samo neki novi Zidovi i njihovi refleksi? Naravno da nisu, korifeji nacionalizma nisu uspjeli u svojoj namjeri ideološke uravnilovke. Nije im pošlo za rukom da uguše glasove otpora, ni djelovanje njima oponentskih grupa i pojedinaca, ni njihovu međuetničku saradnju. Istina, bolje im ide za rukom suživot sa organizovanim kriminalom i tajkunima… Kad god čujem o nekoj uspjeloj teatarskoj predstavi, filmu, romanu, izložbi slika na temu otpora realnosti koju pobjednik nastoji da zacementira, osjetim radost. Pogotovo kad čitam o odjecima tih djelovanja u takozvanim drugim sredinama. Da, osjetim radost, svejedno što sam od onih kreatura koje smatraju da su putevi kulture i umjetnosti dugi a političke i ekonomske brzopletosti kratki i po pravilu pogubni. Tako rado bih naveo barem neka imena sa mog dugog spiska kulturne opozicije od Karavanki do Ohrida, ali ne bih da uvrijedim one nenavedene. Tražim oproštaj od svih buntovnika perom, kamerom, muzikom, slikarskom paletom!

Jeste, oni su pobijedili. Oni, nacionalisti. (Neću ni da zamišljam šta će biti ako pobjede i u Evropi.) I ne samo oni, pobjednici su i oni koji nisu nacionalisti ali su se prilagodili njihovom pseudopolitičkom i subkulturnom modelu. Svejedno, hoću da vjerujem da njihova pobjeda, iako je dugotrajna i patriotska – a kakva bi mogla biti? – nije i konačan ishod sukoba sa njima. Hoću da vjerujem, i dalje, i dalje, svejedno što znam da to neću dočekati – u “cvijetu sam mladosti”, da je pobjeda nacionalizma i neoliberalizma na balkanski način tamo znak duboke krize koja bi, nimalo paradoksalno, mogla biti i prilika za radikalne promjene. Hoću da vjerujem, uprkos vlastitim dugogodišnjim razočarenjima, da barem u Evropi još uvijek postoji većina, odlučna u odbijanju nacionalizma i rasizma. Hoću da vjerujem u to mada sam svjedok odbijanja “balkanske lekcije”. “Mi smo nešto drugo”, koliko puta sam to čuo u zemlji mog utočišta.

Za kraj, ni lekcija, ni podučavanje: Nikad nećemo biti nešto drugo ako ne shvatimo da je nacionalizam glavno oruđe autodestrukcije svakog društva. U to ne bi trebalo da sumnja svaki evropski građanin koji vjeruje u Razum, Pamćenje i Dobro.