Ivan Meštrović, hrvatski Mikelanđelo

Izložba “Ivan Meštrović, kipar i građanin svijeta” u Glavnoj galeriji grada Praga (24.11.2022 – 26.02. 2023). Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića na djelo ovog Homera kamena

Krajem novembra prošle godine, u Glavnoj galeriji grada Praga (Galerie hlavního města Prahy, Staré Město - Mariánské náměstí 98/1), otvorena je izložba Ivan Meštrović, kipar i građanin svijeta. Izloženo je 166 djela jednog od najvećih svjetskih vajara, takođe materijali koji povezuju Meštrovića (1883-1962) i njegove savremenike. Izložbu su priredile Sandra Baborovská i Barbara Vujanović¹; plod je češko-hrvatske kulturne saradnje i istraživanja značaja kiparevog djela u kontekstu srednjoevropskog kiparstva početkom dvadesetog vijeka te kiparevih veza s evropskim umjetnicima.

Češki organizatori su u najavi ovog velikog kulturnog događaja naglasili da izložbeni projekat takođe ima za cilj obnovu interesovanja za vajarstvo, te otvaranje pogleda na pitanja kulture i umjetnosti bivše Jugoslavije u odnosu na Srednju Evropu. Skulptorsko djelo Ivana Meštrovića ovom prilikom služi i kao studija jedne osobene umjetničke prakse, koju na svoj način definišu društveni zahtjevi, prema kojim on nije bio ravnodušan. Takođe atmosfera umjetničkih centara u kojim se formirao kao umjetnik ne zaboravljajući ko je i odakle dolazi. Izložba pruža pogled na nekadašnje i sadašnje umjetničke centre, prošle i sadašnje estetske impulse i odrednice. Zamišljena je kao mapa Evrope u okviru koje je Meštrović izlagao i stvarao (Prag, Beč, Pariz, Kan, London, Ženeva, Bern, Rim, Venecija, Zagreb, Beograd, Split, Cavtat, Dubrovnik, Knin, Bukurešt, Krakov, Varšava). Podsjeća da je Meštrović radio i u Sjedinjenim Američkim Državama (u Njujorku, Bafalu, Detroitu, Ročesteru, Čikagu, Sent Luisu, Bostonu i Klivlendu).

Organizator je podcrtao kako izložba nema za cilj da prati samo kriterijume umetničkog kvaliteta u izloženim eksponatima, već nastoji da se približi praktičnim pitanjima funkcionisanja umjetničke scene. Takođe da posebno Prag privlači međunarodnu pažnju od 90-ih godina 19.vijeka, posebno sve većim brojem javnih kiparskih komisija, ali i zbog svog kulturnog okruženja. Francuski vajar Ogist Roden imao je fundamentalan uticaj na ovu sredinu. Na prelazu 19. i 20. vijeka vjekova u zemljama srednje Evrope pojavila se generacija vajara koji su na osebujan način osjetili Rodenov uticaj.

Iz fundusa Muzeja Ivana Meštrovića i Gliptoteke HAZU u Pragu su izložena 43 djela, 18 iz različitih čeških muzeja, a sedam ih je iz Narodnog muzeja Beograda.

“Na ovoj izložbi imamo i šest Rodinovih radova koje uspoređujemo s Meštrovićevim. Ivan Meštrović bio je inspiriran Rodinom, a Rodin je njega iznimno cijenio, ali i portretirao”, navela je Sandra Baborovska, kustosica izložbe.

“Ovo je vrlo kompleksan prikaz njegova rada i potvrđuje njegovu međunarodnu važnost. Zato ova izložba nije važna samo za Republiku Češku, nego za cijeli svijet”, istaknula je Magdalena Jurikova, upraviteljica Galerije grada Praga.

“Meštrović je vrlo važna osoba. Primjerice njegova bista Masaryka vrhunska je umjetnost dobro poznata svim Česima. On je osobnost koja povezuje sve slavenske narode i drago mi je što će svi građani Češke imati priliku upoznati se s njegovim djelom”, izjavio je Martin Baxa, češki ministar kulture.

Barbara Vujanović odgovorila je na pitanje što je Prag značio u životu i radu Ivana Meštrovića: „Meštrović je tamo povremeno navraćao od prvoga do četvrtoga desetljeća prošloga stoljeća. Nikada se nije duže zadržavao, no zanimljivo je napomenuti da je zamalo bio praški student. Naime, 1904. razmišljao je o preseljenju u Prag gdje bi nastavio studij kiparstva. Raspitivao se o tamošnjim prilikama kod slikara Vlahe Bukovca, profesora na praškoj Akademiji likovnih umjetnosti, te njegova studenta Mirka Račkog. Naposljetku je apsolvirao kiparstvo na bečkoj Akademiji, na kojoj je te 1904. upisao i studij arhitekture. Prag je posjetio početkom 1908., prije nego što se na dvije godine nastanio u Parizu, i tom je prigodom posjetio Bukovca, a iza njihovih druženja ostala su dva međusobna portreta, slika i skulptura, koje su prikazane i na ovoj izložbi. Uz Prag su Meštrovića vezivale i obiteljske spone – dvije sestre njegove prve supruge Ruže Klein bile su udane za Čehe. Suprug Regine Klein bio je Viktor Kopecký. Obitelj Kopecký je većinu života provela u Pragu i Meštrović je primjerice boravak 1923. tijekom kojega je portretirao obitelj Masaryk, iskoristio druženje sa svojom miljenicom, nećakinjom Mariom, s kojom je obilazio praške izložbe. Portret djevojčice, koja je kasnije ostvarila karijeru operne pjevačice, izložen je sada u Pragu. Riječ je o slabije poznatom, no vrhunskom primjeru Meštrovićeve portretne plastike“.

