Bertelsmann Stiftung/flickr
Stjepan Mesić je bio "najtrofejniji" hrvatski političar i ako ni po čemu drugom, zbog toga mu je osigurano nenadmašno mjesto u povijesti: bio je na tri najznačajnije funkcije u Hrvatskoj, što nikada nikome nije pošlo za rukom, a takvih je primjera malo i u svijetu
Stjepan Mesić (75) koji je na čelu Hrvatske proveo puno desetljeće, sada govori u šali kako će biti doživotni bivši predsjednik Republike. Na Balkanu to je prilično rijetka titula – državnici ondje s funkcije obično odlaze zahvaljujući biološkim, a ne ljudskim zakonima (Tito, bivši doživotni predsjednik Jugoslavije, ili Mesićev prethodnik, Franjo Tuđman), ili pak svojevrsnim revolucijama (predsjednik Srbije Slobodan Milošević ili, prije njega, Nicolae Ceauşescu). Kada je 18. veljače prisegu položio treći hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, Mesić je predao vlast onako kako se to čini u zemljama zrele demokracije, pa su Hrvati, prvi put nakon osamostaljenja 1991., imali priliku vidjeti kako izgleda taj čin.
Tko god bude ocjenjivao Mesićevo predsjedničko desetljeće, neće moći zaobići šest ključnih točaka koje su obilježile njegova dva petogodišnja mandata. Prvo, to je dramatičan otklon od načina vladanja njegova prethodnika, autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana. Mesić je dolaskom na vlast promovirao sintagmu "predsjednik građanin" i dosljedno se tako ponašao svih 10 godina, ne praveći od svog položaja "božansku misiju" kojom usrećuje svoje podanike.
Drugo, učinio je mnogo na izvlačenju Hrvatske iz posvemašnje međunarodne izolacije u koju je zapala zbog pogrešne Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini, tijekom rata, ali i kasnije, zbog odnosa prema Haaškom sudu. Treće, snažno se zalagao za reafirmaciju antifašističkih vrijednosti, koje su u Tuđmanovo vrijeme bile snažno potisnute zbog otvorenog koketiranja s neoustaštvom i sramnim dijelom hrvatske povijesti u vrijeme pronacističkog režima Ante Pavelića (1941.- 1945.).
Četvrto, kao vrhovi zapovjednik oružanih snaga, Mesić je, donijevši odluku o umirovljenju 12 generala Hrvatske vojske koji su se počeli miješati u politički život zemlje i na početku njegova prvog mandata umalo izveli vojni udar, dao snažan doprinos depolitizacije vojske puno prije nego što je Hrvatska ušla u NATO savez. Peto, kao predsjednik Republike, Mesić se snažno odupirao pokušajima dijela katoličke Crkve da se upliće u politički život, zbog čega je često dolazio u otvoreni, ponekad i vrlo žestoki sukob s dijelom katoličkog klera. I šesto, Mesić se snažno zalagao za procesuiranje svih ratnih zločina, uključujući i one koje su počinili hrvatski vojnici. Neprekidno je isticao potrebu individualizacije krivnje kako bi se odgovornost za zločine skinula sa cijelih naroda.
Jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca, profesor Žarko Puhovski dodat će spomenutim Mesićevim zaslugama i ovu: "Jedna od najvažnijih pozitivnih osobina njegovog predsjednikovanja bio je pristanak na bitno smanjenje ovlasti predsjednika u odnosu na one za koje je bio izabran. To je nešto što političari veoma teško čine: kad su izabrani s određenim ovlastima, nastoje ih zadržati i proširiti. Stipe Mesić je u skladu sa svojim prije izbornim obećanjem, pristao da mu se znatno smanje ovlasti. To je u ustavnopravnom i moralnom smislu bitna karakteristika početka njegovog prvog mandata."
Mesić je svih deset godina, prema različitim ispitivanjima javnog mišljenja bio najpopularniji hrvatski političar i ta je popularnost, s manjim oscilacijama, u prosjeku iznosila fantastičnih 72 posto. No, njegovi kritičari, pak, zamjerit će mu sklonost da komentira sve i svakoga i da često u tome bude nedosljedan. U neprekidnoj želji da bude duhovit, čak i ondje gdje humoru nema mjesta, Mesić će biti vrlo ranjiv na medijske komentare, a njegova povremena sklonost da zbog pragmatičnih razloga čini političke kompromise, znala bi ga ponekad dovesti u situaciju da takvi potezi odudaraju od njegovih načelnih stavova.
