Izmaštani svjetovi Ivane Brlić Mažuranić

Povodom 8. marta zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o Ivani Brlić Mažuranić, hrvatskom Andersenu

Svojim knjigama priča za djecu (i odrasle koji nisu zaboravili da su bili djeca) hrvatska književnica Ivana Brlić Mažuranić (Ogulin, 1874 – Zagreb 1938) u svijetu je zaslužila epitet hrvatskog Andersena. Autorka romana za djecu Čudnovate zgode Šegrta Hlapića (1913) i zbirke Priče iz davnine (1916), svojim najpoznatijim djelima u Hrvatskoj i obje Jugoslavije osvojila je duše ne samo najmlađih čitalaca. I danas najprevođenija hrvatska književnica, nadživjela je svoje vrijeme.

Ivana Brlić Mažuranić - klasik

Neka mi strpljivi čitaoci oproste i na ovoj digresiji u mojim zapisima. Njeno, kao i imena drugih, meni i sada dragih pisaca za djecu, oživi jedan prizor iz dalekih šezdesetih: dugi red djevojčica i dječaka pred ulazom u biblioteku mog rodnog mjesta. Red kakvog odavno nema pred bibliotekama, i ne samo tamo. U cijelom svijetu. I sad, kad su svi načitani i bez čitanja knjiga, i pametni – imaju telefone pametnjakoviće, lako zamislim i sva ona dječija lica, i glas dobrog bibliotekara Avde Mostića Toze: “Djeco, strpljenja!”, i police pune knjiga, i osjetim onu istu strepnju. Svu treperavu od pitanja hoće li biti dostupna knjiga koju želim, hoće li bibliotekar reći ono meni strašno: “Još uvijek je na čitanju”. Ne, ne znam koliko puta sam zatražio roman Ivane Brlić Mažuranić, ali se sjećam uzbuđenja sa kojim sam – konačno! - nosio kući primjerak objavljen u čuvenoj zagrebačkoj kolajni knjiga za djecu Vjeverica.

Ako vas put kroz Hrvatsku bude vodio preko Ogulina, rodnog mjesta Ivane Brlić Mažuranić, posjetite gradski muzej u kojem su rekonstruisani njena i soba njene porodice, s originalnim namještajem.I tu ćete, kao i u brojnim studijama i člancima o njoj, naći da je rođena 1874, u uglednoj građanskoj porodici u kojoj je stekla književno, jezičko i muzičko obrazovanje, te da u rodoslovu Mažuranića nalazimo i ime hrvatskog bana i pjesnika Ivana Mažuranića, autora čuvenog spjeva Smrt Smail-age Čengića (1847). I o njenoj mladosti u Zagrebu, potom i porodičnom životu u Slavonskom Brodu.

Više no “vjerovatno”, Ivana Brlić Mažuranić nije lik iz hrvatske i južnoslavenske prošlosti na koji bi se rado pozivale radikalne feministkinje naših dana: nije bila buntovnica par excellence već jedna od kulturnih žena svog doba koje su formalno prihvatale patrijarhalne norme, ali su im se opirale u dubini duše i uma. Otud je njen otpor društvenim normama jedinstven i po tome što je bila među prvim hrvatskim ženama koja je svojim autentičnim djelom izborila svoje mjesto u društvu. No, dosta o tome ^[1] – već sam dodirnuo neke “pogrešne” tipke. Uz to, umjesto da previše čitamo samo glas drugih o autorki, pročitajmo njenu kratku Autobiografiju (1930). Lako ćete je naći u mreži.

Buduća književnica, osamnaestogodišnjakinja, nije rekla ne porodici za izbor budućeg joj muža, advokata Vatroslava Brlića, kojeg praktično nije ni upoznala. Ipak, kao žena svog vremena o svojim roditeljima, ljudima tog istog vremena, pisala je ne štedeći na riječima ljubavi i poštovanja. Brak i briga o sedmoro djece u Brodu na Savi (Slavonski Brod) nisu u njoj ugušili želju da o svijetu i velikim malim ljudima kaže “nešto” svoje, a djeljivo sa drugima. Kao neka svijetla sjen pratila ju je vlastita molitva iz rane mladosti: “Bože, ako nije grijeh takova što moliti, daj mi dar za pisanje knjiga!” I tako – strpljivo je dočekala vrijeme kad su joj djeca poodrasla. Intenzivnije se latila pera.