Da ne bih isuviše odužio ovaj zapis, detaljno o Meštroviću možete saznati putem Vikipedije (na engleskom, italijanskom, hrvatskom i srpskom jeziku). Dakle, i o njegovom siromašnom porijeklu (i Roden, njegov poštovalac i prijatelj uprkos velikoj razlici u godinama, rođen je u siromašnoj porodici), rođenju u Vrpolju u Slavoniji, djetinjstvu u Otavicama (u šibenskom kraju, gdje je njegov Mauzolej), pomoći njegovog prvog učitelja Harolda Bilinića, kamenoresca iz Splita, koji je prepoznao njegov talenat i uzeo ga za šegrta; i kako su mu Harold i njegova našli jednog bečkog vlasnika rudnika koji je finansirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču; i kako je uprkos brojnim problemima završio studije. Naravno, saznaćete i o njegovom dugom i uspješnom umjetničkom putu i razvoju, studijskim putovanjima, te pogledima ozbiljnih istoričara vajarstva. Podudaraju se u zapažanju da je Meštrović bio umjetnik koji je sebe našao u secesiji i Rodenovom naturalizmu, ali nije zaboravio važnost arhetipskog monumentalizma formi i sadržaja (Kosovski ciklus), te da se formirao u vremenu prije Velikog rata a ponajviše u međuratnom periodu. Ali i da je imao evolutivnih pomaka napuštanjem epskog, sve u težnji ka iskazu emotivnih stanja na bazi religijskih motiva.

Svejedno, ni duh arhitekte u njemu nikad nije zamro, naprotiv.

O tome svjedoče, prije svega, javni spomenici u Srbiji i Hrvatskoj. Saznaćete i koliko je u njemu živio duh giganata vajarstva , in primis Fidije i Mikelanđela (o kojem je napisao knjigu), sa kojima je opravdano poređen. I da nije bio boem već veliki radnik, kao i njegovi veliki uzori; imao je buran život, intimni – sa ženama, koje su uopšte kod njega osobena tema (bio je izuzetan posmatrač ženskog svijeta u svom djetinjstvu). Takođe društveni i politički: od zanosa panslovenstvom i jugoslovenstvom do poslijeratnog zanosa hrvatstvom, katoličanstvom i antikomunizmom. Pročitaćete i da je odbio Hitlerov poziv za prijem u Berlinu, potom zaglavio u ustaškom zatvoru iz kojeg se, na sreću za svjetsku umjetnost, jedva iskobeljao: uz pomoć Vatikana se sklonio u Rim, potom u Švajcarsku. I da je od 1946. bio emigrant u Americi, odbio Titov je poziv za povratak; i da je posljednji put bio u Jugoslaviji 1958: susreo sa kardinalom Stepincem i Titom. U ratu je izgubio prvu ženu, Ružu Klajn, stradalu u holokaustu. Zatim kćerku Martu, u Kanadi (1949) i sina Tvrtka (1961), koji je ostao u Zagrebu. Tragedija gubitka ga je slamala do konca života, 1962. u Saut Bendu (Indijana). Hrvatskoj je 1952. zavještao sva svoja djela. Iz tog nasljeđa nastali su Muzeji Ivana Meštrovića (Zagreb, Split, Otavice).

Dovoljno?

Ovim zapisom klanjam se ljepoti i stvarnoj veličini umjetnikovog djela.

Pa podsjećam na početke opravdanog sticanja atrubuta veliki: Srpski paviljon u Rimu (1911) sa Meštrovićevim Kosovskim ciklusom italijanska i svetska štampa je smatrala čudom, a umjetnika je proglasila novim Mikelanđelom, Homerom kamena. Povodom ove izložbe, Maksim Gorki je rekao: "Meštrović je uz Tolstoja najveći genije koga je dao slovenski svet". Jedan kritičar rimskog Messagera pored fotografije remek-djela konjaničkog lika Kraljevića Marka napisao je profetski: “Jedna nova umjetnost, elementarna i veličanstvena… pojavila se poput neočekivanog zvuka trube – i mi shvaćamo da nije danas potrebna obnova tehnici umjetnosti, već njenoj srži, inače će opadanje naše civilizacije postati neminovno”.

