Hrvatska, pod punim gasom

Hrvatska se priprema postati regionalni centar za opskrbu plinom zahvaljujući postrojenju za ukapljeni prirodni plin otvorenom 2021. na otoku Krku. Plenkovićeva vlada likuje zbog ponovnog jačanja strateške i energetske uloge Zagreba, dok ekološki aktivisti imaju potpuno drugačije mišljenje

“Hrvatska će postati regionalni centar za opskrbu plinom”. U trenutku kada se Europa priprema za zimu koja će nedvojbeno biti teška s energetske točke gledišta, hrvatski premijer Andrej Plenković predviđa svojoj zemlji možda ne baš ružičastu, ali barem obećavajuću budućnost , koja se danas čini mogućom, kako tvrdi premijer, zahvaljujući određenim odlukama donesenim prethodnih godina i posljednjim potezima hrvatske vlade.

Plinski terminal, pun pogodak?

Okosnica hrvatske energetske politike je postrojenje za ukapljeni prirodni plin otvoreno 2021. na otoku Krku. Kapacitet terminala, koji je sufinanciran sredstvima Europske unije u vrijednosti 124 milijuna eura, iznosi 2,9 milijardi kubičnih metara plina. Izgradnju ove ključne infrastrukture propratile su brojne polemike, no pojedini stručnjaci smatraju da se projekt pokazuje punim pogotkom: u vremenu kad je ruskog plina po povoljnim cijenama sve manje, Hrvatska ima mogućnost obnoviti svoje zalihe iz drugih izvora (još neke europske zemlje u sličnoj su situaciji, dok druge planiraju izgraditi nova plinska postrojenja ).

Hrvatska vlada hvali se terminalom na Krku kao infrastrukturom koja, osim što omogućuje zadovoljenje nacionalne potrošnje plinom, može biti od koristi i susjednim zemljama. Andrej Plenković je koncem kolovoza najavio da će kapacitet LNG terminala biti povećan sa 2,9 na 6,1 milijardi kubičnih metara plina te da će biti izgrađen novi plinovod od Zlobina, smještenog na obali nedaleko od Krčkog mosta, do Bosiljeva, na putu za Karlovac i Zagreb (dakle prema Mađarskoj). Riječ je o investiciji vrijednosti oko 180 milijardi eura i vlada se nada da će Europska unija i ovog puta obezbijediti jedan dio sredstava, s obzirom da se radi o projektu od zajedničkog interesa. Pojedine zemlje, poput Mađarske i Slovačke , već se opskrbljuju putem terminala na Krku, gdje se od travnja pruža nova usluga izravnog pretovara ukapljenog plina iz broda u kamionske cisterne.

Dakle, Hrvatska bi u budućnosti mogla ojačati svoju stratešku i energetsku uloga, što Zagreb zasigurno priželjkuje, očekujući da će udvostručenje kapaciteta terminala na Krku biti okončano do 2024., ili najkasnije 2025. godine (u sklopu projekta, kako je nedavno najavljeno , predviđena je i izgradnja opskrbnog mjesta za plin u blizini zadarske luke). Hrvatska vlada nije jedina koja postrojenje na Krku smatra punim pogotkom. Njemački tjednik Frankfurter Allegmeine Zeitung naziva projekt “mudrim i dalekovidnim, barem a posteriori”, dakle u svjetlu rata u Ukrajini, kritizirajući “ton prepun predrasuda” koji je “karakterizirao veliki dio [medijskog] izvještavanja o plinskom postrojenju” tijekom njegove izgradnje. Dakle, Zagreb se pokazao dalekovidnim i zaslužuje pohvalu. No da li je odista tako?

