Maja Sever, prva žena na čelu Europske federacije novinara

Hitno unaprijediti ekonomski položaj novinara, jače inzistirati na rješavanju problema tzv. SLAPP tužbi, koristiti alate pravne države radi poboljšanja stanja u medijima. Ovo su ključne poruke Maje Sever, prve žene na čelnoj poziciji Europske federacije novinara (EFJ)

Predana, marljiva, vedra, Maja Sever (rođena 1971.) jedno je od najpoznatijih lica hrvatskog novinarstva, a odnedavno je i nova predsjednica Europske federacije novinara (EFJ). Novinarka s gotovo tri desetljeća iskustva, Sever je gradila svoju karijeru na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), gdje je trinaest godina vodila emisiju “Hrvatska uživo“ (koja je 2017. ukinuta iz političkih razloga ), a gdje danas surađuje s Aleksandrom Stankovićem u realizaciji emisije “Nedjeljom u 2“. Međutim, Sever je poznata prije svega po svom građanskom angažmanu. Bilo da je riječ o slobodi izražavanja, pravima LGBTQ osoba, zaštiti izbjeglica ili pružanju pomoći stanovništvu najnerazvijenijih dijelova Hrvatske, Maja Sever je uvijek na prvoj liniji te se često može vidjeti u prosvjednim povorkama koje redovito animiraju hrvatsku prijestolnicu. Od 2019. predsjednica je Sindikata novinara Hrvatske, a u posljednjih nekoliko godina dobila je brojne nagrade: “Novinarka godine “ 2018., “Ponos Hrvatske “ 2019. za humanitarni rad, “Fierce Women “ 2021. za doprinos rodnoj ravnopravnosti i socijalnoj pravdi. I ništa manje bitno, Maja Sever ima običaj poželjeti dobar početak dana Hrvatskoj, tvitirajući svakog dana između 7 i 8 sati, a ponekad i ranije, “dobro jutro“. Ukratko, žena nepresušne energije. Susreli smo se s Majom jedne lipanjske nedjelje u 8.30 ujutro.

Maja, prije nego što te upitam o tvojoj novoj poziciji u Europskoj federaciji novinara, ne mogu se suzdržati da ti ne postavim jedno pitanje: kako nalaziš vrijeme za sve te aktivnosti?

(Smijeh) Evo jednog pomalo osobnog odgovora: moje kćerke su već odrasle [Vlasta, Josipa i Zora su u dobi između 15 i 25 godina, op. a.], postale su divne mlade žene, tako da se ja mogu malo više odmaknuti od obiteljskih obveza. Energije i snage mi nikada nije nedostajalo i imam taj idealistički pristup životu te mislim da se stvari mogu mijenjati. Osim toga, hrvatsko zakonodavstvo predviđa da sindikalni povjerenici imaju pravo raditi polovicu punog radnog vremena. Ja se dosad nikada nisam koristila tim pravom, no imam odličnu suradnju sa Stankovićem, dugo smo o tome razgovarali, također i s glavnom urednicom, tako da mislim da ću se pozvati na to pravo kako bih mogla obnašati svoju novu funkciju u EFJ-u i nastaviti sindikalnu aktivnost. Pored toga, obnašanje funkcije predsjednice EFJ-a je na volonterskoj osnovi, a iza svega stoji čitav tim ljudi koji rade odličan posao.

Popričajmo sad o tvojoj novoj pozicji. Prva si žena i prva predstavnica Balkana na čelu Europske federacije novinara. Kako se osećaš?

Vrlo sam zadovoljna i počašćena. EFJ je velika i jaka organizacija kojoj pripada 320 tisuća kolega. Aktivni su, vidljivi i bore se za prava novinara. A činjenica da ja sada obnašam funkciju predsjednice snažan je znak za ovu – nazovimo je tako – “drugu Europu“, za Balkan. Ja razumijem probleme ove regije, tu sam, na tri sata razdaljine od svih, tako da će sada i EFJ biti prisutnija na ovim prostorima. Moći ćemo uključiti, na ravnopravnoj osnovi, kolege sa Balkana, gdje su problemi s kojima se suočava novinarstvo mnogo ozbiljniji nego u ostalim dijelovima Europe. U pitanju je mali korak, koji međutim pokazuje da smo svi dio iste europske obitelji.

