Vijest da Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu vodi istragu protiv nekoliko novinara pod sumnjom da su 1991.svojim tekstovima poticali na rat i širili mržnju, u Hrvatskoj nije primljena s osobitim zanimanjem.
Vijest da Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu vodi istragu protiv nekoliko novinara pod sumnjom da su 1991., u predvečerje raspada Jugoslavije, a potom i u krvavom sukobu koji je ubrzo uslijedio, svojim tekstovima poticali na rat i širili mržnju, u Hrvatskoj nije primljena s osobitim zanimanjem. Slične najave, sa službenih mjesta u Zagrebu nije bilo, pa se sve svelo na nekoliko novinskih komentara u kojima se upozorava da je i u Hrvatskoj, početkom i tokom rata 1991., bilo novinara koji bi se mogli naći pod takvom vrstom istrage.
Za razliku od Ruande, gdje je Haški sud za poticanje na genocid i ratno huškanje sudio i novinarima, u slučaju ratova na prostorima bivše Jugoslavije, takvih suđenja nije bilo. Nacionalna tužiteljstva, pak, sve dok to pitanje nije otvoreno u Srbiji, tim se problemom uopće nisu bavila.
"Ne možemo reći da toga nije bilo i u Hrvatskoj. Donedavno se govorilo kako hrvatski vojnik, s obzirom da je Hrvatska vodila obrambeni rat, nije mogao počiniti zločin, pa se sudskim presudama pokazalo da nije bilo tako. Zato bi valjalo istražiti ulogu novinara koji su svojim pisanjem pridonijeli da taj rat bude brutalniji i krvaviji", kaže Luko Brailo, potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva.
Vesna Tančica, tužiteljica Posebnog odjeljenja za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine, upozorava pak, na skupu u Sarajevu gdje se prošloga tjedna razgovaralo o toj temi, kako je - da bi se optužnica mogla podići - potrebno utvrditi izravnu vezu između
nečijeg novinarskog teksta i posljedica koje je on izazvao. No, takvih primjera ne manjka.
U rujnu 1991. zagrebački Slobodni tjednik objavio je tekst o oficiru Jugoslavenske narodne armije (JNA; u to vrijeme zajednička vojska svih republika u sastavu raspadajuće Jugoslavije), Stjepanu Vičeviću, optuživši ga da zapovijeda snagama koje iz pobunjenih okolnih sela oko Osijeka granatiraju taj grad na istoku Hrvatske. No, Stjepan Vičević, u vrijeme kad je objavljen taj tekst, već se nalazio u istražnom vojnom zatvoru u Beogradu, gdje je osuđen na dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog suradnje s hrvatskom stranom.
Vičević, koji je po nacionalnosti bio Hrvat, kao i mnogi drugi oficiri JNA hrvatske nacionalnosti u to vrijeme, želio se priključiti hrvatskim vojnim snagama koje su, nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, u lipnju 1991, počele nastajati. Obavještajna služba JNA te je njegove kontakte otkrila, uhapsila ga, pa mu je suđeno i dobio je zatvorsku kaznu.
Novinar Slobodnog tjednika, lista koji je u to vrijeme u Hrvatskoj imao veliku nakladu i ogroman utjecaj, ali koji je na žalost bio poznat po ratnom huškanju i govoru mržnje, Vičevića je predstavio kao hrvatskog nacionalnog izdajnika. Izložen snažnim pritiscima sredine u kojoj je živio - svojih susjeda i poznanika - Vičevićev otac nakon toga teksta u Slobodnom tjedniku, ne mogavši otrpjeti sramotu kojoj je bio izložen, ustrijelio se u svojoj kući. Jedan novinski tekst, dakle, bio je izravna posljedica nečije smrti.
Kao novinar Slobodne Dalmacije, u to sam vrijeme pisao o tom slučaju. Vičević se kasnije, u razmjeni zarobljenika između Hrvatske i ostatka tadašnje Jugoslavije, vratio u Hrvatsku i priključio se Hrvatskoj vojsci. Nije bio nikakav nacionalni izdajnik, već obrnuto: stavio se na stranu svog naroda i zbog želje da iz JNA pređe na hrvatsku stranu, bio je osuđen i zatvoren u vojnom zatvoru JNA u Nišu, u Srbiji.
Zbog smrti njegovog oca nitko nije odgovarao. Slobodni tjednik u međuvremenu se ugasio, a novinar koji je tekst o Vičeviću napisao pod pseudonimom Zvonimir Hrpka i danas radi u profesiji, kao urednik časopisa jedne velike državne tvrtke. Spomenuti primjer iz Slobodnog tjednika, možda je najdrastičniji, no nikako ne i jedini tekst koji je imao tako tragične posljedice. Taj je list objavljivao cijele popise "nacionalnih izdajnika" i "neprijatelja Hrvatske", navodeći gdje rade i stanuju. Mnoge od osoba s takvih popisa, u strahu za život, napustile su Hrvatsku. Nekima se dogodilo i ono najgore.
U vrijeme kad se to događalo, neki i danas uvaženi novinari, javno su govorili kako su za Hrvatsku spremni i lagati. Takve njihove izjave tada su shvaćene kao izraz velikog domoljublja i bile su formula za brzo napredovanje. U takvim uvjetima, mada je bilo evidentno da čine zločin, nije bilo volje da se tome stane na kraj.
Danas, s distance od 18 godina, s obzirom na protok vremena, ali i činjenicu da mnogi ratni zločini počinjeni oružjem još nisu procesuirani, a vjerojatno nikada neće ni biti, istraga o onome što su činili novinari i traženje uzročno-posljedičnih veza između njihovih tekstova i njihovih žrtava, zato mnogima izgleda kao borba s vjetrenjačama.
