Turbulentne prilike na sjeveru Afrike, posebice rat u Libiji s krajnje neizvjesnim prognozama o njegovu trajanju i budućnosti te zemlje, nanijeli su ozbiljan udarac ionako posrnulom hrvatskom gospodarstvu, izmučenom dugotrajnom recesijom, i za duže vrijeme doveli u pitanje prilično razgranate poslove hrvatskih tvrtki u tom dijelu svijeta
Još prije desetak godina na relaciji Zagreb – Tripoli sve je izgledalo vrlo optimistično, gotovo idilično. Kada je sin libijskog vođe Moamara Gadafija, Saif Al-Islam, početkom prošlog desetljeća privatno jedrio uz hrvatsku obalu Jadrana i pozvao tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da posjeti Tripoli, Zagreb se ponadao velikim poslovima. Računalo se da bi u Libiji, na tamošnjim gradilištima, posao moglo naći i do 20 tisuća hrvatskih radnika, ali da bi i velike hrvatske tvrtke poput naftne kompanije INA, farmaceutske industrije Pliva, ili prehrambenog diva Podravka, mogli naći svoje mjesto na libijskom tržištu.
Mesić je potom, u dva navrata, posjetio Libiju, sprijateljio se s libijskim vođom i poslovi su krenuli. Doduše, ne onako veliki i unosni kako se računalo, ali ogromno libijsko tržište počelo se šire otvarati prema Hrvatskoj.
Hrvatska se, kao jedna od bivših republika nekadašnje Jugoslavije - države koja je s Gadafijevim režimom imala vrlo prijateljske i bliske odnose, prije svega kroz pokret nesvrstanih i brojne susrete jugoslavenskog predsjednika Tita s vođom libijske revolucije Gadafijem – u Libiji osjećala kao kod kuće. Mnoge su tvrtke iz Hrvatske, još dok je ova bila u sastavu Jugoslavije, radile u Libiji, pa su brojni poslovni kontakti bili očuvani. Zato suradnju nije bilo teško obnoviti.
Američka administracija, međutim, nije bila oduševljena jačanjem hrvatsko-libijskih odnosa, posebice ne bliskim, prijateljskim odnosima Mesića i Gadafija, pa je prema Hrvatskoj učinjen snažan pritisak. Zagreb se tako našao u raskoraku, između čekića i nakovnja: zemlja je bila pred ulaskom u NATO savez, pa soliranje u vanjskoj politici, osobito prema zemljama koje je američka administracija držala na popisu onih koje podržavaju terorizam, nije bilo poželjno. Hrvatskoj je bilo stalo da uđe u NATO savez, a s druge strane, mogućnosti koje je otvaralo libijsko tržište, bile su itekako atraktivne. Jedno i drugo, međutim, kao da nije bilo moguće. No, kad je Gadafi posjetio Italiju i Francusku, i susreo se s Berlusconijem i Sarkozyijem i američki pritisci prema Hrvatskoj su oslabili.
Hrvatska tvrtka Adria-mar radila je, posljednjih godina, na remontu brodova libijske ratne mornarice, izgrađenima još u vrijeme Jugoslavije, a bili su dogovoreni i novi poslovi, vrijedni gotovo 70 milijuna eura. Velika građevinska tvrtka Vijadukt iz Zagreba dobila je posao na izgradnji 300 kilometara duge ceste, vrijedan 130 milijuna eura. I posao tvrtke Crosco, koja je radila na istraživanjima naftnih i plinskih polja, obustavljen je, kao i radovi građevinskih tvrtki, poput Geofizike ili Montmontaže. Iako robna razmjena između Hrvatske i Libije, izražena u brojkama, nije bila osobito velika (prošle je godine iznosila oko 60 milijuna dolara), Libija je bila jedna od rijetkih zemlja u koju je Hrvatska izvozila više nego što je iz nje uvozila. Uz to, ugovoreni radovi i daljnja perspektiva proširenja novih poslova, bili su vrlo optimistični.
Sada je, međutim, s obzirom na razvoj situacije u Libiji, sve to dovedeno u pitanje. Hrvatsko gospodarstvo, ionako u teškim prilikama zbog razornog djelovanje recesije koja još uvijek nije završila, ratom u Libiji dobilo je još jedan udarac. Mnogi su poslovi obustavljeni, a radovi koji su obavljeni pitanje je hoće li biti naplaćeni.
Ekonomski i politički analitičari smatraju kako šanse hrvatskog gospodarstva o skorom povratku na libijsko tržište nisu nimalo ružičaste. Bez obzira kao rat završio, novo političko pozicioniranje, preduvjet svake ekonomske suradnje, za Zagreb će biti delikatne. Ukoliko bi u Libiji pobijedile progadafijevske snage, Hrvatskoj se ne bi zaboravilo da je snažno podržala zapadne zračne udare; ukoliko pobjedu odnesu ustanici, Hrvatska nije bila među zemljama koje su ih, među prvima, priznale ili prihvatile, poput Francuske, Italije ili Katara.
Koliko je, međutim, sjever Afrike zanimljiv ne samo Hrvatskoj, već i zemljama u regiji, svjedoči i nedavni susret srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor i premijerom Slovenije, Borutom Pahorom. Oni su, na sastanku u Smederevu, u Srbiji, početkom travnja, najavili povezivanje svojih tvrtki koje bi zajednički nastupile na trećim tržištima, naročito spominjući upravo zemlje sjevera Afrike. Hoće li to biti šansa da se Hrvatska, kroz zajednički nastup zemalja regije, vratiti na njoj zanimljiva tržišta, ovisi naravno i o tome kada će se i kako stabilizirat prilike u tom dijelu svijeta.