Na kraju, da dodam kako je samo nekoliko listova u Srbiji donijelo informaciju o praškom Meštroviću i saradnji Narodnog muzeja sa organizatorima. Prije tri godine, kad je u Beogradu bila izložba njegovih skulptura, u Hrvatskoj je bila prešućena.

Za nagradu strpljivim čitaocima, pregršt Meštrovićevih refleksija.

Moj kasni rad naravno proizlazi iz ranog…On je pokušao biti izraz povijesti duše našeg naroda, duše koja je u svojoj srži općenita i ljudska…Odmah nakon Balkanskog rata, i još više nakon Prvog svjetskog rata uvjerio sam se da su ideali jedne države premali… Slijedeći nit ovih ideja i osjećaja došao sam do Biblije. Osjećaj opće patnje čovjeka postao je snažniji od osjećaja patnje jednog naroda. Potreba da se nadvlada jedno konkretno zlo, naše zlo, proširila se u potrebu nadvladavanja zla općenito, gdjegod i štogod bilo… Najbolji način za borbu protiv zla je moliti se Bogu; borba za lijepo znači slaviti Njega.

Moja umjetnost izražena je u tvrdom drvetu i kamenu, ali umjetnost nije u drvetu ni u kamenu, ona je izvan vremena i prostora. Umjetnost je istodobno i pjesma i molitva.

Vjerujem da će sunce izlaziti i grijati zemlju. Vjerujem da će žene rađati djecu i polja urod. Ja vjerujem da će ljubav i žuljevite ruke uvijek graditi i nikada uništavati. Samo bezumni i paraziti uništavaju. Vjerujem da zli ljudi neće sprječavati dobre. Vjerujem da znanost neće uništiti, ali ni voditi spasenju čovječanstva. Ja vjerujem da napredak nije glavni pokretač svijeta i da burze, banke i granice neće donijeti slogu, bogatstvo ni pravdu.

Iskrenost sa samim sobom, kao i s drugima, aksiom je svake prave umjetnosti i svakoga stvaralačkog rada, a zadovoljiti ga može samo najsavršeniji način izražavanja. U likovnom izražavanju velikani poput Michelangela trebaju nam biti uzor i poticaj kako u idejnom smislu, tako i u savršenosti likovnog izražavanja. To ne znači pokušati njegovim korakom dostizati cilj ni govoriti njegovim oblicima, nego ići onim putem na koji nas upućuje naš najintimniji ja i izražavati se u onim oblicima koji odgovaraju našem vlastitom idejnom gledanju. Samo to mora biti iskreno. Svaka ideja, ako je uistinu zdrava i jaka, naći će svoj način izražavanja. Michelangelova osobnost govori nam da trebamo biti i ostati svoji. To nam govori i njegovo djelo, a kaže to na nekome mjestu i on sam riječima: "Onaj tko korača za drugim, ne može nikada postati prvi." Dakle, oponašati znači ne razumjeti Michelangela. Michelangelo je samo jedan.

Kao i sa drugim stvarima tako i umjetnost u našem stoljeću nije najgora, samo pati više nego u drugim stoljećima jer žudi za onim što nije i zamišlja da je ono što nije. Na primjer, u nijednom prijašnjem stoljeću nije bilo toliko napisano o individualnosti i originalnosti, a u gotovo nijednom stoljeću nije bilo manje individualnosti i originalnosti.

----

1 Barbara Vujanović je prije devet godina počela istraživati Meštrovićeve kontakte s čeških političarima i umjetnicima te njegovu prisutnost na praškoj likovnoj sceni. Godine 2018. Muzeji Ivana Meštrovića objavili su knjigu „Ivan Meštrović i Česi: primjeri hrvatsko-češke kulturne i političke uzajamnosti“ u kojoj su sabrani rezultati tih istraživanja, kao i tekstovi Dalibora Prančevića, Marijana Lipovca i Jiříja Kuděle. Pozvala je na suradnju kolegicu Sandru Baborovsku iz Galerije grada Praga koju je veoma zaintrigirala tema Ivana Meštrovića. Na projektu su Muzeji Ivana Meštrovića, ravnateljica Sandra Grčić Budimir te Ivana Biuk, Tanja Budimir Bekan, Darko Trempetić i drugi, uz kolege iz Galerije grada Praga, radili četiri godine. N kraju je realizirana velika izložba i obimna popratna knjiga u kojoj su tekstovi hrvatskih „meštrovićijanaca“, Irene Kraševac i Dalibora Prančevića, potom Marijana Lipovca, Ondřeja Vojtěchovskog, slavnog češkog povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora Petra Wittlicha, Aude Chevalier, Hane Larvove, Alene Pomajzlove te kustosica izložbe, Sandre Baborovske i Barbare Vujanović. (opaska autora, prema informacijama iz hrvatskih medija).