Mile Kekin
Jedan čovjek, pjesnik i muzičar dao nam je jednu pjesmu, kratku a veliku kao što bi velike trebale biti naše zjenice koliko pred Memorijom, toliko pred Istorijom u Pokretu
Prošlog ljeta primih poruku iz Švedske od jednog mog bivšeg učenika iz Bosne. Neočekivanu, jer on mi se obično javi u decembru, čestita Novu godinu i usput mi napiše koju riječ o stranstvovanju na sjeveru Evrope. Veli on u toj poruci da ga živo zanima šta mislim ja, ‘nastavnik na svoju ruku’, o pjesmi jednog zagrebačkog pank i rok sastava. Ako sam imalo vješt u plovidbi internetom, osim teksta lako ću naći i video u kojem taj sastav, koji se zove Hladno pivo, pjeva Firmu. “Ja sam rekao: to je to, tako smo prevareni! Sve je rečeno u Firmi, u kratkim crtama… Bog te mazo, strašni su! Pozitivci!” Ovim riječima on završi poruku.
Hladno pivo pjeva Firmu
I nevješti poput mene doplove do neke luke na internetu. Da ne bi izgledalo da nastavnik uvijek uči druge, onom mom bivšem učeniku odgovorih ukratko: hvala na informaciji, zanimljiva stvar! A u moj notes zapisah: Čini mi se da ona sablasno prazna fabrička hala u kojoj Hladno pivo pjeva Firmu, singl iz svog posljednjeg albuma Dani zatvorenih vrata, i radnici Gredelja, Diokija i Kamenskog govore svoju istinu, nije samo hrvatska, ni tek običan detalj jugo-prostora, već simbol tranzicije koju i u cijeloj istočnoj Evropi nakon pada Zida još uvijek plaćaju cijele generacije.
https://www.youtube.com/watch?v=uFQIPl5kT-k
Prema riječima radnika, pomenuti hrvatski proizvodni giganti nisu propali zbog konkurencije niti tehnološke zaostalosti, već isključivo zbog krađe i želje kriminalaca u elegantnim odijelima da se napravi ‘mjesta za obitelji dvjesta’. Autor Firme nije tekstopisac već pjesnik, i to od onih rijetkih koji nastoje da koračaju i sa posljednjima i otpisanima. Da mogu, ja bih Firmu predložio za čitanke. To bi, naravno, teško prošlo bez nekog referenduma. Jeste, pišem budalaštine, ‘na svoju ruku’, jer ljudi ne izlaze ni na izbore a koliko bi ih tek glasalo na imaginarnom referendumu za pjesme u čitankama? Svejedno, ja bih Firmu rado vidio u čitankama od Ljubljane do Skoplja, pa na madžarskom, češkom, poljskom, slovačkom, ruskom, albanskom, rumunskom, bugarskom… Ako ništa drugo, ta satirična rokenrol elegija bi, vjerovatno, izbacila barem jedan patriotski pjesmuljak. U Firmi nezaposleni radnik svakog dana, da sebi manje smeta, prošeta do svoje nekad-fabrike, zajedno sa svojim možda im večeras priznam / kako smo pali bez ispaljenog metka / na staru foru novog početka:
A kad stignem do porte i do spuštene rampe
skinem kapu za sve nas koji još pamte
dan kad su ispred firme stale crne limuzine i rekli:
Bog, domovina, nacija
svi na pod ovo je privatizacija!
Napravite mjesta za obitelji dvjesta!
Ja nisam vaš
Tekstopisac, pardon – pjesnik, i muzičar Hladnog piva zove se Mile Kekin. Nema ga u čitankama. Ako ga bude, biće to jedan znak – od Zagreba do Vladivostoka, od Tirane do Gdanjska, znak – na Istoku nešto novo. Novo, u granicama u kojim jedan čovjek, muzičar i pjesnik može dati drugima ono veliko, jednostavno ‘nešto’, jer ‘istorija ne zna da su umjetnost ili umjetnik ikad ili igdje uspjeli da izvrše neposredan uticaj na sudbinu svijeta – i iz te tužne istine proizilazi zaključak da treba budemo skromni, svjesni svoje ograničene uloge i moći’ (Zbigniew Herbert).
https://www.youtube.com/watch?v=8JOB90BaGbs
Svejedno, trebalo bi da se nađe, on, Mile Kekin, u čitankama. I ne samo zbog Firme, već i zbog svoje nove pjesme, akustične minijature Ja nisam vaš. U noći između 3. i 4. marta ove godine čovjek se naslonio na zid, uzeo gitaru u ruke i naoko ležerno, kao da nedajbože, pjeva kakvu uspavanku, iz sebe izbacio stihove. Koji, kao ni cijela svjetska poezija i, uopšte, umjetnost neće izmijeniti svijet, ali mogu stići do uma i srca onih koji nastoje da svijet gledaju svojim očima. Ko zna, možda će i razbuditi iz naci-snova više negoli poneku mladu glavu? Jer, jasni su ti stihovi, jasni da jasniji ne mogu biti – kao i sve stvari jednostavne a duboke.
Tu pjesmu samo mozgovi notornih lokalaca mogu smjestiti isključivo u lokalni, dakle hrvatski kontekst. Pored jednostavnih i iskrenih ‘bravo, brate’, sabralo se i sabire se ljutnji i uvreda na račun Mileta Kekina, na hiljade. Pristižu tako ‘bratske’ optužbe sa svih strana nekad nam mile ‘od Vardara pa do Triglava’. Internet je čudo: pljuckaš po drugima iz svoje uske pameti, skriven ispod anonimnih nadimaka ili imena, pa nikom ništa! A pljuckaju, naravno i više od toga, opet oni ‘crni’ koji, naravno, misle da su ‘bijeli’, svjetlonoše ‘boljeg crnog’ sutra. Zar to su oni crni konjanici Branka Ćopića? U Pismu Ziji, svom pjesničkom testamentu, on ih je još davno naslutio: Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri. Branka već dugo nema, a crni konjanici, iako poraženi ’45, vratili su se i narađali - od Ohrida do Karavanki. I njihovi orkestri drndaju istu muziku – o Bogu, narodu i domovini(koja je i otadžbina), zaglušno: drmaj-udri-nek se zna, tako da se ne čuje ni ko je u onom ‘nekad’ punio stočne vagone i strijeljao đake. Jer sve je za reviziju, prošlost naročito.
Ne, ni Kekin nije mogao znati da će početkom ovog istog mjeseca marta u Slovačkoj, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, osam od stotinu građana dati svoj glas ‘crnima’. Tako će uskoro u Bratislavi zasjesti na svoja demokratski izabrana mjesta parlamentarci nacističke Naše Slovačke. Treba li podsjećati na sve ‘crne’ i one u nijansama ‘crne’ koji sjede u parlamentima od Atine do Štokholma? I da to više nije nekakvo ‘obično’ desničarenje, endemsko u svojim, recimo, zagrebačkim i beogradskim verzijama? Evropsko je, i još kako!
Jedan čovjek, pjesnik i muzičar dao nam je jednu pjesmu, kratku a veliku kao što bi velike trebale biti naše zjenice koliko pred Memorijom, toliko pred Istorijom u Pokretu.
