Zagreb, tokom slavlje za srebrnu medalju koju je Hrvatska osvojila na Svjetskom prvenstvu (fotka G. Vale)

Zagreb, tokom slavlje za srebrnu medalju koju je Hrvatska osvojila na Svjetskom prvenstvu (fotka G. Vale)

Bijeg od Balkana koji se u Hrvatskoj stalno servira kao model uspjeha nakon odvajanja od Jugoslavije je, zapravo, iluzija: dugo nije bilo “balkanskije” svečanosti od proslave drugog mjesta hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u nogometu. A stvar će se i nastaviti: u njoj već “igraju” i pjevač kojeg optužuju za širenje fašizma i lovac na naciste. Pravi Balkan, at its best

23.07.2018. -  Ahmed Burić Sarajevo

I dok se slavlje oko srebrne medalje koju je Hrvatska osvojila na upravo završenom Svjetskom prvenstvu još uvijek nije stišalo, kontroverze se nastavljaju. Podsjetimo, nakon što je u ponedjeljak hrvatska nogometna reprezentacija sletjela u Zagreb, na ulicama ju je dočekalo više stotina hiljada ljudi: velika proslava za zaslužen rezultat. No, ono što je zasmetalo (manjem) dijelu liberalne javnosti i većini stranih posmatrača je nastup Marka Perkovića Thompsona. Pjevač je prvo pozvan u autobus, kako bi pjevao igračima, a onda je na centralnoj bini na Trgu Bana Jelačića otpjevao pjesmu u kojoj se spominje paradržavna tvorevina na području Bosne i Hercegovine, takozvana Herceg – Bosna. Podjestimo, sud u Haagu je šestorici inspiratora i nalogodavcima Herceg Bosne presudio kaznu od 111 godina robije, a sve je završilo samoubojstvom generala Slobodana Praljka, pred tv- kamerama.

Sve u svemu, hrvatska nogometna reprezentacija je bacila sjenu na svoj uspjeh pozivanjem pjevača na čijim se koncertima veličaju pro-fašistički režim Ante Pavelića iz Drugog svjetskog rata i krajnje desne nacionalističke ideje. Ali, to pokazuje i najmanje još dvije stvari: bez obzira na silnu želju desnih populista, pa i dijela politike Evropske unije, da na svaki način pokažu da Hrvatska nije dio Balkana, pojave poput Thompsona – masovno i skoro bezrezervno prihvaćene – pokazuju da je upravo suprotno. Ako se Balkan, što jeste slučaj sa predrasudama Zapada, gleda kao nešto krajnje negativno i posprdno, kao grupa plemena koja ili vodi rat ili se sprema za njega, onda je Thompson, i ideologija koje se plete oko njega, apsolutan dokaz “balkanskog” naboja hrvatskog nacionalizma.

Druga stvar je slika društva: to je slavlje deprivilegiranih, osiromašenih ljudi s niskim plaćama i jednim od najslabijih standarda u Evropskoj uniji, kojem u zabrinjavajućim brojkama odlazi stanovništvo, i oni svoje, praktično, jedino uporište traže u nacionalnoj ideji. Tom fantomu iz 19. stoljeća koji, svako na svoj način, utjelotvoruju pjevač Thompson, predsjednik nogometnog saveza Davor Šuker, pa čak i “majka” nacije sa zadnjeg Mundijala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Sve u svemu, da stvar još ne bude gotova, potrudio se i Efraim Zuroff, poznati lovac na naciste iz Simon Wiesenthal Centra koji je poručio da “Thompson nigdje ne bi trebao biti počasni gost, a kamoli na jednom od najvećih okupljanja u hrvatskoj demokratskoj povijesti, na slavlju veličanstvenog sportskog rezultata. Luka Modrić možda uistinu jeste zaslužio titulu najboljeg igrača prvenstva, ali zbog poziva Thompsonu da pjeva zaslužuje crveni karton. “

Da, živimo u svijetu u kojem svako, osim prava na političke ideje, ima pravo i na komentiranje nogometa, ali negdje moramo prihvatiti i to što kaže Zlatko Dalić, selektor hrvatske nogometne reprezentacije. Upitanog zašto je Thompson pjevao na proslavi, prvi put ga se moglo vidjeti iznerviranog u javnosti. “Nemojte mi postavljati takva pitanja. Što pjevač, kakav pjevač (… ) Tu nije mjesto za vaše pitanje. (…) Pjevao je pjevač koji je naša himna.” – odgovorio je vidno iznerviran na pitanje novinara N1 televizije.

Selektor - profesionalac, koji očigledno ne želi uskratiti navijačima da slave uz ono što žele, ipak, neće ostati samo na rodnom mjestu, u Bosni i Hercegovini, 24. jula je zakazan svečani doček koji će svojom pjesmom uveličati niko drugi nego – Thompson. Čiji koncerti uglavnom bivaju zabranjivani diljem Evropske unije, zbog već navedenih razloga. Ono što ne može u Evropi, može u Bosni i Hercegovini, i tako će, očigledno, biti još dugo.

Tako će se krug zatvoriti, tamo gdje je, praktično i krenuo. U Livnu, BiH, u “Herceg – Bosni, srcu ponosnom”, o kojem pjeva Thompson, u općini koja se u odnosu na popis stanovništva od prije rata skoro prepolovila. Ali, u kojoj, očigledno niko, pa ni njezin najistaknutiji građanin neće odustati od “filozofije” čije su posljedice siromaštvo i raseljavanje. Od plemenskog doživljaja svijeta, te možda i najpogubnije crte negativne percepcije Balkana. U kojoj živi dobar dio hrvatske političke svakodnevice. Dok sviraju pjesme Marka Perkovića Thompsona.