Propuštena energetska tranzicija

U sjedištu nevladine ekološke udruge Zelena akcija, u centru Zagreba, Marija Mileta podiže oči k nebu na sam spomen dobrih razloga zbog kojih bi postrojenje na Krku trebalo biti prošireno. “Europska unija i Sjedinjene Američke Države dugo su lobirale za izgradnju terminala”, objašnjava Mileta, koja vodi kampanju za postupnu eliminaciju plina, i dodaje: “stoga je vlada odlučila da ne odustaje, nametnula je poseban zakon kako bi ubrzala radove, 80 posto primedbi iznetih tijekom javne rasprave je odbačeno, a pojedine procedure su preskočene” (jedan dio kritika na račun projekta odnosio se upravo na pristup koji je vlada usvojila tijekom izgradnje terminala, gotovo uopće ne slušajući lokalnu zajednicu). Međutim, postavlja se pitanje da li je u svjetlu aktualne energetske krize izgradnja postrojenja na Krku ipak bila dalekovidna odluka. “Samo nam zamagljuju oči”, odsečno odgovara Mileta, “industrija ugljikovodika koristi situaciju i plin će, umjesto iz Rusije, pristizati iz Sjednjenih Država”.

Hrvatski ekološki aktivisti upućuju brojne kritike na račun projekta proširenja terminala na Krku, od načina prezentacije projekta – “proširenje terminala na rješava problem koji će se javiti ove zime, potrebna je nova studija utjecaja na okoliš i barem godinu i pol dana radova” – do rizika od korupcije, posebno u svjetlu skandala koji je nedavno potresao javno poduzeće INA (od koje je nekoliko osoba bliskih vladi ukralo plin u vrijednosti od 120 milijuna eura). Međutim, najbitnija primjedba je strateškog karaktera. “Bilo bi bolje investirati ovaj novac u solarnu energiju”, nastavlja Mileta i podsjeća da solarna energija predstavlja samo jedan posto ukupne hrvatske proizvodnje. Grad Maribor, u Sloveniji, sam proizvede solarne energije koliko cijela Hrvatska. Ali to nije sve. “Ne govori se o energetskoj učinkovitosti, ništa se ne radi po pitanju izoliranja objekata, sve u svemu nedostaje jedna dugoročna vizija”.

Industrija ugljikovodika u Hrvatskoj ima dugu povijest mutnih veza s vlastima (koja je odlično sažeta u dokumetarcu udruge Gong "Gospodar plina" ). Najpoznatiji slučaj vezan je za bivšeg hrvatskog premijera Sanadera (2003-2009) koji je osuđen na šest godina zatvora zbog primanja mita od mađarske kompanije MOL, koja je zauzvrat dobila mogućnost postati većinski vlasnik industrije INA (MOL drži oko 47 posto kapitala, a država oko 44). Brojni slični slučajevi još uvijek su nerješeni, o čemu svjedoči i podatak da su prije nekoliko sedmica mađarski članovi Uprave INA-e, optuženi za korupciju, dali ostavke . U ovom kontekstu, ne čudi to što u Hrvatskoj svaki novi projekt vezan za ugljikovodnike izaziva nedoumice.

Tu je potom pitanje energetske tranzicije. Rast cijena ruskih fosilnih goriva, posebno plina, mogao je ubrzati prelazak na obnovljive izvore energije, što je imperativ svake vlade u borbi protiv klimatskih promjena. Ali izgleda da se situacija razvija u drugom smjeru.

Prema dokumentu do kojeg je došao portal Euractiv, vlade dvadesetsedam država članica EU odlučne su smanjiti postotak obnovljive energije koji je Europska komisija postavila u sklopu plana REPowerEU: umjesno predviđenih 45 posto do 2030., nacionalne vlade mogle be se zadovoljiti s 40 posto, toliko o brizi zbog globalnog zatopljenja.

Najhitniji problem očito nije klimatska apokalipsa, nego grijanje za ovu zimu. U tom smislu, Hrvatska, koja sve nade polaže u plinsko postrojenje na Jadranu, nije iznimka, naprotiv, uzorni je đak.