Druga stvar, također veoma bitna, jeste da sam ja prva žena na čelu EFJ-a. Rodna ravnopravnost je bitka do koje mi je mnogo stalo, i vodim je, između ostalog, i unutar hrvatskog sindikata. Ne mislim samo na plaće, već i na zastupljenost žena u medijima i na ulogu novinarki.

Osvrnimo se na situaciju u hrvatskom novinarstvu. Nedavno sam razgovarao s odvjetnicom Vanjom Jurić koja zastupa brojne kolege u sudskim postupcima protiv SLAPP i ostalih tužbi zbog klevete. Po njenim riječima, srž problema – kada je u pitanju sloboda izražavanja u Hrvatskoj – leži u činjenici da društvo, a posebice oni koji su na moćnim pozicijama, još uvijek nije shvatilo značaj novinarstva za demokraciju. Kakvo je tvoje mišljenje o ovom pitanju?

Slažem se da nedostaje svijest o pravoj ulozi novinarstva, naročito u ovim novim digitalnim vremenima kada informacije stalno pristižu iz raznih izvora. Ne posjeduju svi alate neophodne za razumijevanje i provjeru informacija. Međutim, ta svijest polazi s vrha. Pođimo od primjera jezika koji se koristi u Europi: kadapratim predstavljanje neke direktive ili uredbe, ili neku konferenciju za tisak – bilo da je riječ o smjernicama za freelancere, zakonu o digitalnim uslugama ili autorskim pravima – uvijek se ističe značaj medijskog pluralizma, neovisnosti novinarstva i novinarstva kao javne službe. To moraju razumjeti i naši političari, koji su pak u svom svakodnevnom ponašanju usvojili populistički pristup, okrivljujući i napadajući novinare za svako nezgodno pitanje. Dakle, ako to radi neko ko je na visokoj političkoj poziciji, onda će se i obični građani osjećati osnaženo da se ponašaju na isti način, online ili offline.

Ovo je pitanje odgovornosti političke klase. Nama ne treba njihova pomoć, ne trebaju “spašavati“ novinare, već jednostavno poštivati pravila igre. Kako smo rekli u jednoj od naših kampanja: “Odgovorite na pitanja i dosta“. Naš zadatak je da postavljamo pitanja za koja smatramo da zanimaju javnost, ili jedan dio javnosti. Njihov zadatak je da odgovore.

Da li je posljednjih godina došlo do nekih promjena u Hrvatskoj kada je riječ o odnosu političara prema novinarima?

Ja ne vidim nikakvu promjenu. Imamo tu zaostavštinu Trumpove ere da se, umjesto odgovora na pitanje, novinari napadaju, pozivajući se na lažne vijesti. Međutim, brojne studije su pokazale da su se tijekom pandemije građani ponovo okrenuli medijima kao izvoru provjerenih informacija. Upravo to je uloga novinarstva kao javne službe. Doista ne vidim nikakvu promjenu u Hrvatskoj. Ali na nama je da pokažemo smjer kojim treba ići. Može se polemizirati, mogu se i kritizirati novinari, ali moraju se postaviti jasne granice: uvrede i prijetnje su nedopustive. Također, ne možemo prihvatiti društvo u kojem je normalno da postoje masovne tužbe protiv novinara, društvo u kojem oni koji zauzimaju moćne pozicije u političkim strankama ili u saboru mogu pokrenuti pedeset tužbi protiv novinara, pritom vrlo dobro znajući da će izgubiti, štoviše, oni ni ne računaju na pobjedu u sudnici, već samo žele vršiti pritisak i ušutkati novinare.