A to “nešto”, odmah po objavljivanju prvog hrvatskog avanturističkog romana za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913), prepoznao je pjesnik Antun Gustav Matoš (1873-1914), onomad najuticajniji književni glas. Nakon dvije nezapažene knjige priča i pjesama za djecu i jedne zbirke poezije – uslijedila je pohvala najvećeg hrvatskog moderniste, “trubača sa Sene”, da je Ivana Brlić Mažuranić živi klasik. Izrekao ju je bez skrupula na račun niskog kulturnog nivoa većine čitalaca svog vremena. Stigle su pohvale i od pjesnika Antuna Branka Šimića i Dragutina Domjanića te onomad najznačajnijeg hrvatskog književnog istoričara Antuna Barca. Osobito za njene Priče iz davnine (1916), osam bajki za djecu prividno ostvarenih stilom narodnih priča iz slavenske mitske prošlosti. Ivana Brlić Mažuranić je svoj stil prilagodila ritmu naracije narodnih pripovjedača. Takođe njihovom odnosu prema prostoru, vremenu i, što je najvažnije, prema vrijednostima jednog svijeta koji je, uprkos prelasku iz paganskog kulturnog miljea u hrišćanski, te vrijednosti zadržao i spojio ih sa hrišćanskim.

Baš te bajke su joj donijele evropsku slavu i niz prevoda te zbirke na evropske jezike.

Tim povodom stigla su joj, u ondašnju Hrvatsku i Kraljevinu priznanja iz raznih evropskih zemalja. I epitet, nimalo slučajan: hrvatski Andersen. (Ipak, samo tkanju priče i odnosu prema vrijednosnim parametrima). Tridesetih godina bila je četiri puta predložena za Nobela, a 1937. postala je prva žena dopisni član JAZU (danas HAZU). Za svoj patriotizam u borbi protiv mađarizacije hrvatske kulture i jezika odlikovao ju je biskup Josip Juraj Štrosamjer, a kralj Aleksandar Karađorđević Ordenom Svetog Save, za njene književne zasluge i odanost Jugoslaviji i kruni. Imala je i komplikovanih odnosa sa piscima savremenicima sa ljevice, posebno sa Krležom (ali i tome možete naći detaljno u studiji Dubravke Zime).

Ivana Brlić Mažuranić je počinila samoubistvo, u Zagrebu, 21. septembra 1938. Kradem od Majakovskog, iz njegovog oproštajnog pisma, pa parafraziram: Molim lijepo, ne spletkarite. Pokojnica to nije voljela ni za života.

Njen šegrt Hlapić je u lektiri hrvatskih osnovaca. Na svu sreću - u programu su avanture ubogog šegrta koji se odmetnuo u svijet iz jedne obućarske radionice, dječaka kojem ne nedostaje ni hrabrosti ni vedrine iako ima samo jedne jedine pantalone, predmet su nastave hrvatske književnosti i, vjerujem, dijaloga sa učenicima u eposi dominacije digitalne idiotizacije. Stoji ubogi a vedri Hlapić, prirodan kao što ga u uvodu svom pustolovnom romanu najavila autorka: “Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je sretno isplivao iz mnogih neprilika…”.

Stoji tako šegrt Hlapić kao da je neki spomenik sa osmijehom onih koji nas propitkuju kako danas možemo biti vedri i srećni a da nismo zatrpani bespotrebnim stvarima. Ne čudimo se što nas je spontano poveo ka razmišljanju o važnosti proze na čijem kraju pobjedu prirodno izvojuju ljubav, razumijevanje, mudrost i empatija.

Prirodna edukativnost krasi i zbirku Priče iz davnine, bajke nastale iz izmaštanih svjetova Ivane Brlić Mažuranić. (Dubravka Zima ju je smjestila na vertikalu neoromantizma u smjeni 19. i 20. stoljeća). Čudesni svijet slavenskih mitova u osam bajki (pogledajte informaciju u desnom dijelu ovog priloga) nije ostvaren samo zbog postizanja nekog efekta egzotičnosti i misterije mitske prošlosti, već zbog implicitnih poruka o važnosti vjere u dobro, pobjede nad zlom, traganja za istinom i ljubavlju, promocijom znanja, negiranjem bogatstva lišenog dobrote… Prolaze tim pričama čudnovati putnici, od božanstava do zadnjih siromaha, od mladića i djevojaka do staraca i starica… Svi su u službi priče kao jednog od načina približavanja najdubljim istinama postojanja. Sve su potekle iz njenih etičkih dilema. Svaka od tih dilema nju je u djelu vodila prema poljima svjetlosti. U njenom životu? Bilo je mnogo drugačije.

Na kraju, podcrtavam da je briga o životu i djelu Ivane Brlić Mažuranić u Hrvatskoj, posebno u posljednjih desetak godina, zaista egzemplarna. Osim filmske verzije šegrta Hlapića, brojni su crtani filmovi. Takođe naučni skupovi posvećeni njenom stvaralaštvu. Svake godine u Slavonskom Brodu organizuje se manifestacija U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić.

---

1] O svemu tome, detaljno i smisleno, zainteresovani mogu naći u biografiji Praksa svijeta Dubravke Zime – Naklada Ljevak, Zagreb 2019, zanimljivoj sintezi o njenoj književnoj, porodičnoj, društvenoj i političkoj figuri.