Ulazak Hrvatske u NATO savez, u subotu 4. travnja, nije izazvao euforiju građana, ali ni ogorčene prosvjede. Među političarima malo se govori o obvezama koje će Hrvatska morati preuzeti ulaskom u NATO savez. Premijer Sanader trijumfalno izjavljuje kako se radi o povijesnom danu za Hrvatsku i kako će ulazak u NATO savez pomoći Hrvatskoj i da brže uđe i u EU
Ulazak Hrvatske u NATO savez, u subotu 4. travnja, nije izazvao euforiju građana, ali ni ogorčene prosvjede. Dok su hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader u Strasbourgu prisustvovali svečanoj ceremoniji pridruživanja NATO savezu, u središtu Zagreba tek stotinjak ljudi izrazilo je svoje neslaganje tim događajem. Za ostale građane i jedno i drugo bila je manje-više tek obična vijest; zaokupljeni posljedicama recesije i svakodnevnog preživljavanja, malo su marili što je njihova zemlja postala članicom najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu.
No, reakcija političara bila je bitno drugačija. Premijer Ivo Sanader koji se kod kuće suočava s ogromnim problemima i ozbiljnim padom vlastite popularnosti, trijumfalno izjavljuje kako se radi o povijesnom danu za Hrvatsku. Da je Hrvatska 1991. bila članicom NATO saveza nitko se ne bi usudio napasti je, govorio je Sanader, zadovoljan što je ulaskom zemlje u Sjevernoatlantski pakt Zagreb ostvario, kako je rekao, pedeset posto svojih vanjskopolitičkih ciljeva. Druga polovica je, dakako, ulazak u Europsku Uniju. No, tu stvari ne stoje tako ružičasto, mada su i Mesić i Sanader građanima poručili kako će ulazak u NATO savez pomoći Hrvatskoj i da brže uđe i u EU.
Među prednostima ulaska u NATO savez Sanader je istaknuo kako će zbog toga Hrvatska, kao sigurna zemlja pod kišobranom najmoćnijeg vojnog saveza, biti puno privlačnija stranom kapitalu koji će se u njenom novom okruženju osjećati sigurnije. Uz to, dodao je, Hrvatska će i financijski prosperirati. "Članstvo u NATO-u godišnje će koštati nekoliko milijuna eura što je puno manje nego da sami opremamo svoju vojsku", objasnio je Sanader.
Mnogo manje, međutim, govori se o obvezama koje će Hrvatska morati preuzeti ulaskom u NATO savez. Činjenicu da će hrvatski vojnici u većem broju nego do sada sudjelovati u operacijama NATO saveza diljem svijeta, predsjednik Mesić iznio je tek u jednoj rečenici. "Hrvatska kao lojalna članica mora sudjelovati u kolektivnoj obrani, a u svim drugim operacijama prema svojim mogućnostima i prema odluci vlade", rekao je na zajedničkoj konferenciji za novinare netom nakon svečane ceremonije prijema u Strasbourgu. Hrvatska misija u Afganistanu broji oko 300 vojnika, no najavljeno je kako će se taj broj povećati. Za sada, otkako su pripadnici Hrvatske vojske angažirani u toj zemlji, nije bilo ljudskih gubitaka, no analitičari upozoravaju kako bi moguća stradavanja vojnika snažno utjecala na raspoloženje javnog mnijenja.
Žarko Puhovski, poznati aktivist za ljudska prava i raniji dugogodišnji predsjendik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, smatra pak, kako su neistinite tvrdnje da NATO Hrvatskoj daje sigurnost. "Istina je da Hrvatska ne treba tu sigurnost jer Hrvatska nije ugrožena", kaže Puhovski.
Mirovni aktivist Zoran Oštrić, smatra kako je NATO nakon nestanka Varšavskog pakta izgubio svaki smisao, no da taj vojni savez i dalje predstavlja sredstvo sile SAD-a koje žele nastaviti vladati "snagom i strahom". On smatra da je NATO, čemu se sada pridružila i Hrvatska, u "interesu najmoćnijih zemalja, vladajućih klasa i transnacionalnog kapitala", te dodaje kako su hrvatski političari nepromišljeno "odletjeli u Washington kao guske u maglu", ne razmišljajući o posljedicama koje će to imati za zemlju.
Oni umjereniji pak smatraju da je trebalo raspisati referendum i pitati građane slažu li se s tako važnom odlukom kao što je pristupanje zemlje NATO savezu.
Hrvatska taj referendum nije provela već je odluka o tome donesena u parlamentu, prostom većinom. Kad se o tome odlučivalo na sjednici parlamenta svi zastupnici, osim jednog, bili su za. Nezavisni zastupnik Dragutin Lesar, koji se tome jedini usprotivio, smatra da je građanima trebalo omogućiti da se o tome izjasne referendumom.
Ulazak Hrvatske u NATO savez, međutim hrvatskom je premijeru važan i zbog odnosa sa sjevernim susjedom, Slovenijom, koja je u NATO ušla 2004. godine. Slovenija je, naime, pored što je blokirala pristupne pregovore Hrvatskoj za ulazak u Uniju, pokušala spriječiti i njen ulazak u NATO, no u tome nije uspjela. Službeni Zagreb time je ostvario diplomatsku pobjedu nad Ljubljanom, pa tu činjenicu Sanader sada želi iskoristiti kako bi ostvario i onih drugih "pedeset posto" svojih vanjskopolitičkih ciljeva.
Logika je jasna: ako granični spor sa Slovenijom nije imao nikakvog utjecaja na ulazak Hrvatske u NATO, zašto bi imao na njen ulazak u EU. Odnosno, ako je Slovenija mogla ući u NATO i EU a da prije toga nije riješila granične probleme s Hrvatskom, zašto to ne bi mogla i Hrvatska, tim prije što je u međuvremenu ušla u NATO savez. Sanader se tako nada da bi članstvo Hrvatske u NATO savezu moglo biti jak argument u lobiranju među članicama Unije, kako bi se smekšao tvrdi slovenski stav o blokadi pristupnih pregovora.