"Po učestalosti obje su stavke, i ona pozitivna i ona negativna, na Mesićevoj bilanci možda podjednake" kaže ugledni povjesničar Slavko Goldstein, "ali među njima postoji bitna vrijednosna razlika, koja je očigledna već i na prvi pogled. Na negativnoj su strani prolaznosti koje traju dan ili dva, koje se brzo zaboravljaju u vrtlogu novih događaja, dok su na pozitivnoj strani trajne vrijednosti koje se pamte, koje će pamtiti i povijest, jer su bitno pridonijele da je na kraju Mesićevih 10 godina Hrvatska postala zemljom znatno demokratičnijom i simpatičnijom nego je to bila uoči Mesićevih predsjedničkih mandata."
Mesić, međutim, neće ostati zapamćen samo po tome. Njegov uzbudljiv život nalik je napetom filmskom scenariju. Otac mu je bio Titov partizan, a lik majke - koja je umrla kad mu je bilo godinu i pol dana - nije ni zapamtio. Školovao se s promjenjivim uspjehom, diplomiravši pravo 1961. godine. Ubrzo, postat će predsjednik male općine u svojoj rodnoj Orahovici, a četiri godine kasnije bit će izabran u parlament Republike Hrvatske koja je tada još bila u sastavu Jugoslavije. Bio je prvi zastupnik koga je na tu dužnost izabran voljom građana, a ne diktatom komunističke partije. Ubrzo će, 1971., u vrijeme hrvatske borbe za oslobađanje od dominacije Beograda, biti optužen za pokušaj razbijanja Jugoslavije, pa će završiti u zatvoru i ondje provesti godinu dana.
Tu bitku nastavit će 1989., u vrijeme stvaranja pluralne političke scene u Hrvatskoj. Pridružit će se Hrvatskoj demokratskijoj zajednici Franje Tuđmana koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima 1990. Postat će prvi hrvatski premijer, a u jesen iste te 1990. – kad je na prostorima bivše Jugoslavije već sve slutilo na krvavi raspad zemlje, otići će u Beograd, za člana Predsjedništva Jugoslavije, kolektivnog šefa države kojeg su činili predstavnici svih osam tadašnjih republika i pokrajina. Sljedeće godine, postat će predsjednik tog Predsjedništva, no zemlja će već biti u ratu u kojem se raspala. Mesić će tako ostati zabilježen kao posljednji predsjednik Jugoslavije, zemlje koja zbog ogromnih razlika njenih naroda i potiskivanog antagonizma koji je eksplodirao Titovom smrću, te pokušaja Slobodana Miloševića da nametne dominaciju Srbije, nije imala izgleda za opstanak.
Mesić će se 1991. vratiti u Zagreb, preživjet će pokušaj atentata kada je Jugoslavenska narodna armija raketirala Tuđmanov ured u središtu Zagreba, u kojem se u to vrijeme nalazio i Mesić. Sljedeće godine bit će izabran za predsjednika hrvatskog parlamenta, no ubrzo će doći u sukob s Tuđmanom zbog njegovih osvajačkih ambicija prema susjednoj Bosni i Hercegovini i želji da dio te države pripoji Hrvatskoj.
Ponovno će pasti u političku nemilost. Napustit će HDZ i osnovati novu stranku, koja međutim nije imala uspjeha na izborima, pa će se kasnije prikloniti Hrvatskoj narodnoj stranci i kao njen kandidat, nakon Tuđmanove smrti u prosincu 1999. izaći na predsjedničke izbore. Kao autsajder kojemu su davali pet posto glasova, trijumfalno je pobijedio na izborima i 18. veljače 2000. godine položio prisegu kao drugi hrvatski predsjednik.
Mesić je bio "najtrofejniji" hrvatski političar i ako ni po čemu drugom, zbog toga mu je osigurano nenadmašno mjesto u povijesti: bio je na tri najznačajnije funkcije u Hrvatskoj, što nikada nikome nije pošlo za rukom, a takvih je primjera malo i u svijetu. Bio je premijer hrvatske Vlade, predsjednik parlamenta i predsjednik Republike u dva mandata, te još i posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije.
