Plakat izložen tijekom prosvjeda u Vukovaru
Iako ćirilica nema nikakve veze s nestalima, poginulima i ratnim zločinima, a još manje s uzrocima i posljedicama ratnih sukoba, ona je – kod onih koji su se prošle subote okupili u Vukovaru - percipirana kao opasnost koja bi tom gradu mogla okrnjiti hrvatski identitet
Dvadeset tisuća ljudi, od kojih su mnogi došli iz drugih dijelova Hrvatske, prošle je subote u Vukovaru, u atmosferi koja je podsjećala na početak ratnih devedesetih, izvikivalo "ne" ćirilici. Bio je to odgovor najavi hrvatske Vlade da će, sukladno rezultatima popisa stanovništva i obvezama koje proizlaze iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina postaviti dvojezične napise. Prema zakonu, dvojezične napise država je dužna postaviti u mjestima gdje nacionalne manjine čine više od trećine stanovnika.
Ustavi zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen je davne 2002. godine i da je tada protiv njega u Hrvatskom saboru glasalo samo pet zastupnika. Bilo je to rijetko suglasje političara o jednoj osjetljivoj temi, nužno da bi Hrvatska sljedeće, 2003. uopće mogla istaknuti kandidaturu za ulazak u Europsku Uniju.
Nekoliko tjedana prije prosvjednog skupa ministar uprave Arsen Bauk u Vukovaru je najavio uvođenje ćirilice. Rekao je, odgovarajući na nacionalističke prijetnje da će ćirilični natpisi silom biti uklonjeni, kako država nema namjeru kradomice i noću postavljati dvojezične table, već da će to učiniti kako to svaka pravna država radi.
Nije morao dugo čekati na odgovor: Stožer za obranu Vukovara kojeg su sredinom siječnja osnovali hrvatski branitelji, zarobljenici i ratni invalidi, najavio je masovni prosvjedni skup protivnika uvođenja ćirilice. Zahtijevali su da Vlada suspendira zakon i proglasi 50-godišnji moratorij na uvođenje ćirilice, objašnjavajući da su ratne rane svježe, da Vukovarci traže više od 400 u ratu nestalih osoba, te da odgovorni za ratne zločine počinjene nad Hrvatima u Vukovaru još uvijek nisu kažnjeni.
Iako ćirilica nema nikakve veze s nestalima, poginulima i ratnim zločinima, a još manje s uzrocima i posljedicama ratnih sukoba, ona je – kod onih koji su se prošle subote okupili u Vukovaru - percipirana kao opasnost koja bi tom gradu mogla okrnjiti hrvatski identitet i narugati se žrtvi koju su za obranu Vukovara podnijeli hrvatski vojnici. Tako su 15 godina nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kada je pod okriljem mirovnih trupa Ujedinjenih naroda to područje vraćen o ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, ponovno uzavrele strasti i ozbiljno poljuljale krhki suživot kojeg su ondje mukotrpno gradili Hrvati i Srbi.
Incidenti na nacionalnoj osnovi u tih su 15 godina u Vukovaru uistinu bili rijetki, ništa učestaliji nego u dijelovima Hrvatske koje je rat zaobišao ili tek okrznuo. Priča o Vukovaru kao podijeljenom gradu forsirana je ponajviše iz lokalnih ogranaka političkih stranaka Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), kao najjačoj hrvatskoj političkoj partiji i Samostalnoj demokratskijoj srpskoj stranci (SDSS) kao vodećoj političkoj snazi Srba, služila je kao homogenizirajući faktor, nudeći im zaštita u očuvanju interesa hrvatskih odnosno srpskih građana.
O podijeljenosti Vukovara moglo se govoriti tek uvjetno: podijeljene su osnovne i srednje škole tako što u njima postoje odjeljenja gdje učenici uče latinici i po hrvatskom programu, odnosno ćirilicu i po programu prilagođenu srpskoj nacionalnoj manjini. Podijeljeni su i vrtići, podijeljen je medijski prostor tako što uz hrvatski Radio Vukovar postoji i srpski Radio Dunav; postoje i kafići u koje radije zalaze Srbi i oni drugi, draži Hrvatima. No, u 15 godina suživota gruba se podjela polako tanjila i gubila, a onaj betonski zid podijeljenosti kakav je postojao nakon završetka mirne reintegracije i povratka Hrvata u Vukovar, postajao je sve porozniji i prozirniji, sve manje vidljiv.
Željko Kovačević, ravnatelj vukovarske Osnovne škole Nikola Andrić, koju u jednoj smjeni, pod istim krovom, pohađa 266 učenika, od kojih polovica po "modelu A", što znači nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, kaže kako je fama o podijeljenosti škola i vrtića stvorila percepciju da djeca nemaju nikakvog dodira, da su getoizirana i strogo odvojena, da se međusobno ne druže i ne kontaktiraju. Djeca hrvatske i srpske nacionalnosti, kaže on, druže se na školskim odmorima, zajedno užinaju, zajedno pjevaju u školskom zboru i natječu se protiv svojih vršnjaka iz drugih škola u jedinstvenom sportskom timu.
Još će zanimljiviju priču iz vukovarske svakodnevice ispričati Branislav Bijelić, direktor Radio Dunava čiji novinari govore ekavicom, a od glazbe na njihovim je valovima najviše srbijanskog turbo-folka. Emisija po željama slušatelja možda bolje nego išta oslikava vukovarski suživot: Nije rijetkost da prigodom krizme, pričesti ili sklapanja braka, svom sinu Hrvoju sve najbolje požele otac Franjo i majka Barica, nekom od pjesama Cece Ražnatović-Veličković. To govori o svojevrsnoj dvoličnosti – Ceca, supruga Željka Ražnatovića Arkana, kojeg je Haaški sud optužio za ratne zločine protiv Hrvata (nije mu se sudilo jer je ubijen u mafijaškom obračunu u Beogradu početkom 2000.) i turbo-folk mogu, ali ćirilica nikako.
No, sad kad su lokalni izbori pred vratima (zakazani su za 19. svibnja) svatko na ćirilici želi uzeti svoj dio kolača. Vukovarski miting ne bio ni približno tako brojan da mu slanjem autobusa punih prosvjednika, vjetar u leđa nisu dale desne političke snage. Tako se dogodilo da su protiv ćirilice u Vukovaru bili najbučniji oni koji od Vukovara najdalje žive.
Bilo je to slično kao kad je nogometni klub "Vukovar 1991" igrao u Prvoj hrvatskoj ligi pa kad su u Vukovar, busajući se u patriotska prsa, dolazili navijači Hajduka ili Dinama, svašta izvikivali, razbijali i demolirali, podigli tenzije i uzburkali strasti, a onda otišli, do neke nove prilike, ostavivši Vukovarce da s gradskih ulica metu krhotine razbijenog suživota.