Spomenula si neutemeljene tužbe, na engleskom SLAPP. U Hrvatskoj je situacija po ovom pitanju na prvi pogled kontradiktorna. S jedne strane, pokrenuto je skoro tisuću postupaka zbog klevete protiv novinara i medija, a podnosioci tužbi su često političari na vlasti. S druge strane, vlada se čini odlučnom da odista promijeni situaciju. Kako ti ovo objašnjavaš?

Prije svega, mislim da vršimo vrlo snažan pritisak na vlasti. Vanja Jurić je, na primjer, članica europske grupe za SLAPP tužbe; potom imamo godišnjaizvješća Hrvatskog novinarskog društva, koja uzimaju u obzir broj tužbia, a o situaciji u hrvatskom novinarstvu se mnogo govori i u Europskom parlamentu, zahvaljujući koaliciji CASE... Ukratko, koristeći mehanizme pravne države uspijevamo skrenuti pažnju na ono što se ovdje događa.

Ova metoda je, kako se pokazalo, vrlo efikasna za postizanje naših ciljeva. Ministarstvo kulture, na primjer, obavijestilo nas je da želi aktivno sudjelovati u rješavanju problema s kojima se suočava novinarstvo u Hrvatskoj. Moram priznati da seminari o SLAPP tužbama, organizirani u suradnji s Ministarstvom, a u koje su uključeni Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske, predstavljaju korak naprijed jer otvaraju diskusiju o ovim temama. Veoma bitno je i to da na ovim seminarima počinju sudjelovati suci. Informirati i obučiti suce o SLAPP tužbama od ključnog je značaja, kako se navodi i u direktivi Europske komisije o ovoj problematici, posebice ako imamo u vidu da pojedini suci ni ne znaju što je SLAPP tužba. Sve su to pozitivni pomaci, međutim za sada nemaju nikakav konkretan efekat na svakodnevni život novinara. To potvrđuju i podaci HND-a o pokrenutim tužbama u Hrvatskoj: broj tužbi se nije smanjio.

Što je još potrebno učiniti, osim pokretanja dijaloga među svim zainteresiranim stranama?

Potrebno je, prije svega, napraviti bazu podataka o SLAPP tužbama, praveći razliku između njih i ostalih tužbi za klevetu. Prikupljanje podataka je prvi korak u svakoj borbi. Imamo i zahtjev da se kleveta dekriminalizira, točnije da se izbaci iz Krivičnog zakona. To bi bio pravi znak političke volje da se riješi pitanje neutemeljenih tužbi i smanji pritisak na medije.

Vidimo da medijska vijeća – sačinjena od novinara, urednika i medijskih stručnjaka – mogu pomoći u rješavanju nekih od problema novinarske profesije, djelujući kao neovisno regulatorno tijelo, tako da se izbjegnu sudski postupci. Ova medijska vijeća su efikasna u državama koje imaju jake institucije i gdje mehanizmi medijske samoregulacije dobro funkcioniraju. U Hrvatskoj trenutačno ne postoji nijedno neovisno tijelo koje nije kontrolirano od strane saborske većine. To je katastrofa.

Za kraj, recimo nešto o ekonomskom položaju hrvatskih novinara. Da li se situacija poboljšala nakon krize 2008. godine?

Nažalost ne. A ekonomski aspekt je od ključnog značaja. Egzistencijalna sigurnost je temelj novinarskog posla: samo onaj tko može platiti kredit istinski je slobodan. Tko se nalazi u delikatnoj financijskoj situaciji teško može biti hrabar. Ja sam sindikalka i vidim da, nažalost, od 2008. još uvijek nije riješen problem ekonomske nesigurnosti novinara u Hrvatskoj. Na Hrvatskoj radioteleviziji ima mnogo ljudi koji rade dvadeset godina za manje od pet tisuća kuna mjesečno. Kako se netko tko se nalazi u takvoj situaciji može suočiti s moćnicima i lokalnim vlastima? Ekonomsko pitanje se mora hitno rješavati.